Čekić&nakovanj

Pravo na indoktrinaciju

28.10.2016

Kao nastavnicima i nastavnicama dešava nam se da nas učenici i učenice pitaju razna pitanja. Često i ona koja se odnose na život van učionice i škole. Takvim pitanjima ukazuje nam se učeničko povjerenje, ali ona podrazumijevaju i obavezu da odgovorimo pošteno. Da bismo zauzeli neki stav, moramo prikupiti sve informacije, imati znanje da ih protumačimo i povežemo. Kada je nedavno pažnju javnosti privukao slučaj roditelja koji je kćerki iz vjerskih razloga zabranio plivanje, zapitao sam se šta bih učenicima odgovorio da me pitaju ko je u pravu: škola koja traži da djevojčica pohađa nastavu plivanja ili otac koji to ne dozvoljava.

Gore: kadar iz stripa Persepolis, autorice Marjane Satrapi; Dolje: kadar iz filma Madeline (1998) rediteljice Daisy Von Scherler Mayer, po istoimenom romanu Ludwiga Bemelmansa.

Emir Tahirović, Bosanac sa švicarskom adresom, osuđen je na četiri mjeseca zatvora jer je kćerki, čak i ako bi bila pokrivena preko cijelog tijela, zabranjivao školski program plivanja. Kada se moja kćerka pokvasi postaju vidljive konture njenog tijela, na primjer grudi. Rukovodstvo škole u mjestu St. Margrethen upozorilo je Tahirovića da mora dozvoliti da se prema njegovoj kćerci odnosi jednako kao prema svoj drugoj djeci ili će snositi posljedice. Odnosno, riječima gradonačelnika Reta Friedauera, da ne stavlja šerijat iznad švicarskog pravnog sistema, te da ne odbija svaku saradnju sa ženskim nastavnim kadrom. Na kraju je sud kantona St. Gallen kaznio Tahirovića zatvorom od četiri mjeseca, uz obrazloženje da je spriječio svoju kćerku da se integriše u društvo i oduzeo joj pravo na školovanje prema planu i program. U intervjuu za švicarsku televiziju SRF Tahirović je otkrio da redovno dobiva pisma mržnje kojima mu se poručuje da se vrati u svoju zemlju. Ovakva pisma po mišljenju Mike Eggera, zastupnika desno-populističke stranke SVP nisu rješenje, ali svejedno razumije bijes onih koji ih šalju. Tahirović negira sve što ima veze s integracijom, sve što je kod nas normalno, i onda se pravda svojom religijom. Da se pita gradonačelnika Friedauera, Tahirović bi davno bio protjeran, a istog su mišljenja i Reimann i Egger: Ko živi u Švicarskoj, treba se pridržavati naših pravila. A ako mu se ne sviđaju ta pravila, trebao bi otići

Tako se četrnaestogodišnja djevojčica našla između čekića i nakovnja: s jedne strane radikalizam oca, s druge ksenofobija države. A to je situacija u kojoj se nalaze milioni djece, širom svijeta. I zato mislim da nastavnik treba imati spreman odgovor na to pitanje, ako mu se u učionici postavi: Čija je zadnja, o sudbini djeteta? U konkretnom slučaju djevojčica je izabrala čekić. Njen glas se čuje u pismu školi koje je objavio Schweizer Radio und Fernsehen: Sve što sam mogla postići kroz školu mi je bezvrijedno bez moje majke. Neću ići na plivanje. Hoću da pokažem da me u školi ne može niko siliti. Ni roditelji ni škola. Allah mi je dovoljna pomoć. Molim Allaha da muslimanima probudi želju za muslimanskom školom. Htjela bih da budem poštovana zbog svoje religije i načina oblačenja.

I komentari čitalaca internetskih portala oštro su sukobljeni i isključivi. Jedni Emira Tahirovića vide kao radikalnog islamistu i fanatika koji Švicarskoj nameće običaje Saudijske Arabije, poručuju mu da ide živjeti u nekoj od šerijatskih zemalja od socijalne pomoći. Drugi, dosta rjeđi, smatraju da Emir Tahirović štiti svoju kćerku od muških pogleda, moralnog srozavanja i prodavanja drugima tijela i ljepote. Ne vide nikakav problem u tome što Tahirović više poštuje Boga nego čovjeka. Presudu smatraju miješanjem države u privatnost. Njegovo dijete, njegovo je da odgaja. Ne može neki tamo profesor meni reći kako ću ja svoje dijete odgajati. On svoju ćer nek skine golu i pošalje u školu, a ja ću svoje onako kako ja mislim da treba.

