Nova čitanja

Iz predvorja povijesti 13:

Povratak otpisane

Srđan Arkoš

15.08.2016

Vraćati se pričama iz grčke mitologije potrebno je ne samo zato jer se motivi iz njih javljaju na bezbrojnim mjestima svjetske kulture, nego i zato što su prozor s pogledom na djetinjstvo ljudske vrste, u kojem se kriju mnogi zanimljivi odgovori na pitanja o razlozima čudnog i nepametnog ljudskog hoda kroz povijest. U interpretaciji Srđana Arkoša, profesora književnosti, ove priče meandriraju kroz istoriju, lingvistiku i filozofiju, vraćajući nam kao čitaocima u digitalnoj eri poljuljano samopoštovanje.

Eugene Delacroix: Herkul iznosi Alkestidu iz podzemnog svijeta

Divno je rano jutro na Lezbu, Helije tek što je zlatnim slapom sprao ostatke noći sa žala i široko se osmjehnuo na grupu djevojaka i mladih žena s kojih čovjek oka ne bi mogao skinuti kad bi ih vidio, ali ovdje nema nikog ni ko bi ni ko ne bi skidao pogleda s ovih dražesnica, milovidnica, gracija, ljubozovnica što pozdravljaju novi dan i sviraju tu uz obalu morsku, i pjevaju i plešu uz šum valova što ritmično oivičuju pjenom bijelo žalo. Ovdje su na višednevnoj terenskoj nastavi u školi u prirodi (kako bismo mi današnji rekli) pitomice iz zavoda za obrazovanje djevojaka iz aristokratskih obitelji kojim je upravljala Sapfa. Pjesnikinju s Lezbosa već su u onim antičkim vremenima nazivali desetom muzom, ali mnogi su je i ogovarali, jer zli jezici su najstariji jezici na svijetu (mada neki današnji nacionalistički usmjereni lingvisti uporno dokazuju da je njihov jezik ako i ne najstariji svakako među najstarijima i, svakako, najljepši). Sapfini ogovarači su sigurno bili pod utjecajem grčkih komedija u kojima su izmišljane smiješne škakljive zgode o tobožnjim Sapfinim strastvenim ljubavima prema ženama i koješta drugo, pa i to da je počinila samoubistvo zbog neuzvraćene ljubavi prema nekom mladiću po imenu Faon. Sapfa je upravo jednoj grupi učesnica škole u prirodi izlagala neke aspekte ljubavne poezije govoreći o sadržaju četiriju riječi za pojam ljubavi u grčkom pjesništvu: prva je éros – tjelesna, spolna ljubav; druga filía – prijateljstvo, naklonost, a slijede: agápē – nagnuće, milost, simpatija i storgé – zadovoljstvo s nekim, slaganje. (U naše vrijeme o ovome je pisao Tomislav Ladan u knjizi Riječi – značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000.) Odjednom, jedna od onih što su na žalu pjevale, Pentesileja (zbog koje su uzdisali i tugovali mnogi mladići, a ime joj, gle čuda, znači upravo 'ona koja primorava ljude da tuguju'), kriknu odskočivši preplašeno od nečeg što je pred nju izbacio val i poče vikati i dozivati Sapfu: Sapfa, Sapfa... Sve se polaznice škole u prirodi strčaše oko Pentesileje, stiže i Sapfa i sve se zgroziše. Valovi su na žalo izbacili liru i nedaleko od nje – odsječenu ljudsku glavu, s kojom su se još poigravali na samom dodirnom rubu mora i žala. Nekoliko račića od one vrste koju u nas zovu crveni rak, naučnog imena Portunus corrugatus, i jedan gotovo decimetarski Eriphia spinifrons, u našem jadranskom priobalju znan kao kosmej ili grmalj, već su se dobrano zainteresirali za čudnovati morski plod.

