Nova čitanja

Iz predvorja povijesti 10:

Ljubav na mliječnom putu

Srđan Arkoš

27.06.2016

Vraćati se pričama iz grčke mitologije potrebno je ne samo zato jer se motivi iz njih javljaju na bezbrojnim mjestima svjetske kulture, nego i zato što su prozor s pogledom na djetinjstvo ljudske vrste, u kojem se kriju mnogi zanimljivi odgovori na pitanja o razlozima čudnog i nepametnog ljudskog hoda kroz povijest. U interpretaciji Srđana Arkoša, profesora književnosti, ove priče meandriraju kroz istoriju, lingvistiku i filozofiju, vraćajući nam kao čitaocima u digitalnoj eri poljuljano samopoštovanje.

Već neko vrijeme u ovoj rubrici izmišljamo neistinite priče koje gradimo od isto tako izmišljenih (i neistinitih?) priča iz starine, vječito mlade među svim što se neprestano kreće, okreće i preokreće sa zla na dobro, s dobra na zlo, sa zla na gore, pa

Biće bolje – uvjerava Nada, bliznakinja Mašte.

Kad je dobro, ne treba ti bolje, a kad je zlo, samo ja mogu naći put iz njega – kaže Razum.

Ali ga isuviše često ne nađeš – reče Mašta – a ja, dragi, mogu sve: od zla načiniti dobro i od dobra zlo, mogu iz ničeg napraviti nešto, mada znam da Tit Lukrecije Kar tvrdi da iz ničeg ne biva ništa.

– Da, možeš – reče Razum – ali to što uradiš nije uvijek dobro; evo, na primjer, mislim da je bolje reći ni iz čeg nego iz ničeg, zatim, cijela ti rečenica ne valja, sintaksa ti je loša, toliko si toga zgurala u jednu rečenicu, pogledaj dokle si stigla a gdje ti je početak, nema nade da ga se bez osobitog napora sjetiš.

– Vi to raspravite, ja vas i onako ostavljam same ovdje, moram ići, vidite koliko je beznađa tamo među ljudima.

I rekavši to Nada siđe s Mliječnog puta.

Ah, dragi – okrenu se Mašta Razumu – rekao si da mi sintaksa ne valja; ti samo o pravilima i pravilima, a ja...

– Ne, pogrešno si me razumjela, ne radi se tu o pravilima, još je ovaaaj... da, Ptolomej, Ptolomej je sumirajući tadašnja astronomska znanja i utemeljujući geocentrični sistem po kojem se Sunce, planeti i zvijezde gibaju oko Zemlje govorio o sintaksi ne misleći ni na kakva propisivačka pravila; kad je napisao knjigu Velika sintaksa mislio je na slaganje, na uređenost koja vlada u svemiru, u kojem je Zemlja centar svijeta. U Velikoj sintaksi je cjelokupno astronomsko znanje onog vremena i to je djelo s grčkog prevedeno na arapski 827. godine...

– Ah, dragi, robuješ dosadnim brojkama i koječemu; vidiš, u mojim pričama nema godina, a ako ih ima, potpuno su nevažne, a ti...

– Čekaj, da dovršim... na arapskom su tom djelu dali naslov Tabrir al magesthi a zatim je kao Almagest u latinskom prevodu...

– Mili moj – prekide ga Mašta – kako ti znaš biti dosadan. Pomišljam da se ona Muza Uranija, koja se brine za astronomiju, ponekad uspava kad ti pričaš, mislim da bi se Kaliopa svakako morala uključiti kad...

– Kaliopa? – prekide Razum Maštu – šta će mi zaštitnica epskog pjesništva i govorništva! Mene prije svega zanima istina i samo istina.

Zastadoše kraj jedne hrpice svjetlucavog zvjezdanog praha koja je tu na Mliječnom putu ličila na blistav krtičnjak što ga je načinila neka džinovska nebeska krtica. Razum obgrli Maštu i ona se privinu uza nj.

– Zar misliš, dragi, da ja izmišljajući priče ne govorim istinu? Misliš da su mitovi laž, gluposti, trtljarije neznalicâ?

– Ooo, ne, ne! – uskliknu Razum. – Kad ja, racionalna misao, objavim istine o onom što ti pričaš, ti opet izmisliš nešto novo što tek treba objasniti. I tako je oduvijek. To je naša ljubav, draga. A to o izmišljanju mitskih priča, hoće li ti smetati ako se pozovem na Sokrata?