U najvećem broju komentara zastupa se ideološka ili kulturološka perspektiva, grubo okarakterisana kao zapadna/evropska i istočna/islamska. Kulturni relativizam, očito ne može riješiti ovaj sukob, osim nasiljem, a takva su rješenja privremena i često tragična. Međutim, upitamo li se šta je najbolji interes djeteta, umjesto koja je kultura bolja, snalaženje u ovakvim konfliktima moglo bi nam biti znatno olakšano. A upravo je interes ono što Konvencija o pravima djeteta ističe u prvi plan. Dijete je čovjek, i kao čovjek ima sva ljudska prava, ali budući da u ranijim fazama života nema dovoljno znanja da samo donosi odluke, to čine odrasli u njegovo ime. Ali to moraju činiti u najboljem interesu djeteta, a ne u najboljem svom. To Zdenko Kodelja u knjizi Laička škola pro et contra postavlja ovako: Pošto se deca ne rađaju pod vlašću zakona uma, pošto nemaju sama sebe u vlasti, nisu slobodna, moraju biti pod vlašću njegovih reprezenata: roditelja ili njihovi namesnika koji ispunjavaju prazno mesto detetovog uma (str. 75).

Knjiga Zdenka Kodelja objavljena je u Sloveniji 1995. u vrijeme kad su se višegodišnje rasprave i polemike o školstvu, a posebno o vjeronauci i nekonfesionalnoj nastavi o religijama i etici u javnoj školi, prenijele i u Parlament. Kodelja u svojoj knjizi dosta prostora posvećuje indoktrinaciji: Detetovo uverenje je u velikoj meri posljedica vaspitnog procesa u kojem su roditelji uzimali u obzir svoje želje i ostvarivali sopstveno pravo. Važno je to što je rezultat ovog procesa prihvatljiv i za njihovu decu, jer ga svesno prihvataju kao svoj. Pošto ga prihvataju, potvrđuju pravilnost unazad postignute odluke roditelja da vaspitavaju svoju decu u skladu sa sopstvenim uverenjima, a ujedno potkopavaju svaku sumnju u moguću prisilnu indoktrinaciju dece od strane roditelja (str. 81-82). Analizirajući Deklaraciju o uklanjanju svih oblika vjerske netrepeljivosti i diskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja Zdenko Kodelja zaključuje da ona djecu štiti od indoktrinacije države, ali ni u kom slučaju ne štiti ih od indoktrinacije roditelja: Štaviše, ono što je zabranjeno državi dozvoljeno je roditeljima kao njihovo pravo koje im omogućava tačka 5. (Roditelji, odnosno staratelji imaju pravo da urede život u porodici u skladu sa svojom verom ili uverenjem uzimajući u obzir moralno vaspitanje po kojem bi dete, po njihovom mišljenju, trebalo da bude odgajano) (str. 79).

Imajući ovu analizu na umu, citirani odlomak iz pisma djevojčice prepoznat ćemo kao rezultat roditeljske indoktrinacije. U pismu su riječi djeteta, a stavovi roditelja. Zašto bi četrnaestogodišnja djevojčica molila Allaha da probudi muslimanima želju za muslimanskom školom, umjesto da Ga moli da škola bude zabavnija, da ima manje časova predmeta koji ne voli, više časova koje voli, ili da časovi traju kraće, recimo. Da ima više igre i interakcije s vršnjacima, a manje materije koju ne razumije i koja čini školu dosadnom. Igra, zabava i radost su dječje želje, a muslimanska, pravoslavna ili kršćanska škola roditeljske.

Zato sam prilično siguran da se u ovom slučaju, ali i u svakom sličnom, koji je posljedica sukoba prava na indoktrinaciju između države i roditelja (manjinske kulture) odluke trebaju donositi pozivanjem na Konvenciju o pravima djeteta.

Član[1] 2. 2. Države-potpisnice će preduzeti sve odgovarajuće mjere da osiguraju zaštitu djeteta od svih oblika diskriminacije ili kazne na osnovu statusa, aktivnosti, izraženog mišljenja ili ubjeđenja roditelja djeteta, zakonskih staratelja ili članova porodice. Škola u slučaju Tahirović štiti dijete od pogrešnog (radikalnog) roditeljskog ubjeđenja da će gledanje tijela nanijeti više štete djetetu nego sportske aktivnosti (konkretno, plivanje i skijanje) koristi. To ubjeđenje zasnovano je na predrasudama i u suprotnosti je sa savremenim naučnim saznanjima[2] o važnosti fizičkih aktivnosti za zdravlje djece. Ono je samo blaža verzija stava da ženska djeca ne trebaju uopšte da se školuju, ili to treba da čine samo kratko, do rane udaje.

Član 5. Države-potpisnice će poštovati odgovornosti, prava i dužnosti roditelja, ili, gdje je to primjenjivo, članova šire porodice ili društvene zajednice prema lokalnim običajima zakonskih staratelja ili drugih osoba zakonski odgovornih za dijete, da bi se pružilo, na način usklađen s razvojnim sposobnostima djeteta, odgovarajuće usmjerenje i vođstvo u primjeni prava djeteta priznatih u ovoj Konvenciji. Škola je poštivanje lokalnih običaja roditelja iskazala dopuštanjem učenici da časovima plivanja pristupi obučena u skladu s religijom.

