Sedmica podizanja svijesti o disleksiji

Različitost, a ne bolest

07.10.2016

“Tek u devetoj godini mom djetetu je ustanovljena disleksija. Zbog stigme djece i nastavnika prebacio se u drugu školu. Nažalost, i u novoj školi, iako je uvijek briljirao na usmenim, zbog loših ocjena na pismenim ispitima imao je lošije zaključne te zbog toga nije ni upisao srednju školu koju je htio. Nastavnici nisu htjeli da se prilagode i dozvole da Kenan odgovara samo usmeno, kako bi pokazao svoje pravo znanje” – kazala je Lejla Kovačević, majka djeteta s disleksijom.

Foto: Anes Osmić

Probleme s kojima se svakodnevno susreću djeca s disleksijom njihovi roditelji najglasnije mogu iznijeti kada je njihova sedmica. U Sarajevu ju je organiziralo ove godine prvi put Udruženje za podršku osobama sa disleksijom Vjetar. Tim povodom u ponedjeljak je u Buybooku otvorena Izložba diktata djece sa disleksijom. U utorak je nastavnom kadru Kantona Sarajevo prof. dr. Mirela Duranović održala predavanje na temu Disleksija - kako prepoznati i pružiti podršku. Udruženje Vjetar je, također, snimilo i emisiju o temi Disleksija nije bolest, disleksija je različitost, a održana je i konferencija za štampu na kojoj su govorili Danilo Jovanović, ispred Udruženja Vjetar, defektologinja Eldinanda Jakubović i učenica Hana Lili Liberta.

Disleksija se definira kao nemogućnost lakog i jednostavnog prepoznavanja riječi, kao teškoća u čitanju, ali i kao teškoća u dekodiranju riječi. Djeca nemaju teškoću samo u aktivnosti čitanja, već i u govoru, komunikaciji, te slušanju. Tako se ove poteškoće protežu, zapravo, kroz cijeli odgojno-obrazovni proces. Ali ono o čemu niko ne priča jeste činjenica da djeca s disleksijom imaju poteškoće i sa socijalnom interakcijom i integracijom. Nisu u mogućnosti da dekodiraju poruke koje su verbalne ili neverbalne, te tako dolaze u sukobe sa svojim vršnjacima. Kada učitelj ili nastavnik uđe ljutit ili s ozbiljnim licem, većina djece koja nema poteškoće u učenju će znati da je to neka druga slika njihovog učitelja i da treba da se umire i sačekaju kakva će reakcija učitelja biti. Djeca s disleksijom ne mogu da prepoznaju, recimo, takve neverbalne signale koje šaljemo u komunikaciji. Osim što imaju poteškoća s usvajanjem znanja na konvencionalan način, imaju teškoća i sa pažnjom. Zato su jako često, posebno u predmetnoj nastavi, okarakterisani kao lijeni, bezobrazni, neodgojeni. Ta djeca su jako neshvaćena. Svaki dan se susreću s razočarenjem roditelja, s nezadovoljstvom ili ljutnjom nastavnika i svaki dan zbog problema koje imaju ulaze i u sukob sa svojim vršnjacima – objašnjava defektologinja Eldinanda Jakubović.

Djeca s disleksijom ne razumiju zašto su oko njih svi toliko nezadovoljni. Ako se ne bavimo ovom djecom i ako im ne pružimo adekvatan tretman, djeca s disleksijom se mogu povući u sebe ili završiti s poteškoćama u ponašanju, biti asocijalni s jako malim stepenom samopouzdanja. Većinu delikvenata koju imamo u osnovnim školama jesu djeca, sigurno, koja su imala neke vrste teškoća u učenju. Nije sve tako crno, naravno. Djeca s disleksijom su visokointeligentna djeca. Dakle, disleksija nije poteškoća vezana za intelektualno funkcionisanje. Disleksična djeca su jako kreativna, originalna. Djeca koja imaju dobar vizuelni kapacitet. Djeca koja razmišljaju umjetnički. U prilog dobrim osobinama koje imaju osobe s disleksijom govore i brojne javne ličnosti i veoma uspješne osobe u svijetu sporta, glume, politike. Albert Einstein, Leonardo da Vinci, Whoopi Goldberg, Tom Cruise, Jamie Oliver, samo su neke od uspješnih disleksičnih osoba. Disleksija nije, dakle, ograničenje za uspjeh u životu. Ako pružimo adekvatan tretman ovoj populaciji, oni, dakle, mogu izabrati čime će se u svom životu baviti. I mogu to činiti izuzetno uspješno – ističe defektologinja Jakubović.