 – Oh, ne, drag mi je Sokrat.

– Onda evo. Jednom je Sokratov prijatelj Fedar zapitao Sokrata da li vjeruje u priču da je Borej, sjeverni vjetar, oteo Oritiju, divnu Erehtejevu kćer. Sokrat mu je odgovorio da kad ne bi u tu priču vjerovao to ne bi bilo nimalo čudno. Tada bi, mudrujući, tvrdio da je Oritiju dok se igrala s nimfom Farmakijom jaki Borej oborio s obližnjih stijena i da je tako izgubila život. Ali, priča kaže da ju je Borej ugrabio. Sokrat reče Fedru da smatra da su razumska objašnjenja privlačna ali iziskuju veliku vještinu i velik napor i onaj koji objašnjava mora prema razumu objašnjavati i sijaset stvorenja kakva su Kentauri, Gorgone, Himera, Pegazi i bezbroj drugih čudovišta. I onda, onome ko se odlučno prihvati da svako od njih svede „na nešto što je prilika istini, tome će u njegovoj nespretnoj učenosti biti za to potrebno mnogo vremena“ rekao je Sokrat, a zapisao Platon u Fedru. Ja te volim i trebaš mi, sa svim tvojim pričama, ti mene voliš, zar ne?, i trebaš me s onim što ja pričam. Ti i ja, evo, šetamo Mliječnim putem samo tebi zahvaljujući, draga. S mog stajališta, to nije moguće, ali mi smo ipak tu gdje je nemoguće biti, jer te volim i pratim.

– I ja tebe. Ah, divno je ovdje. Ja čak osjećam miris Herinog mlijeka – reče Mašta.

– Herino mlijeko? Opet imaš neku priču? – zapita Razum.

Naravno, o Mliječnom putu – reče Mašta.

Čekaj, čekaj, da ja to postavim na razumski osnov – reče Razum. – Ti i ja smo sad usred Galaktike, kojoj pripada naš Sunčev sistem. Svi je sa Zemlje vidimo kao svijetli trag na noćnom nebu. Prvi čovjek koji je našu Galaktiku zaista dobro vidio, mnogo bolje od drugih, bio je Galileo Galilei. Galilei je 1609. ustanovio...

– Ti baš ne možeš bez tih godina, meni one ne znače ništa – prekide ga Mašta.

– Pa dobro – reče Razum – ti pričaš bezvremene priče, a ja sa razumskog stajališta ne mogu drugačije, važni su mi i vrijeme i prostor. Galilei je, vidiš, ustanovio, gledajući kroz teleskop koji je mudro načinio, da se svijetli trag na noćnom nebu sastoji od velikog broja zvijezda. A sad čuj ovo, u Mliječnom putu se nalazi između dvije stotine i čak četiri stotine milijardi zvijezda i velika količina međuzvjezdane materije – svijetle i tamne...

– Pa dobro, neka, neka bude i međuzvjezdana materija, mada ja mislim da je Herino prosuto mlijeko, a otkud to sve znaš? – prekide ga opet Mašta.

Pa to se zna, možeš pročitati i na wikipediji i...

– Ma, neću čitati, radije ću slušati tebe, pričaj još.

– Dobro, evo ti još, Sunce i ostale zvijezde kruže oko centra Galaktike. Suncu za jedan puni krug treba oko 220 miliona godina. Taj se period naziva kosmička godina.

– Interesantno, ima li još šta? – zapita Mašta.

Naravno da ima, mogao bih ti pričati cijelu kosmičku godinu.

– Oh, nemoj, sve preskoči i ispričaj mi samo nekakav lijep kraj.

– Pa dobro, neka bude kraj. Ime Mliječni put ili Mliječna staza je prevod latinskog imena Via Lactea. A riječ galaktika je od grčkog galaksìa, a ova od gála, što, kao što znaš, znači 'mlijeko'. – Eto vidiš! Mlijeko! Šta sam ti drugo rekla! Mliječna je staza nastala kad se po nebu raspršilo mlijeko iz Herinih prsa kad je dojila Herakla i onda... Šta se to osvrćeš? Tražiš nešto?

– Gledam ima li kakvo zgodno mjesto da sjednemo – odgovori Razum.