Član 13.  1. Dijete će imati slobodu izražavanja, i to pravo uključuje slobodu da traži, prima i daje informacije i ideje svih vrsta, bez obzira na granice, bilo usmeno ili pismeno, u štampi, u obliku umjetnosti ili preko bilo kojeg drugog medija po dječijem izboru. Otac je djevojčici predstavio samo informacije koje podržavaju njegov sistema vrijednosti, a izostavio one koje govore o prednostima i značaju plivanja i skijanja. Naravno, plivanje i skijanje su ovdje od sporednog značaja. Bitno je da roditelji koji indoktriniraju djecu namećući im svoja (radikalna) uvjerenja to čine uvijek tako što djeci uskraćuju pravo i mogućnost da se upoznaju i s drugim načinima mišljenja i vjerovanja, pa da odluku o izboru donesu slobodna od predrasuda usađenih u najranijem djetinjstvu. Upravo je škola mjesto gdje se djeci mogu ponuditi alternative. Ali te alternative ne mogu biti samo druga vrsta indoktrinacije. Škola kao ideološki aparat, onako kako ga vidi Althusser, nema kredibilitet da se suprotstavi porodičnoj indoktrinaciji.

Član 19. 1. Države-potpisnice će preduzeti sve odgovarajuće zakonske, upravne, društvene i obrazovne mjere da bi se dijete zaštitilo od svih oblika fizičkog, ili mentalnog nasilja, povrede ili zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupka, zloupotrebe ili eksploatacije. U konkretnom slučaju, država Švicarska je preduzela mjere da zaštiti djevojčicu od nemarnog postupka. Pokušala je to prvo obrazovnim i društvenim mjerama, a nakon što nije uspjela, posegnula je za zakonskim. Nemarnost se ovdje ogleda u nespremnosti roditelja da sarađuje sa školom.

Član 24. 1. Države-potpisnice priznaju pravo djeteta da uživa najviši standard zdravlja koji je moguće dostići. Zabranom plivanja i skijanja, roditelj je u ovoj priči onemogućio djetetu dostizanje uživanja najvišeg standarda koji je moguće dostići, što je školi uvođenjem ovih sportskih aktivnosti i bio cilj. I opet, ne radi se samo o plivanju i skijanju, nego o načinu na koji roditelj tretira žensko dijete – uskraćujući mu ili otežavajući pristup društvenim resursima od kojih može imati koristi, i to, između ostalih, i zdravstvene.

Član 29. 1. Države-potpisnice se slažu da se obrazovanje djeteta usmjeri ka: (a) Razvoju dječije ličnosti, talenta i mentalnih i fizičkih sposobnosti do njihovih punih mogućnosti. Švicarska škola, je koliko znamo, dostigla visoke standarde. Ona je to uspjela jer djeluje u okviru društva koje uvažava savremena dostignuća iz oblasti dječije psihologije, ljudskih prava i nauke uopšte. Ali je i dalje, jer je Švicarska – dakle nacionalna – i ona ta koja indoktrinira, na način koji su tema nekog drugog teksta. Za Tahirovića sam sasvim siguran da uopšte ne zna šta znači razvoj dječije ličnosti do njenih punih mogućnosti.

Zato bih đacima, pozivajući se na Kodeljinu analizu indoktrinacije i na Konvenciju o pravima djeteta, na pitanje s početka teksta odgovorio: Roditelji, vrlo često i nesvjesno, i u najboljoj mjeri, dovode svoju djecu u zabludu o svijetu u kojem žive. Kad tako rade oni se rukovode predrasudama svojih roditelja i bez dovoljno znanja o tome šta govore. Kao nastavnik, dužnost mi je da budem na strani koja uvažava znanje i bori se protiv predrasuda. A biti na toj strani znači biti na strani djeteta. U idealnom svijetu svi bismo bili na toj strani – i roditelji, i vlast, i škola, i pedagozi. Ali svijet, čak ni u Švicarskoj, nije idealan.

[1] http://www.unicef.org/bih/ba/Konvencija_o_pravima_djeteta.pdf

[2] Nastavni zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar ističe da «plivanje ima izuzetno pozitivne učinke na zdravlje. Plivanjem se ostvaruju aerobni učinci tjelesne aktivnosti, a istovremeno jačaju i sve mišićne skupine našeg tijela. Plivanje jača kardiovaskularni sustav, stabilizira krvni tlak, produbljuje disanje, povećava kapacitet pluća i poboljšava opskrbljenost kisikom. Osim toga pozitivno djeluje na zglobove, povećava njihovu pokretljivost i elastičnost, te pozitivno utječe na koordinaciju pokreta. Duboko disanje na koje smo kod plivanja „prisiljeni" zapravo je ona vrsta disanja koja se preporučuje kada se želimo opustiti, smanjiti anksioznost (tjeskobu) ili smanjiti razinu stresa, jer duboko disanje snižava razinu kortizola - „hormona stresa" koji je odgovoran za naše uznemireno stanje. Plivanjem se učvršćuje cjelokupna muskulatura tijela: ruke, ramena, leđa, grudni koš, stražnjica i noge, stječe se kondicija i izdržljivost. Plivanjem se troši i znatan broj kalorija, te ima pozitivne učinke na visok krvni pritisak, astmu, bolove u leđima, ozlijede koštanog sistema.» (http://www.stampar.hr/hr/javnozdravstveni-kutak-plivanje-i-zdravlje)

Tekst prenosimo iz martovskog broja printanog izdanja Školegijuma. 

Anes Osmić