Moda i inkluzija

Pogledaj: Ja sam lijep/a!

22.06.2016

Svake sedmice išli smo u škole djece sa poteškoćama u razvoju, učili pokrete, isprobavali modele i družili se. Na početku smo imali strah, mislili smo da smo drugačiji, ali kada smo došli tamo shvatili smo da smo zapravo isti, samo je trebalo da se uklopimo u njihov način rada (Nedžmina Čomar, učenica II1 razreda).

Da škola može biti mjesto na kojem ćemo učiti i raditi nešto korisno za društvo u kojem živimo pokazuju učenici Srednje škole za tekstil, kožu i dizajn koji su dizajnirali i sašili odjeću za modnu reviju za djecu sa poteškoćama u razvoju Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Vladimir Nazor, Centra za govornu i slušnu rehabilitaciju, Škole za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje i Zavoda za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica.

U sali Općine Novi Grad, 26. maja, održana je modna revija za djecu sa poteškoćama u razvoju pod nazivom Pogledaj: ja sam lijep/a! Općinska sala je bila puna roditelja, nastavnika i posjetilaca jedne od rijetkih prilika koje se pružaju djeci sa smetnjama da osjete, barem na sat vremena, kako je biti slobodan i uživati u povlasticama koje ostaju rezervirane za nas tipične ljude. Publika je manekene i manekenke koji su sa njima odlučili podijeliti svoju ljepotu i ljepotu svojih kreacija bodrila aplauzom, smijehom i suzama:

Željeli smo da se podigne svijest o inkluziji, posebno da se radi na senzibilizaciji roditelja kako bi se radilo na tome da pored škola imamo i inkluzivniju okolinu. U okviru ovog projekta planirana je organizacija modne revije na kojoj će učenici Srednje škole za tekstil, kožu i dizajn zajedno sa učenicima s poteškoćama nositi kreacije koje su učenici kreirali iz Srednje škole za tekstil, kožu i dizajn (Merima Drnda).

U Srednjoj tekstilnoj školi tokom školske godine dizajniraju se i izrađuju modeli koje nose učenici manekenske sekcije za potrebe školske revije. Te su modele učenici poklonili djeci sa smetnjama: U rad smo se uključili na prijedlog nastavnika. Učestvovao je ko želi. Kreacije smo izrađivali tokom cijele godine, a u posljednjem mjesecu smo određeni dio prilagođavali za potrebe učenika sa poteškoćama u razvoju, s obzirom na njihovu fizionomiju (Adela Hasanović, III2).

Sve smo radili sami, i dizajn i izradu modela. To su unikatne kreacije koje nose naš pečat. Ništa nije preuzeto (Inela Subašić, II1).  

 Ideja je nastala među profesorima ove škole, a onda je podržana od strane uprave i ubrzo smo našli prijatelje revije koji su pokrili troškove. Sve smo radili volonterski i učenici i profesori, a učenici već govore o tome šta bismo mogli uraditi naredne godine. Neki od njih su četvrti razred, ali će ostati dio tima i kad završe školu. Žao nam je jer nismo mogli uključiti sve učenike koji su bili zainteresirani da učestvuju u kreiranju modela. Sve je bilo ograničeno: finansije, materijali, vrijeme. Naredne godine ćemo se truditi da uključimo sve zainteresirane. Mnogo je učenika koji su htjeli da doprinesu (profesorica Selma Subašić).

Pripreme za reviju nisu se sastojale samo od uvježbavanja pokreta, uglavnom se radilo na tome da se djeca različitih škola upoznaju i razmijene kontakte. Sve je prošlo kroz igru, smijeh i druženje. Stariji učenici su imali veću tremu nego mališani, ali su se svi radovali izlasku na scenu. Iako se prije početka revije mogla primijetiti nervoza pa su nastavnice zabavljale učenike, naročito mlađe, kada je muzika počela svi su jedva čekali da izađu na scenu i predstave kreacije, zaplešu, zasviraju ili zapjevaju. Lakoća s kojom su mladi manekeni i manekenke iznijeli svoj zadatak, opuštenost na sceni, kreativnost i improvizacija ostavljali su publiku i nastavnike bez daha. Od uzbuđenja je cijela sala više puta bila na nogama. Sjaj u očima roditelja i njihovi plačem prigušeni komentari govorili su o značaju i jedinstvenosti ovog veličanstvenog događaja za njih i njihovu djecu.

Kada smo trebali krenuti na radionice sa djecom sa poteškoćama slušali smo svakakve priče: da ih ne drži pažnja, da su agresivni. Već kad smo došli drugi put oni su zapamtili sve pokrete koje smo učili. Ta djeca su razvila međusobno povjerenje i bilo je potrebno malo vremena da i nama vjeruju. Zato smo uvijek radili sa istim učenicima, da ne bismo smjenama stvarali konfuziju. Mislim da je bilo jako bitno to što su oni prepoznali da smo došli sa iskrenim namjerama (Inela Subašić).

Nakon revije učenici Srednje škole za tekstil, kožu i dizajn odlučili su da pomognu drugarici s kojom su se družili u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju, Maidi Mujanović, tako što su joj sašili matursku haljinu. Ona im je zahvalila i poslala slike sa mature.

Armin Stefanović