– Možda bi klupa bila dobra? – upita Mašta.

Klupa? Svašta! Otkud može biti klupa na Mliječnom putu! – začudi se Razum.

– Pa ja sam Mašta, dragi, ja mogu svašta. Čekaj.

Mašta se osvrte oko sebe i pet-šest koraka dalje ugleda gust oblačić zvjezdane prašine. Ona se usredsredi pogledom na oblačić, onako kako to rade varijetetski i cirkuski iluzionisti i hipnotizeri, i – Razum s nevjericom vidje kako se iz zvjezdanog praha uobličuje divna klupa s naslonom, potpuno identična onoj ideji klupe od zvjezdane prašine iz Platonovog svijeta ideja.

Oooh, divno, mada je nemoguće – reče Razum sjedajući. – Baš je ugodno ovdje među zvijezdama, na suncu.

– Da, veoma, ali nisam nikad do sad ovako neobično vidjela Helija. Pitam se zašto. Znaš li ti?

– Naravno da znam – reče Razum. – Zato što gledaš Sunce s drugog mjesta. Promjena perspektive. Ona je ključ. Kad se Nikola Kopernik zapitao zašto je putanja planeta kako ju je vidio Ptolomej smatrajući Zemlju središtem oko kojeg se kreću toliko komplicirana, postavio je sebi pitanje koje je potpuno promijenilo pogled na svijet, nebo i planete što po njemu plešu.

– Sviđa mi se to o balu planeta – reče Mašta i pokuša se na brzinu prisjetiti svog znanja o tom Nikoli, pazeći da ne pomiješa s njim prvog koji joj pade na pamet: Nikolu Teslu, pa za njim svetog Nikolu. Sjeti se da je Kopernik bio svećenik, ali da ga nikad za njegove zasluge nisu proglasili blaženikom, i sjeti se da je bio Poljak i da je u 15. stoljeću imao neke veze s crkvenom reformom kalendara iiii... to je bilo sve čega se sjetila.

A Razum primijeti njenu blagu odsutnost:

Možda sam ti malčice dosadan?

– Oh, ne, ne, molim te nastavi. Kažeš da je Nikola Tesla... ovaj, čuj mene: Tesla, da je Kopernik postavio sebi to neko pitanje koje je promijenilo pogled na svijet. Koje je to pitanje, s takvom snagom?

– Veoma je jednostavno: A zašto ih ne bismo gledali s drugog mjesta?

– Koga gledali?

– Ne koga već, šta – ispravi je Razum – pa planete, naravno. Kopernik je smatrao da je sav taj nebeski svijet s epiciklima, vrtnjom krugova unutar krugova, kako ih je opisao Ptolomej, prekompliciran i da sve to mora biti jednostavnije. Ali slikom jednostavnijeg svijeta bio je ponesen mnogo ranije i jedan moćan čovjek u 13. stoljeću – kralj Kastilije Alfons X kad je rekao: “Da me je bog, stvarajući svijet, upitao za savjet, mnogo bi toga bilo jednostavnije stvoreno.“ Nakon proučavanja Ptolomejeve teorije, Kopernik je lijepo postavio Sunce u središte neba. Tad, sve se promijenilo i planete su došle na svoje mjesto. Počele su se vrtjeti oko Sunca, a ne oko Zemlje, kao što je mislio Ptolomej. Bilo je to 1543. Doduše, Kopernik je te godine i umro, ali veliki posao premještanja Zemlje iz središta planetnog sistema i stavljanja Sunca u središte bio je završen.

– To je, reče Mašta, veoma zanimljivo. Baš mi pade na pamet kako je Sunce... čuj mene: Sunce, ovaaaj, kako je Heliju došao Hermes i donio mu Zeusovu zapovijed da jednog određenog dana ne sija, da jednostavno preskoči jedan izlazak, pa su se tako u jednu jedinu spojile tri noći i ta je duga mračna noć trajala čitava sedamdest i dva sata.

– Uh, takva noć! Pa šta mu je to trebalo? – prokomentarisa Razum.

Ispričala bih ti ako tvom načinu rasuđivanja zaista odgovaraju moje priče – ponudi Mašta novu priču.

