Reagovanje

Visok ton i niske strasti

05.10.2016

Sanjin Kodrić, vanjski saradnik sedmičnika Stav i univerzitetski profesor, u svom obimnom tekstu (objavljen 22. 9. 2016.) „Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama?“, iznosi neistine, obmanjuje javnost, zanemaruje i iskrivljuje činjenice, pogrešno zaključuje, omalovažava nastavničku profesiju, diskreditira potpisnike izmjena i dopuna Nastavnih planova i programa.

Foto: Adrian Michael

Iznošenje neistina i obmanjivanje javnosti

Dakle, nije istina da su bošnjački i bosanskohercegovački pisci protjerani iz nastavnih planova i programa za predmet Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. To, čak, i Sanjin Kodrić jasno kaže: U uvodnim napomenama za revidirane nastavne planove i programe tvrdi se da revizija nije ukinula ili izmijenila dosadašnje nastavne planove i programe i njihove sadržaje. Nakon toga nabraja imena pisaca tvrdeći da ih više nema u gimnazijskim klupama. Poetski nenadahnuto počinje kuknjavu i jadikovku o protjeranim autorima:  S prvim septembarskim školskim zvonom odzvonilo je, naime, i dosadašnjim nastavnim planovima i programima... (Njegov tekst u cijelosti možete pročitati ovdje.) Ako se tvrdi da ga revizija nije ukinula, kako je moguće da je NPP-u odzvonilo?

Od četiri dokumenta, koje je Komisija za izmjene i dopune NPP-a za Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost (u daljem tekstu Komisija) dostavila Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo (u daljem tekstu MONKS) – nakon što je skoro 200 nastavnika i profesora BHS jezika i književnosti na sastanku članova aktiva usvojilo, uz jedan glas protiv, sve dokumente – Sanjinu Kodriću sporan je jedan – gimnazijski. Najviše mu smeta dodatni spisak prijedloga lektira u kojima on, pažljivo brojeći, ne nalazi dovoljan broj bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca. Ne razmatrajući nacionalne opsesije vanjskog saradnika sedmičnika Stav, mogu reći da se čudim uredničkoj odluci da objave tekst koji počiva na neistini koju naglašava i sam autor u tekstu. Naime, profesori u gimnaziji biraju više od dvije trećine sadržaja iz važećeg NPP-a, na osnovu njega prave svoje godišnje planove i imaju slobodu i odgovornost da obrazovne ciljeve i ishode dostignu koristeći i druga književna djela: čak i neknjiževna, pa i ona koja nisu na spisku prijedloga dodatne lektire (koja kod Kodrića pokreću moralnu paniku). Dakle, univerzitetski profesor zanemaruje činjenicu da i ove školske godine u sarajevskim gimnazijama profesorice i profesori rade djela skoro svih autora za koje kaže da su protjerani. Iako mu činjenice ne idu u prilog, bombastični naslov i upućivanje na imena pisaca iz prijedloga dodatne lektire dovoljni su da u javnosti pokrenu linč.

Istina, neuvrštavanje teksta važećeg NPP-a za gimnazije u dokument gdje su dati prijedlozi za izmjene i dopune, objavljen na stranici Ministarstva, može dati pogrešnu sliku. Iako je u njemu, na početku, pisalo: U sastavu lektire, osim klasičnih, kanonskih književnih djela (određenih važećim Nastavnim planom i programom za Gimnazije), učenici bi trebalo da pročitaju i nekoliko djela savremenih autora koji su jezički, tematski bliži njihovom svijetu, iskustvu, interesovanjima itd, Kodrić gradi čitav svoj tekst kao da nema ove rečenice. U Kodrićevim semantičkim poljima glagol „trebati“ dobio je značenje „morati“. Komisija je, u saradnji s MONKS-om, ispravila propust i dopunila dokument da bi i važeći NPP bio jasno vidljiv.

Da niko od pisaca iz važećeg NPP-a nije izbačen znaju i profesori maternjeg jezika u gimnazijama – zar bi pristali da im neko nabrzinu, tek tako, bez javne rasprave, uoči početka nove školske godine odredi da će raditi nešto potpuno drugačije u odnosu na prethodne godine? Kodrić (kao i svi oni koji su nasjeli na njegovu obmanu), uvidom u godišnje planove gimnazijskih profesora, pouzdano može utvrditi kako ima pisaca i djela za koja kaže da su protjerani, a nema pisaca iz djela sa spiska predložene lektire. Tako on pokazuje da uopće ne zna kako funkcioniše obrazovni sistem. Da Kodrića stvarno zanima nastava književnosti u osnovnim i srednjim školama, ne bi čekao 13 godina da ukaže na manjkavosti. I kad bi ukazivao na manjkavosti, ne bi gledao spisak prijedloga dodatne lektire, već bi provjerio u gimnazijama da li zaista profesori rade kako on laže. Kodrić reaguje iz ličnih, ne profesionalnih pobuda. Smetaju mu dva imena šestočlane Komisije.