Priča se da je Orfej, kad se onako nesretan ostavivši Euridiku u Paklu vratio u Trakiju, odbio da ukaže poštovanje Zeusovu najmlađem besmrtnom sinu Dionizu ili Dionisu, čije su zasluge u povijesti bogova i ljudi nemjerljive: gdje god bi se pojavio, poučavao je ljude vinogradarstvu i vinarstvu, druželjublju, životnim radostima, veselju. Od svojih poklonika Usrećitelj je tražio potpunu odanost i kažnjavao je one, doduše sasvim rijetke, koji mu je nisu ukazivali. Olimpska agencija za statistiku ima u dokumentima o službenim putovanjima Olimpljana podatak da nijedan bog nije toliko službeno putovao koliko Dioniz: Egipat, Indija, Trakija, Španija, Makedonija i kojekuda i gdje sve ne po inozemstvu i lokalno, a pratilje su mu uvijek i svuda bile Menade (Grci su ih zvali Mainádes, ime im izvedeno od grčke riječi maínomai: 'biti u deliriju'). Znamo da nema nikog ko ne zna šta znači riječ delirij(um), ali kako je maloprije na žalu pronađeni morski plod u izvjesnoj vezi s ovom riječi, podsjetićemo da joj je bliskoznačnica riječ ekstaza i da potječe od latinskog glagola delirare, čije je značenje: ludovati, zabrazditi. Menade, te pomamnice i ludače i mahnitulje, što su strašno zabrazditi znale, znane su i pod drugim imenima: Tijade – 'one koje jure', Basaride (prema bassaris, lisičjoj koži koju je Usrećitelj rado nosio), možda najčešće: Bakantice, Bakhe, Bahantice i Bakhantice, prema drugom Dionizovu imenu Bakho i Bakhus i Bahus, u rimskom ključu, a Plutarh ih u Uporednim životopisima, u onom o Aleksandru Makedonskom, pominje kao Klodones i Mimalones. Kako bi se sjedinile sa svojim bogom, ove su mističarske praktičarke, da bi doživjele krajnje mističko blaženstvo i neograničenu radost, žvakale lovorovo lišće i bršljan (koji im je kao vijenac ukrašavao glavu), pile vino jako začinjeno biljnim halucinogenima te bi u transu činile koještarije koje nijedan priručnik o lijepom ponašanju i ćudoređu ne bi mogao odobriti. Ali, i to je bio dio Dionizova kulta, dionizijskih misterija i svečanosti. I te su mahnitulje ušle u Orfejev život kad se po povratku iz Pakla iz nekih svojih razloga odrekao Dioniza, a okrenuo se Apolonu, pa je Dioniz, uvrijeđen i ljut, naredio Menadama da ga kazne. Mjesto gdje su one to učinile povijesno je poznato po Maričkoj bici, u kojoj su u noći 25. na 26. septembra 1371. poginuli despot Uglješa i brat mu Vukašin, nakon koje je Makedonija potpala pod Turke, a bitka je i za cio Balkanski poluotok imala dramatične posljedice. Dramatične je posljedice imala i kazna što su je nad Orfejem izvršile Menade, koje su u rijeku Maricu, čije je ime na turskom Meriç – a u različitim izvorima se imenuje pod davnim imenom Herbo ili Hebar ili Evros – bacile Orfejevu glavu nakon što su je odsjekle, kao što su mu odsjekle i ruke i noge. Ko razumije lokalni marički riječni govor znan pod imenom žubor može slušajući rijeku čuti kako se onog strašnog dana grupa žalosnih vrba upravo bila okupila oko Orfeja na obali Marice, ples vode je uz njegovu tugovanku uljepšavao oblutke i nekoliko ovećih klenova je zamišljeno zjevkalo u plićaku dok je Orfej pjevao svoju novu pjesmu Izgubio sam svoju kaplju sreće, u kojoj je i nebo nepovratno izgubilo sve svoje zvijezde, i tako dalje. (Čini nam se više nego čudesnom izvjesna podudarnost ovih momenata na obali rijeke sa stihovima Rabindranatha Tagore koje smo odnekud iz sjećanja izvukli, ne našavši u njemu i granice stihova: „Izgubio sam svoju kaplju rose“, jada se cvijet jutarnjem nebu koje je izgubilo sve svoje zvijezde. Ne udarci čekićem, već ples vode ispjevaće oblutke u savršenstvo.) Tu i tako, u pjesmi o izgubljenom zatekoše Menade Orfeja, zaskočiše ga, ubiše i obezglaviše i glavu baciše u rijeku, i liru njegovu. Priča se da je nošena vodom Orfejeva glava pjevala pjesme o izgubljenoj Euridiki, a jata klenova i drugih riba pratile su je sve do mora.