Draga, ti i ja zapravo radimo isto, nastojimo razumjeti svijet i objasniti ga, ti na svoj, ja na svoj način, ali ovo što ti učiniš... baš ti se moram diviti – reče i još jedanput zadivljeno pogleda klupu na kojoj su sjedili i zatim se osvrte okolo. Oko njihove klupe na Mliječnom putu, poput pahulja na mjesečini svjetlucao je zvjezdani prah i on se odnekud sjeti one, iz djetinjstva, Dobre Vile što je u Disneyjevu filmu Pepeljuga iz zvjezdanog praha Pepeljugi stvorila balsku haljinu i zvjezdanu kočiju i konja i sve, spremajući je za bal kod Princa. Sad, evo, njih dvoje sjede na toj čudesnoj klupi na toj čudesnoj stazi, obavijeni zvjezdanim prahom a svud oko njih i u daljini su se vrtjele planete kopernikanskim svojim putanjama i stvari su išle svojim tokom baš kao i onda kada je, po priči koju Mašta priča Razumu, Zeus odlučio da s Alkmenom, kćerkom mikenskog kralja Elektriona, začne najvećeg helenskog junaka, koji će dobiti ime Heraklo, a Rimljani će ga, kad im vrijeme dođe, zvati Herkul. (Pod tim imenom će se pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, glumeći Herkula, proslaviti bodibilder to jest mišićnik i mister univerzum Steve Reeves. Ali, vratimo se priči koju će Mašta ispričati Razumu i kojoj su u osnovi isti oni ključni elementi na kojima će se zasnivati holivudske filmske vestern-priče: krađa stoke, sukob izazvan krađom, sukob između kradljivaca i vlasnika stoke; biće u toj priči i ubistava, osvete i – ljubavi. Naravno, kad su Zeusovi poslovi te vrste u pitanju, kao što je ovaj posao da s Alkmenom pravi Herakla, odabrana sretnica i partnerica u poslu ništa o tom ne bi znala pa nije znala ni Alkmena.)

Uglavnom, bili neki Telefljani i Telebonci, neki ih zovu i Telebojci, i oni pokradu svu stoku kralja Elektriona te ovaj naredi da se njemu i devetorici sinova njegovih osedlaju konji i da potjera za stokokradicama što prije krene. A nećaku Amfitrionu naredi: Vladaj kako valja vladati dok se ja ne vratim, a kad se vratim, daću ti Alkmenu za ženu. I kralj obode konja i potjera odjaha galopom. (Moramo na ovom mjestu napomenuti da se, u nekim detaljima, priče o razlozima ove potjere razlikuju, ali je Mašta Razumu pripovijedala jednu varijaciju na tu temu, a izmijenjene pojedinosti nemaju bitnijeg utjecaja na tok glavnog događaja.) Elektrion nađe stokokradice, sukobiše se, devet Elektrionovih sinova pogibe i Elektrion se vrati kući sam. U događajima koji uslijediše, Amfitrion slučajno ubi Elektriona i morade pobjeći iz Mikene. A Alkmena, šta će kud će, pristade da pođe s njim i pobjegoše u Tebu, gdje ih primi kralj Kreont. Amfitrion se htjede, kako to eufemistički kažu za ono, zna se šta, približiti Alkmeni. Ali mu ona ne dopusti ni dirnuti je a kamoli šta više dok Amfitrion ne osveti smrt njenih devetoro braće. Amfitrion obeća da će ih osvetiti i ode na Telefljane i Telebonce, u rat. A Zeus, koji je sve to pomno pratio s olimpske promatračnice, zadovoljno protrlja ruke, stade pred veliko ogledalo na zlatnom olimpskom dvorskom zidu i zagleda se veoma usredsređeno u svoj divni lik. Taj lik u ogledalu poče se mijenjati, slika se malo zamuti i kad se izbistri, to što se vidjelo u ogledalu više nije bio Zeus već Amfitrion. Savršeno, kao i uvijek – skromno reče Zeus i istog se trena nađe u Alkmeninu budoaru. Alkmena je upravo pred svojim ogledalom skinula pretposljednju od stotinu i deset papilotni kojima je divno i sitno sitno sitno ufrkala kosu. Kad vidje Amfitriona u ogledalu (a mi znamo da je to amfitrionizirani Zeus), trže se. Zar si se već vratio? – upita.