Iskrivljene činjenice i pogrešno zaključivanje

Iako Sanjin Kodrić tvrdi da je riječ o vrlo korjenitim, upravo radikalnim promjenama za koje se tvrdi da to nisu, pri čemu promjene koje su uvedene jesu ne promjene nabolje već drastične promjene nagore (ili da pojednostavimo rogobatnost – autor hoće reći da su promjene radikalne), moram ga razočarati. Osim dodanih ishoda, na kojima se treba i mora raditi (slažem se sa Kodrićem, to je posao za veći broj stručnjaka i praktičara koji će u jednom dužem vremenskom intervalu, uz saradnju sa psiholozima i pedagozima, usavršiti postojeće ili kreirati nove), ništa se drugo nije promijenilo, pa ni to da profesor, nastavnik ima slobodu da sam kreira 30 % svojih časova. Okvirni zakon o obrazovanju BiH na dva mjesta dopušta nastavničku slobodu – jednom kaže 10 %, drugi put 20%. Nije mi poznato da je na ovu anarhiju Kodrić upozoravao. Još jedan dokaz da univerzitetski profesor ne poznaje ni obrazovne zakone, a rado bi da intervenira u obrazovanju.

Kodrić obmanjuje nestručnu javnost izjednačavajući časove lektire sa kompletnom nastavom književnosti u gimnazijama. Ostavimo sada po strani to što Kodrić ne spominje važnost čitanja općenito, a posebno linearnog čitanja, niti govori o problemima nečitalačke kulture, što posljednjih dvadesetak godina uopće nije tema Odsjeka za književnost naroda BiH. Kodrić sebe i Odsjek na kojem radi oslobađa bilo kakve odgovornosti za sve propuste u nastavi maternjeg jezika i književnosti. Kao što oslobađa sebe odgovornosti za stanje u nastavi maternjeg jezika, pohvaljuje i izmjene i dopune NPP-a iz drugih predmeta iako nije kompetentan utvrditi koje su promjene NPP-a u različitim nastavnim predmetima dobronamjerne i znalačke, a koje ne – posebno zato što nigdje u svom obimnom tekstu ne pojašnjava ni pojam dobronamjerne izmjene niti znalačke izmjene. Jasno je i zašto – doživljaju daje prednost nad argumentom.

Kodrić iskrivljuje činjenicu kada kaže: Zašto su djela nekih autora uvrštena u “prijedloge lektire”, a neka nisu, to, dakle, nigdje nije obrazloženo, bez obzira na to kako ovi prijedlozi bili frapantni čak i za laike, a nekamoli za stručnjake! Univerzitetski profesor prešućuje kako ni postojeći i važeći NPP-ovi nisu objašnjavali zašto je neko djelo na spisku lektire, a drugo ne. Da problemu pristupa naučno i ozbiljno, umjesto što piše tekst iz ličnih pobuda, ukazao bi na to da nikada nije bilo objašnjenja i, naravno, kao zabrinuti stručnjak ranije bi ukazao na taj problem.

Omalovažavanje nastavničke profesije

U svom tekstu kaže: (...) jer među autorima revidiranih nastavnih planova i programa za gimnazije i srednje stručne škole jeste čak i jedan osnovnoškolski nastavnik, dakle nastavnik niže obrazovne razine... Pogrešno broji Kodrić, dva su nastavnika iz osnovne škole. No, to je manje bitno – važnije je to da u čvrsto uspostavljenom hijerarhijskom svijetu vanjskog saradnika Stava i univerzitetskog profesora postoji viša i niža razina, gdje on naravno zauzima višu i gdje zna bolje šta i kako treba raditi u učionici u odnosu na one koji to godinama rade. (Sam Kodrić javno je rekao da od nastavničkog iskustva ima 1 (slovima: jedan) čas u školi.) Kodrić u napadu panike ispisuje: a pošto je ukinuta obavezna lektira i pošto je, uz “prijedloge lektire”, manje-više sve drugo prepušteno nastavnicima, i to bez adekvatnih instrukcija, zaseban je skandalozni problem i to što prijeti i mogućnost potpune anarhije i haosa, tim prije što niko prethodno nastavnike nije pripremio ili obučio za rad po novom, revidiranom konceptu nastavnih planova i programa!!! Čega se boji Kodrić? Misli kako nastavnici i profesori nisu kompetentni? Nisu dovoljno obrazovani? Da nastavnici i profesori više vjeruju svojim iskustvima u učionicama nego Kodrićevim proizvoljnim procjenama? Da su metodička, didaktička i stručna znanja učili i na drugim mjestima, a ne samo na Odsjeku gdje on predaje? Dvije stotine profesionalaca nazvao je neznalicama! Većina njih diplome je stekla na Odsjeku gdje je on doskora šefovao. Da li to znači da nipodaštava kompetentnost svojih kolega profesora na matičnom odsjeku? Ili smatra da svi diplomanti trebaju misliti njegovom glavom? Zar bi profesionalce, MONKS i preostala četiri člana Komisije dvojica nekompetentnih kvazistručnjaka mogli vući za nos? Podvaljivati im nešto na šta nikad ne bi pristali? Logičko zaključivanje univerzitetskog profesora opet posrće – kvazistručnjaci čuda čine, a nemaju pojma ni o čemu! Usprkos Kodrićevoj sumnji – profesorice i profesori, nastavnice i nastavnici su i stručni i iskusni i sposobni da procijene kako i šta mogu raditi u odjeljenjima gdje predaju. Mora da vanjski saradnik časopisa Stav zna kako potrebna znanja i dodatne edukacije profesionalci moraju tražiti drugdje, a ne na matičnom Odsjeku, pa se boji da će izgubiti kontrolu. Opet dokaz – Kodrić tekst piše iz ličnih pobuda, a ne da bi stručno ukazao na nedostatke dokumenta.

Diskreditiranje članova Komisije

Kodrić se morao doviti kako bi dokazao da o dokumentu niko ništa nije znao; morao je nekako objasniti kako u rad nisu bili uključeni univerzitetski profesori – iako se među imenima članova Komisije nalazi i jedno univerzitetskog profesora, i to metodičara (koji je kompetentniji da govori o NPP-u od, recimo, profesora bošnjačke i/ili teorije književnosti). Slijedeći svoju implicitnu logiku, a odbacujući činjenice, Kodrić kaže: Istina, među autore očito je formalno upisan, i to na posljednjem mjestu, i jedan univerzitetski profesor metodike nastave književnosti i maternjeg jezika, ali iako je riječ o vrhunskom stručnjaku u svojoj oblasti i uopće vrsnom književnom znalcu i znatno šire, po svemu jasno izgleda da univerzitetski profesor nije konsultiran povodom bilo kojeg problematičnog pitanja ili njegovi stavovi nisu bili uvaženi.

Po čemu jasno izgleda? Šta je to sve? Kako je moguće da jasno izgleda da nije konsultiran, a da se onda jasnoća, u istoj rečenici, zamagli: stavovi nisu uvaženi? Istina je sasvim drugačija – profesor jeste konsultiran i kompletan materijal je dobio na e-mail adresu prije nego što su dokumenti dostavljeni školama i usvojeni na sastanku Aktiva nastavnika bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti 17.6.2016. godine. Da bi uspio dokazati nedokazivo, povezati nepovezivo, Kodrić izmišlja i podvaljuje. Boji se izaći na megdan profesoru metodike, na polje koje, kao samoprozvani stručnjak za nastavu, škole, metodiku, didaktiku i nacionalne interese, slabo poznaje. I o svom kolegi s Odsjeka misli isto što i o nastavnicima – da su povodljivi, neodgovorni, površni i neznalice. Zašto bi profesor metodike pristao da bude potpisan, ako nije pogledao dokument?

Kodrićeve lične bitke na pogrešnom mjestu

Koje su to lične pobude univerzitetskog profesora da preko Stava, Avaza i BANU-a podigne hajku na, ispostavlja se u njegovom tekstu, dva člana Komisije: a o tome su pisali i pišu i “školegijumovci” iz osnovnoškolske i srednjoškolske prakse Namir Ibrahimović i Damir Šabotić, koji su – gle čuda – ujedno i dva prvonavedena člana autorskog tima, odnosno komisije koja je izradila revidirane nastavne planove i programe, valjda predsjednik i zamjenik predsjednika ove komisije. Neko bi rekao kolovođe. Ili, možda prije, stvarni autori cijele ove skandalozne revizije, ako ne eventualno i nečiji “izvođači radova”?! O ne, pa opet, univerzitetski profesore, pogrešno zaključivanje!

