Uvod u saobraćajne nesreće

Školska dvorišta kao parkirališta

16.11.2016

Školsko dvorište nije parkiralište. Ta bi se izjavna rečenica mogla napisati i kao ceduljica staviti pod brisač automobilā koje profesori i nastavnici (profesorice i nastavnice) svakodnevno ostavljaju ispred ulaza u škole u kojima rade.

< >

U fotogaleriji potražite svoju školu

To bi mogli uraditi đaci, ili njihovi roditelji, ili nastavnici koji to ne rade, ili, na kraju krajeva, ili prije svih njih skupa, direktori škola. Ovi zadnji mogli bi, umjesto pod brisač, staviti papir s tom rečenicom na školsku oglasnu ploču.

Razloga ima više, ali ovaj je najvažniji:

Škola je mjesto gdje se unutar jednog društva svi njegovi budući punoljetni građani upoznaju s principima društvenog djelovanja i ustrojstva.

Kad moraju preskakati nastavničke aute da bi ušli u školu đaci uče svakodnevno da ljudi koji su njihovi odgajatelji ne poštuju javni prostor, da ne poštuju zakon, da ne poštuju pristojnost, da ne poštuju đake i svoje kolege, odnosno da im je od svih njih skupa važnije ispoštovati svoj automobil.

Ovi malobrojni pedagozi–nasilnici imaju za sebe dobra opravdanja:

nema gdje drugo; ima, ali je daleko; tu je najsigurnije; ne smeta nikome, može se proć; nek opština riješi parking pa nećemo više; haj ne zajebaji...

Od prvih dječijih koraka kroz školsko dvorište pretvoreno u parkiralište, prije bilo koje lekcije koju će taj dan savladati, djeca u Bosni i Hercegovini otkrivaju da zakon vrijedi samo dok njegovo poštovanje ne ugrozi lični interes. Dok ih u učionicama uče vrlinama poštenja, solidarnosti, odgovornosti, pristojnosti... ona gledaju kroz prozor u školsko dvorište i zaključuju da nastavnici lažu, jer ne stoji iza svojih riječi, jer ne žive vrline koje propovijedaju. (Otprilike kao biskupi koji se voze u skupim limuzinama.) Tako, do mature, male i velike, i ne samo u vezi s parkiranim autima u dvorištu škole, oni shvate da su nasilje nad javnim prostorom, prisvajanje zajedničkih dobara i preskakanje zakona prihvatljivi, ako ne i poželjni oblici ponašanja i mišljenja.

Nedavno je djevojčicu u Ilijašu automobil teško ozlijedio na pješačkom prelazu ispred škole, u traci koja nije njegova. Taj automobil brat je onim parkiranim u dvorištima škola. Između onoga što djeca vide kao mala i onoga što ljudi čine kao odrasli stoji školsko dvorište. Kad ono može biti parkiralište, zašto ulice ne mogu biti trkališta?

N. Veličković