Pentesileja podiže iz mora strašni morski plod, Sapfa se zagleda u glavu u Pentesilejinim rukama, jedna od djevojaka otrča do lire, podiže je i donese do Sapfe. Orfejeva glava i Orfejeva lira, prošapta Sapfa, i jecajući dodade: Ono što će se nakon njega zvati poezijom biće samo bezbrojni pokušaji dosezanja nemogućeg. Bez Orfeja i njegove lire teško da će ijedna ispjevana pjesma biti pjesma. Mi današnji znamo da Sapfina crna prognoza, koju smo izmislili, nije tačna, ali duboko poštovanje pjesnikinje prema umjetničkom djelu drugog umjetnika, koje ide čak do samoporicanja, koje smo također izmislili, budi u nama duboko poštovanje. Priča se da su Lezbljani Orfejevu glavu sahranili, a liru objesili u Apolonov hram. Drugi tvrde da su Orfejevu glavu postavili u Dionizov hram, a liru u Apolonov. Kako god bilo, Apolon sad mora ući u priču jer ima presudnu mada sporednu ulogu u ovom njenom dijelu po kojem je ona, cijela, naslovljena. Svi oni koji ispunjavaju svoj život zavirujući u živote drugih slažu se u tom da je Apolon Zeusu bio dobar sin, osim jedanput: u onoj čuvenoj aferi zbog Apolonova sina Asklepija. E tu je Apolon toliko razljutio oca da je ovaj odlučio da ga otjera u Tartar, onaj najmračniji, najgori dio Hada to jest Pakla. Zašto? Zato što se Asklepije, čuven ljekar, usudio da oživi nekog mrtvaca, što je bilo nečuveno i zbog čega se Had požali Zeusu zbog gubitka hadske populacije, te Zeus zgromi to jest gromom ubi unuka svog Asklepija. Nato Apolon u bijesu pobi čuvene jednooke kovačke majstore Kiklope, na svijetu najbolje kovače oružja, čiji su vignjevi huktali pod Etnom, našto razbješnjeli Asklepijev djedica naumi ono s Tartarom, ali ga Asklepijeva majka Leta malo stiša te izmoli mnogo blažu kaznu: Zeus osudi Apolona na jednogodišnji prisilni rad u torovima mladoga kralja Admeta iz Fere u Tesaliji. Apolon je kaznu odslužio pošteno i valjano, čak se i sprijateljio s Admetom. Na rastanku, Apolon mu reče: Bio si dobar gospodar bogu u nevolji. Dobro ću ti dobrim vratiti, a držim da je najveće dobro kad ti se ispuni najveća želja. Ali, ne zaboravi, Admete, ni bogovima ni ljudima nije dato da imaju više od jedne najveće želje, najveća je samo jedna, a ti odlučuješ koja. Mnogi su mislili da znaju i kad im se ispunilo vidješe da nisu znali šta hoće i zato je malo sretnih ljudi. Kad ti to budeš sigurno znao, znaću i ja i biću tamo gdje sam ti potreban da ti želju ispunim. Tad, samo pomisli na Abanta. Rekavši to, Apolon se pretvori u vjetar i odvjetri. Tu negdje počinju događaji kojima se nastavlja ova priča čija je glavna junakinja Alkestida, najljepša kći kralja Pelije i žene mu Anaksibije.

U taj dio priče polazimo od jednog toposa (a toposi su, po definiciji romanista Ernsta Roberta Curtiusa, „ustaljeni klišei ili sheme mišljenja i izraza“ koji potječu iz antičke književnosti a raširili su se iz nje daleko i široko). Topos o kojem govorimo je izvršavanje nemogućeg zadatka da bi se postigao određeni cilj. Bezuspješno pokušavaju mnogi – uspijeva tek jedan. Kraljevnu Alkestidu prosili su mnogi – kraljevi, prinčevi, moćnici svakakvi i odsvakud, ali otac njen Pelija, kralj Jolka, ne dade kćer nijednom od njih da se dajući je jednom ne bi zamjerio mnogima. Zato mudri kralj objavi da će kćer ljepoticu dati onom ko u jedna kola upregne dvoje: lava i vepra, te se tako u prošnju doveze. Pokušavahu mnogi učiniti nemoguće, nijedan ne učini. Ni jedan? Da je tako bilo i tako ostalo, Alkestida bi ostala usidjelica na dvoru očevom i da je tako bilo ne bi je na gozbi kod Agatona (u Platonovoj knjizi Gozba ili o ljubavi, ranije pominjanoj u našoj priči Narcisova nesretna ljubav) pominjao Fedar u Prvoj besedi govoreći o tom šta je prava ljubav: Štaviše, i umreti jedan za drugoga rešeni su samo oni koji ljube, i to ne samo ljudi nego i žene. A za ovo što rekoh daje Helenima dovoljan dokaz i Alkestida, ćerka Pelijina, koja se jedina rešila da umre za svoga muža (...) I kad je izvršila takvo delo, učinilo se da je tako lepo delo učinila ne samo ljudima nego i bogovima, i mada su već mnogi mnoga i lepa dela učinili, opet su bogovi samo malom broju ljudi dali tu miloštu da su im dušu vratili iz Hada; ali su njezinu dušu vratili začudivši se njezinu delu. (...) A Orfeja (...) otpremili su iz Hada s tim da nije uspeo (...) zato što se on (...) mlitav pokazivao i što nije imao srca da za ljubav umre kao Alkestida, nego je izmudrovao kako bi živ dospeo u Had. Ko je bio taj za koga je Alkestida odlučila umrijeti dajući svoj život za njegov? Bio je to onaj što je izabrao trenutak kad će pomisliti na Abanta.

U svečanoj loži kraj igrališta za sportska natjecanja sjedi s peharom vina u ruci kralj Jolka Pelija s kraljicom Anaksibijom i kraljevnom Alkestidom. Iza njih gomila gledalaca, glasnih navijača s licima zajapurenim od uzbuđenja, a među njima ni od kog prepoznat stoji Apolon, u liku starog Pelijinog konjušara i govedara Abanta zvanog Gušter, zbog njegova lica koje je nečim podsjećalo na guštera. (Prema R. Grevsu, značenje imena Abant je: gušter.) Već je trinaesti dan prosačkih borbi s nemogućim: upregnuti u kola lava i divljeg vepra i već je dvanaest prosaca to pokušalo, ali su zvijeri ostale neupregnute. I tad pred kraljevsku ložu iziđe trinaesti, mladi kralj Admet iz Fere. Pokloni se kraljevnoj Alkestidi, pa ocu i majci njenoj, pa okupljenoj gomili gledalaca i u njoj Gušteru. Pogledom zakači njegov pogled i ovaj mu jedva primjetno značajno kimnu glavom u znak odobravanja. Gušter je sad bio siguran da je Admet odlučio koja mu je želja od svih drugih najveća. Kralj prosac se predstavi, reče ko je, šta je i odakle je i zatraži od kralja odobrenje da upregne u kola zvijeri zatvorene u kaveze i zaprosī kraljevnu. Kraljevna se osmjehnu kralju proscu, a otac joj kralj dade odobrenje Admetu da učini nemoguće. Pustiše zvijeri iz kavezâ, ustrijemiše se obje na Admeta, nabaci im vješto Admet omče oko vratova. Tri-naes-ti, tri-naes-ti, tri-nae-sti, urlalo je gledalište. A Admet, dok su se one međusobno grizle i urlale, povuče zvijeri prema kolskoj rudi, razdvoji ih i upregnu u kola. Skoči pobjednik na kola i doveze se do kraljevske lože. Tri-naes-ti, tri-naes-ti, tri-naes-ti, skandirala je gomila. Admet prvo pogleda Guštera u gomili, ovaj se prijateljski osmjehnu i nestade u trenu, kao da se ugasi. Apolon je ispunio obećanje dato Admetu. I Admet dobi Alkestidu. (Ovaj što nastoji napisati priču misli da nije zgoreg na ovom mjestu napomenuti da Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u Rječniku simbola (Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987) o simbolici broja trinaest između ostalog pišu: Ali trinaest je u nekoj skupini u antici i najmoćniji i najsublimniji. To je slučaj sa Zeusom u pratnji dvanaestoro bogova, sred kojih stoluje ili im stupa na čelu, po Platonu i Ovidiju, ističući se između ostalog svojom superiornošću. Odisej, trinaesti u svojoj skupini, izmiče smrtonosnoj proždrljivosti Kiklopovoj. Međutim, broj trinaest je još u antici smatran i brojem koji donosi nesreću. I sad je pitanje da li je Trinaesti, dokazavši svoju superiornost i tako dobivši Alkestidu, stupio na put sreće ili nesreće.)