Hana Lili Liberta je jedna od učenica koja se uključila u medijsku kampanju o podizanju svijesti o djeci i osobama s disleksijom i na taj način je željela, s nizom druge djece, pružiti im podršku. Na današnjoj konferenciji za medije kazala je da prvo roditelji trebaju postati svjesni situacije u kojoj su se našli, prihvatiti je, a zatim pokušati omogućiti svojoj djeci što bolje školovanje i edukaciju u životu. Nadam se da će posteri podstaknuti moje vršnjake da istraže što više o disleksiji i da počinju uzimati u obzir da u našoj školi postoje djeca koja imaju neku poteškoću u učenju.

Defektologinja Eldinanda Jakubović odgovorila je na naše pitanja kakvi su uvjeti za rad u školama s disleksičnom djecom: Nemamo uslove za rad s djecom s disleksijom i zbog toga se simptomi ne prepoznaju na vrijeme. Učitelji i roditelji, naravno, nisu obučeni da prepoznaju simptome u periodu od prvog do četvrtog razreda, kada se simptomi, zapravo, i javljaju. Zbog svega toga ne dolazi ni do prilagođavanja i modifikacije planova i programa prema kojima bi se ovoj djeci posvetilo dosta pažnje kako bi, zapravo, imali efikasno učenje. Ali moram da kažem da se učitelji jako trude. Dugo radim s njima, ali kada je disleksija u pitanju, sati i sati vježbanja neće donijeti ništa. Disleksija mora imati jedan drugi tretman. Kod disleksije je zapravo najvažnije da se otkrije gdje se javlja teškoća. Djeca s disleksijom mogu imati problema sa sluhom, vidom, ili dodirom. To ne znači da dijete s disleksijom ne vidi dobro ili ne čuje, ali znači da nije u stanju da informacije koje prima, recimo, vizuelnim putem, koje dolaze sa desne ili lijeve strane integrira u jednu sliku ili informaciju koju će pohraniti u memoriju. Tako da tu informaciju koju ima ne može koristiti ni kod učenja sljedećeg znanja. Mislim da je najvažnije da mi stručni saradnici pomognemo nastavnicima da imaju neke skale procjene da znaju da li je disleksija zahvatila dio slušanja, vida ili neki drugih funkcionisanja.

Danilo Jovanović je pojasnio na koji način Udruženje uspostavlja saradnju sa školama, te zašto je rad ovog Udruženja važan. Ono što je nama jako bilo važno i kod ove kampanje i čitave sedmice jeste podrška Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. Sljedeća naša aktivnost koju ćemo organizirati jeste anketa u školama Kantona Sarajeva. Želimo saznati koliko nastavni kadar i zaposleni u školama, uopšte, poznaju disleksiju, terminologiju, te koliko su se puta do sada sreli s ovim pojmom. Naš prvi korak jeste propitivanje uopšte poznavanja pojma disleksije kao poteškoće u učenju da bismo imali neke reprenzentativne statističke podatke s kojima bismo kasnije konkretno i mogli raditi u smislu podrške, treninga, seminara, radionica i slično. Udruženje Vjetar, naime, želi da djeluje kao spona između roditelja i škole, te je jedan od ciljeva ovog Udruženja i otvaranje drop-in centra za roditelje, gdje će roditeljima biti dostupne informacije o prepoznavanju disleksije, nadležnim institucijama, alternativnim metodama učenja, a planirano je i otvaranje savjetovališta za roditelje i djecu.

Više o disleksiji pogledajte ovdje.

Anes Osmić