Damir Šabotić nikada nije bio član redakcije Školegijuma; za šest godina postojanja magazina objavio je jedan tekst, i to 2010. godine. Po logici vanjskog saradnika časopisa Stav, i Sanjin Kodrić bi se mogao nazvati školegijumovcem – dao je intervju opasnom magazinu. Nadalje,  Kodrić podvaljuje – na prijedlog izmjena i dopuna NPP-a za gimnazije prvopotpisani je Damir Šabotić, a drugi sam ja. Prvopotpisani sam na dokumentu koji se odnosi na osnovne škole, no na drugom mjestu je kolegica Alma Jakupović. Na dokumentu koji se bavi NPP-om u srednjim stručnim školama na prvom mjestu je Velida Tinjak, a na drugom Damir Šabotić. Šta ćemo sad sa zaključkom? Više kolovođa? Više školegijumovaca? Ili dokaz da autor huškačkog teksta podvaljuje? Ispod dokumenata prvopotpisani su oni koji su najviše radili na dokumentu, kreirali ga. No, redoslijed potpisanih svakako ne bi trebao biti argument univerzitetskom profesoru kada sklapa zavjereničku priču. Članovi Komisije nisu ničiji izvođači radova. Ako tako funkcioniše Kodrić – izvodi radove zarad nečega ili nekoga drugog – ne znači da svi tako rade.

Osim nacionalnosti pisaca, Kodrić ima još jednu opsesiju, a to je Nenad Veličković, kolega profesor na Odsjeku za književnosti naroda BiH. On se obrazovanjem bavi duže i ozbiljnije od Kodrića, tema mu je to disertacije, stručnih tekstova, izlaganja na domaćim i međunarodnim konferencijama, i u vezi s tim je i njegov angažman u okviru Školegijuma i MONKS-a.  Umjesto da svoje primjedbe na Veličkovićev rad iznese unutar akademske zajednice kojoj obojica pripadaju, unutar odgovarajućeg diskursa, on već nekoliko mjeseci sasvim neakademski insinuira, huška, ne libeći se da to čini potcjenjujući cijelu jednu struku, kao i sve naše kolege u nastavi. No, čini se da Kodrić, pišući o skandaloznim promjenama pokušava nekako Veličkovića uvući u priču, umjesto da svom kolegi odgovori na tekst Standardi naučne izvrsnosti. U tekstu je, naime, Veličković utvrdio da Kodrićev naučni rad ne zadovoljava neke od osnovnih naučnih standarda: (1) ne objašnjava ključni pojam, (2) ne definira problem, (3) ne obrazlaže opravdanost pristupa predmetu, (4) ne dolazi do konsekventno izvedenog zaključka, (5) građi pristupa selektivno, (6) koristi stil nejasan i stoga nenaučan, (7) nema čvrstu strukturu logičkog argumenta, (8) preuzimanjem bez jasnih obrazloženja tuđe koncepte nekritički prisvaja... Također, nikada se doskorašnji šef Odsjeka nije oglasio ni povodom teksta Bezglasno glasanje gdje njegov kolega iznosi ozbiljne činjenice o neadekvatnom načinu vođenja  sjednica. Također, nikada nije osporio analizu Mirnesa Sokolovića (str. 113 - 118) o promašajima u knjizi Književna prošlost i poetika kulture. Uvijek se, dakle, treba vratiti samo naučnim činjenicama, to je u svemu jedino potrebno i sasvim dovoljno, reći će, povodom neke druge teme u intervjuu za Faktor univerzitetski profesor. Dakle, vratimo se na činjenice koje objašnjavaju Kodrićev huškački tekst.

S Nenadom Veličkovićem potpisujem tekst Spuštanje znanja koji tematizira i kritikuje edukaciju nastavnika kako je zamišlja Kodrić. U januaru i augustu 2015. godine nastavnici maternjeg jezika i književnosti su na Filozofskom fakultetu imali višednevne edukacije. Organizaciju tog usavršavanja potpisuju prof. dr. Sanjin Kodrić i prof. dr. Amela Šehović. Do sada se nigdje eksplicitno nije oglasio o činjenicama i stavovima iznesenim u tekstu, ali je odlučio da mene diskvalificira tako što će iskrivljavati, podvaljivati, huškati, jašući na priči o naciji, kulturi, nacionalnoj književnosti. Njega naravno nije briga ni za škole, ni za đake, ni za nastavu – zanima ga isključivo vlastita karijera, moć, sebeljublje. Sa fakultetom iza leđa, paraakademijom u pozadini, političkom strankom u ispomoći i titulom uz ime, Kodrić se, u pauzi između bavljenja sociolingvistikom i stećcima, obrušio i na mene.

Mene su, kao jednog od pet, na sastanku Aktiva, krajem septembra 2015. izabrale kolege. Moja funkcija predstavnika Aktiva nastavnika Bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti je ograničena i izborna. U međuvremenu je i Sanjin Kodrić imenovan u tim za izradu strategije obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Može li javno Kodrić objasniti kako je izabran na tu funkciju? Da li je Filozofski fakultet imao izbornu sjednicu gdje su Kodrića predložile i izglasale kolege ili je u tim došao nekim drugim kanalima?

N. Ibrahimović