Onog dana kad se u Admetovim dvorima, okolo dvorâ i u cijeloj Feri svadbovalo, sjedila je Apolonova bliznakinja Artemida, višestruko nadležna božica mjeseca, plodnosti, lova, prirode, zaštitnica djevica i djevaca, pred zlatnim olimpskim dvorima kiseleći preumorne noge u zlatnom lavoru nakon lova povodom otvaranja lovne sezone u zemljama pod njenom nadležnošću. Žudno je raširenih nosnica duboko udisala divne mirise njoj prinesenih žrtava što su sa zemlje do nje dopirali i odmarala se gledajući Admetovo svadbeno veselje čekajući da joj i Admet prinese žrtvu. Ali Admet ne prinese! Mi mislimo da bi bilo i božanski i ljudski oprostiti onom ko je u trenucima ponesenosti velikom srećom propustio učiniti nešto što u običnim prilikama ne bi propustio. Sujetna, tašta, sebeljubiva i otud osvetoljubiva Artemida ne oprosti. I kad se svadbeno veselje završi i mladi bračni par ode u nov novcijat bračni krevet (Admet prethodno krišom provjeri snažnim drmusanjem da li krevet škripi), dogodi se strašni obrat: ljutita Artemida posla mu u postelju zmije – poruku-znak da uskoro mora umrijeti, a kad će to biti saznaće kad bude. I tad, opet, Apolon dokaza svoje prijateljstvo. Odjuri Moirama s punim cekerom paketića prvoklasnog čipsa, koji su sestre voljele krckati dok kroje sudbine i određuju kraj svačijeg života. Oh, čips!, uskliknuše sestrice uglas. I opet uglas: Štas trebo? – Sitnicu, odvrati Apolon. Vama ne znači ništa, a meni puno. Plan broja umrlih neće vam se mijenjati ako umjesto Admeta, kad tome dođe vrijeme, umre neko drugi, neko ko će iz ljubavi prema njemu dobrovoljno pristati da umre umjesto njega. Nasta šutnja. Čuje se samo krckanje čipsa pod zubima suđajâ. Sestre se značajno pogledaše i Atropos, ona što je zadužena za prekidanje niti života (i koja, to je djelovalo šarmantno, nikad nije naučila razlikovati č i ć i i đ) reče: Oukej, ćips ti je stvarno super, a nama ni u đep ni iz đepa. Neka se nadže zamjena. Ali, kad je došao onaj, suđeni, dan i kad je trebalo da se nadže zamjena, stvori se grdan problem: ne nađe se niko ko će dobrovoljno poći u smrt umjesto Admeta. Niko! pa ni Admetovi roditelji Feret i Periklimena.

Mama Periklimena: Ma bi ja, bolan Ferete, kako ne bi, bogami, pa mati sam, al stara sam i malo mi je života ostalo, a i to što je ostalo nije vrijedno ni pišiva boba – ne bi bilo moralno trampiti moj bezvrijedni ostačić života za dragocjeni Admetov. A i posla mi je bome nesvršena mnogo ostalo: neoprana i neispeglana veša gomila, baš sam ga nafajtala, pa onda moram za onu lijenu služavku Eusporiju naći zamjenu da osoblje u našim dvorima kompletiram. Ne, zaista ne!, ja još ne smijem umrijeti.

Tata Feret: Ni ja. Nije da imam nekog posla – pa vladar sam bogamu – al savjest me ko i tebe priječi da bezvrijedni ostatak života dam za dragocjeni Admetov.

Admet: Ljudi, pa je li to mogúće!, uskliknu poput jednog mnogo kasnijeg čuvenog športskog reportera. Zar niko, zar ću umrijeti!

Alkestida: Nećeš. Ja sam odlučila umrijeti umjesto tebe, dragi. A vi ste, poštovani taste, zaboravili da je Admet kralj sadašnji, a vi bivši i da mojom smrću kralj ostaje kralj, a vi penzioner, što i jeste.

(Čitalac ili čitateljica znaju da je o ovim događajima Euripid napisao dramu, koja je prvi put izvedena 438. p. n. e. Možda ne zna da je, u prevodu Nevena Jovanovića, ta drama premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u listopadu 2004. Režirao je Ozren Prohić, Alma Prica bila je Alkestida, Milan Pleština igrao je Admeta, Vanja Drach Fereta, Dragan Despot Herakla. Otud su stihovi koji slijede. Tako, sad nam je lako zamisliti Alkestidin lik u trenutku kad stoji pred oltarom božice ognjišta Hestije moleći: Gospo, pod zemlju odlazim; evo zadnji / od zadnjih puta pred tobom klečim, moleći / čuvaj siročiće moje (...) nek ih ne sustigne kraj prije vremena / (kako pogiboh ja koja ih rodih) (...)

A onda Alma Prica odlazi u spavaću sobu i stoji pred bračnim krevetom: Oj krevete, svoje djevičanstvo / tu sam dala ovome muškarcu / prije kojeg u smrt idem (...) Drugoj / ti ćeš pripasti; ne vjernijoj, / ali možda sretnijoj (...)

Posljednja Almina riječ je Zbogom. I tako, umrije Alkestida. Ali gle!, neko dolazi. Pa to je Heraklo, moćni Heraklo! Oh, šta će sad biti il' ne biti? Kao i obično, na službenom je putu i samo je malkice svratio do prijatelja Admeta i ovaj ga ugosti ne govoreći mu ništa o Alkestidinoj smrti. Gosti se junačina probranim vinima i jelima, u neznanju kakva je tuga snašla Admetove dvore pije i pjeva. Publika u HNK gleda Herakla: U rukama pehar od lovor-drveta, / crno pije, vode ne dolijeva, / (...) na glavi je vijenac naherio / falš zareve – melodije dvije (...)

Al' prekide junak solotulum kad mu sluga Admetov reče kakva je nesreća stigla u kraljev dom i svud oko doma jer Alkestida ode u Hadove dvore.

Heraklo: Ma skužio sam ja i u oku suzu / i kosu odrezanu, i facu; al sam mu / vjerovo kad mi je reko da tuđe / je truplo koje polažu u grob. (...) Valja mi spasit netom preminulu / ženu i vratiti ovome svijetu / Alkestidu – za ljubav Admetu. / Otići ću crnome knezu mrtvaca, / Smrti. Prišuljat se – sigurno ću ga naći / gdje pije blizu ponuda na grobu / I kada na njega skočim iz zasjede (...) I šta bi dalje? A šta će biti kad Heraklo čini što je naumio. Ote Heraklo Alkestidu od Smrti, prekri je gustim velom da je niko prepoznati ne može i dovede je Admetu.

Nebesa – što – ovo je nevjerojatno čudo!, zaprepasti se Dragan Pleština na pozornici HNK-a. Zaprepasti se i gledalište, nijêmo, naravno, kako i jest teatarski red. I nastavi: Gledam li zbilja svoju Alkestidu? / Ili me hvata delirij, djelo nekoga zlobnoga boga?

A Dragan Despot: Jok – evo gledaš svoju zakonitu.

Ovaj što pokušava završiti priču zamišlja kako je sad cijelo gledalište ustalo na noge i aplaudira, aplaudira, aplaudira... Zavjesa se spušta i podiže, glumci se klanjaju publici, pozornica se puni buketima cvijeća... Pa kako i ne bi – Otpisana se vratila odonud otkud povratka nema. Ovo je bila priča o izuzetku.

A samo koji tren prije nego što se Hrvatsko narodno kazalište one listopadne premijerne večeri ispunilo pljeskom i pozornica cvijećem, u Hadu Orfej i Euridika ispratiše Alkestidu. Orfej joj je, kad se Alkestida osvrnu, ohrabrujuće kimnuo glavom da ide. Glavom, da!, jer sve duše u Hadu borave s glavama, makar bez njih na ovom svijetu ostale: u svijetu mrtvih sastanu se sa svojim glavama, ako su ih u svijetu živih izgubile.

Pročitajte i ostale kolumne iz predvorja povijesti.

Najnovije

Školegijum čitaonica

Online biblioteka Lektira narodu, drugo kolo

Školegijum redakcija

Povodom Dana učitelja i učiteljica

Moja čestitka

Edina Međić

Filmovi u nastavi

Opće obrazovanje i kultura spavaju s ribama

Mirza Herco

Dossierr Vax Populi

Egon Muljica fon Alchak

Izvještaj žirija

Rezultati konkursa za Nagradu Šukrija Pandžo 2021.

Školegijum redakcija