Imovinsko-pravni odnosi i obrazovanje

I škole deložiraju, zar ne?

30.11.2016

Hronologija okolnosti koje su dovele do najavljene deložacije Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević

Problem sarajevske Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević počinje 22. jula 1994. godine. Skupština Općine Centar sklopila je tad ugovor s Družbom Kćeri Božje ljubavi (družba redovnica pri Katoličkoj crkvi) kojim je Družbi dala na korištenje objekat u kojem je do tada bila smještena škola Silvije Strahimir Kranjčević. Puni naziv akta je Ugovor o predaji na korištenje dijela objekta Zavoda Svetog Josipa – Osnovna škola Silvije Strahimir Kranjčević. Ugovor su potpisali Abid Jusić, predsjednik Skupštine Općine Centar, i ispred Družbe Anđa Jurić sestra Marijana. Na tom mjestu nastat će Katolički školski centar Sv. Josip. Njihov sadašnji ravnatelj Mario Ćosić kaže da je to bila crkvena imovina do iza Drugog svjetskog rata te da je devedesetih vraćena crkvi. Međutim, u Ugovoru ne piše ništa o povratu već o tome da Općina Centar daje objekat a da ga Družba prima na neograničeno korištenje. Odakle Općina crpi legalitet i legitimitet za takvo nešto, u Ugovoru nije navedeno. Na potpisu dokumenta nema nikog ko bi zastupao interese škole Silvije Strahimir Kranjčević.

Nastavnica iz te škole Dušanka Ivanković sjeća se tog vremena: Tu je najnormalnije bila škola Silvije Strahimir Kranjčević da bismo mi 94 našli, jedne subote, sve naše stvari na sred dvorišta i saznali da postoji ovaj papir [misli na spomenuti ugovor, op. a.], bez papira o deložaciji. Nit smo mi imali pravo na žalbu nit smo znali šta i kako, mi smo samo našli promijenjene brave i naše klupe i stolice nasred dvorišta. Mi sve klupe premjestimo gdje je sad njemačka ambasada i gdje su bile izbjeglice i mi smo tamo ugurali to sirotinje što smo imali.

Godine 1996. opet Abid Jusić u ime Općine Centar, kao načelnik Općine, potpisuje Aneks ugovora iz 1994. u kojem se od Ordinarijata Vrhbosanskog traži da na račun Općine uplati 110.000 njemačkih maraka u svrhu obnove objekta Doma izviđača kako bi se u njega smjestila Osnovna škola Silvije Strahimir Kranjčević. Zauzvrat Općina opet daje Crkvi ostatak objekta u kojem je nekad bila OŠ Silvije Strahimir Kranjčević, skupa sa dvorišnim prostorom, i objekat Zavoda Sv. Vinka u Šenoinoj ulici, kako stoji u Aneksu. U ime Ordinarijata Aneks potpisuje Pero Sudar. I škola tad preseljava u Dom izviđača. U objektu u Šenoinoj ulici bila je Srednja medicinska škola Katoličkog školskog centra, koja je odnedavno preseljena. Na adresu ravnatelja KŠC-a poslali smo sljedeća pitanja:

  1. Gdje je i kojim povodom izmještena Medicinska škola?
  2. Šta će biti s objektom u kojem je Medicinska bila, pod uslovom da je trajno izmještena, te ko o njegovoj namjeni ima pravo odlučivati?
  3. Da li je u vezi s eventualnom promjenom namjene objekta razgovarano s Ministarstvom obrazovanja te kakav je ishod razgovora bio?

 Odgovore još nismo dobili, a ako stignu objavit ćemo ih.

O spomenutim novcima, 110.000 KM koji su trebali biti utrošeni za adaptaciju prostora Doma izviđača u koji je prešla OŠ Silvije Strahimir Kranjčević, u toj školi ne znaju ništa. Bez obzira na to, od 1996. do 2001. za školu, međutim, prestaju problemi kada je u pitanju krov nad glavom. Općina Centar i škola su sa Savezom izviđača FBiH sklopile ugovor o iznajmljivanju prostora. Troškove zakupa prostora plaćala je Općina. Godine 2001. ističe ugovor i ne produžava se jer iste godine osnovnoškolsko obrazovanje prelazi u nadleštvo Kantona, a Kanton odbija da produži ugovor i nastavi s plaćanjem prostora. Cijena je iznosila oko 5.600 KM mjesečno, pet KM po kvadratnom metru, što je više nego dvostruko manje od najniže cijene poslovnih prostora koje izdaje Općina Centar, a u zoni gdje se nalazi Dom izviđača (12 KM po kvadratnom metru). Razlog za nepotpisivanje ugovora o zakupu nije bila cijena, nego sumnja Ministarstva u pravo Saveza izviđača da naplaćuje kiriju koje, po njima, proističe iz vlasništva nad nekretninom. Ta se sumnja do danas pokazivala kao neosnovana.

Sumnja je bila zasnovana na pravnom sporu koji je tada trajao, između Radne organizacije Mladostbih, čiji su pravni nasljednici smatrali da je Dom njihovo vlasništvo, i samog Saveza izviđača. Da su s time od početka bili upoznati i Općina Centar i škola, vidljivo je u Ugovoru o korištenju dijela prostora Doma izviđača koji je potpisan 7. 12. 1996. godine. Potpisali su ga u ime Općine Centar Abid Jusić, načelnik Općine, a u ime škole tadašnja direktorica Vlasta Živković te u ime Saveza izviđača Munib Bisić. U zadnjem stavu Ugovora stoji sljedeće: U zavisnosti od ishoda sudskog postupka pred drugostepenim sudom u pogledu vlasništva na ovom objektu ovaj ugovor ostaje na snazi samo ukoliko Savez izviđača skauta BiH bude utvrđen kao vlasnik Doma izviđača au protivnom će se Ugovor raskinuti i prije roka iz stava 1. ovog člana. U stavu 1. kao rok isteka ugovora navodi se 1. 12. 2001. godine.

Tražeći razloge da izbjegne plaćanje, