Udžbenici

Ko sam, bona, ja?

23.09.2016

Dijalog mame i sina podstaknut udžbenikom Društva pod nazivom „Moja domovina“, za peti razred, za učenike koji rade po hrvatskom planu i programu.

Sve je bilo puno jednostavnije prije deset godina... Beba kojoj se presvuku pelene kad treba i koja se nahrani kad je gladna, bez pitanja na koja ponekad nemam odgovor.

Takvih pitanja je svakim danom sve više.

Nedjelja, dan kao svaki drugi, mali pametnjaković piše zadaću iz Moje domovine i usput zabušava. Žedan je, gladan je, vruće mu je. Shvativši da će ipak morati završiti sve, umiri se i piše. Odjednom pitanje:

Mama, imaš li ti američko državljanstvo?

Ne foliraj i piši zadaću!

Ozbiljno te pitam, imaš li?

Naravno da ne, otkud mi?

Kako nemaš?! Znaš napamet američku himnu i kažeš da voliš Ameriku!

Uslijedila bi još jedna, malo oštrija opomena da nisam primijetila kako zbunjeno gleda u tekst pred sobom pa u mene. Tekst u kojem lijepo piše: Dvojno državljanstvo znači da uz domovinu u kojoj živiš i u kojoj si rođen imaš i drugu domovinu koju voliš i osjećaš da joj pripadaš...

Pokušavam mu objasniti da dvojno državljanstvo i nije baš tako romantičan čin. Blijedo me gledao i zbunjeno prepisao definiciju.

Nisam još ni smislila način da mu objasnim tu pravnu začkoljicu, već ima nova pitanja iz nove lekcije. Ispod uvodnih pitanja poput Kojoj vjeri pripadate ti i tvoja obitelj?, Kako se zove najbliža džamija/crkva u tvom zavičaju?... stoji obrazloženje da su Hrvati rimokatoličke vjere, Srbi pravoslavne, Bošnjaci islamske. Njegov zaključak: Ja sam Bošnjak! Rođen sam u Bosni, to ti je sigurno isto kao Bosanac. Govorim mu da to baš i nije tako i da nije Bošnjak, dok se nije rasplakao i pitao: Šta sam, bona, onda ja?? - Dijete, odgovaram..

Znam, slagala sam to zbunjeno malo biće. Nije dijete jer mu ne dopuštaju da to bude. Djeca trčkaraju vani, igraju se Lego kockicama, čitaju bajke i crtaju livade iznad kojih uvijek grije sunce. Djeca ne trebaju razumjeti bilateralne i Daytonske sporazume, ne trebaju (pogrešno) misliti da su svi Srbi pravoslavci i svi Talijani katolici. I svakako ne trebaju odrastati u uvjerenju da će pitanje državljanstva riješiti slanjem ljubavnog pisma u neku svjetsku ambasadu.

Djeci ne bi trebalo pisati u svjedodžbama da su neizjašnjeni i objašnjavati im da u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj su rođeni, koju vole i koju osjećaju svojom, možeš biti sve osim Bosanca ili Hercegovca. Djeca bi o vjeri, tom intimnom dijelu naših života, trebala učiti u svojim kućama, crkvama, džamijama i sinagogama, umjesto u učionicama. Ne bi ih trebalo puštati na ulice da rješavaju i ispravljaju probleme ovog nakaradnog sistema. To je posao nas odraslih, zar ne?

Da, sve je bilo puno jednostavnije prije deset godina. Bojim se da je i sada jednostavnije nego što će tek biti..

Anamonimna Mama