Amfitrion ispriča Alkmeni sve o pobjedi i poče je ljubiti i sve i ona dopusti da joj skine i posljednju od onih stotinu i deset papilotni i... biće šta će biti kad je Zeus u akciji. I tad Zeus = Amfitrion nečujno zviznu Hermiji i ovaj se nevidljiv pojavi i Zeus mu naredi da javi Heliju da se ne javlja onaj jedan dan između dvije noći, ali to već znamo, to je Mašta već ispričala Razumu. Znamo i to da se nakon te sedamdesetdvosatne tvoračke noći začeo Herakle. Premorena Alkmena zaspa dubokim snom, a Zeus ode kući. Kad, slijedeće noći al' eto ti Amfitriona iz osvetničkog pohoda. A Alkmena još spava, sebi dolazi od one ljubavi. Amfitrion se skide i leže kraj nje i poče je maziti, Alkmena se probudi i trže se kad ga ugleda.

Oh, opet! Zar ti nije dosta? – upita Alkmena svog ljubavi željnog muža.

Dosta? Čega? Pa tek sam počeo! A braću sam ti osvetio, kako ti obećah – usklinu Amfitrion i poče joj prepričavati događaje iz svog pohoda.

– Pa sinoć si mi sve ispričao i voljeli smo se... I zašutje Alkmena. Zamisli se. Da nije ono ranije bio san? Da neki bog nema u svem tom svoje prste?

– Ispričao i voljeli se? – progovori u čudu Amfitrion. ­

Ah, dragi, tek sam se probudila, sanjala sam, dođi... I Amfitrion dođe na svoje. I vrijeme prolažaše i kad trudnoći dođe kraj Alkmena rodi blizance: Zeusova sina, koji dobi ime Heraklo, što znači 'slava Herina', i rodi se i drugorođeni blizanac, Amfitrionov sin, koji dobi ime Ifiklo. Ako je ljubomora sjenka ljubavi, za Zeusovom ženom Herom vukla se poduža sjenka, jer ju je Zeus neprestano hranio avanturama svojim ljubavnim. Bojeći se Herine ljubomore, Alkmena i ne znajući da je to dio Zeusova plana ostavi svoje novorođenče Herakla pred zidinama Tebe da se bogovi za njega pobrinu. A Zeus, želeći da mu sin kako bi i sam postao besmrtan bude podojen Herinim mlijekom, naredi Ateni da povede Heru u šetnju pod tebanske zidine. I tobože slučajno, naiđoše na malog Herakla kako gladan plače.

Jao, kakav sladak dječaćić! Pa kakva je to majka koja ga je ovako ostavila – uskliknu Atena. Podoji ga, draga Hero, u Tebe uvijek ima mlijeka.

I Atena podiže Herakla i predade ga Heri i Hera stavi dijete na svoja božanska mliječna prsa. A Heraklo potegnu iz petnih žila, tako povuče da Heru toliko to zabolje da kriknu od bola i otrgnu Herakla od dojke. I tad, iz Herine dojke šiknu ni s čim uporediv mlaz božanskog mlijeka, šiknu visoko i sve više put neba i tamo se u visinama rasu široko, široko.

Eto tako je, dragi, nastao Mliječni put – završi priču Mašta. – Sviđa ti se?

– Veoma mi se sviđa – reče Razum – djeluje tako nedvojbeno istinito. Baš onako kako je Hesiod rekao u Teogoniji: „Mnoge mi laži znamo kazivati istini slične, ali kad hoćemo, znamo oglasiti i istinu pravu.“ Ustadoše s klupe i produžiše Mliječnim putem, kojim se širio miris Herina mlijeka, samo što ga Razum obuzet mislima o Mašti i njenoj čudesnoj moći pripovijedanja nije osjećao.

Pročitajte i prethodne kolumne iz predvorja povijesti

Najnovije

Školegijum čitaonica

Online biblioteka Lektira narodu, treće kolo

Školegijum redakcija

Antikorupcijski caffe

Šta studenti znaju, misle, govore... ili zašto šute

Irhad Suljić

Ivana Zečević, profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci

Prenaglašenost u ponašanju znak je da treba potražiti savjet i psihološku podršku

Nenad Veličković, Rubina Čengić

Jedna stara pjesma i pitanja o obrazovanju

Cigle u zidu

Mirza Herco

Školegijum čitaonica

Online biblioteka Lektira narodu, drugo kolo

Školegijum redakcija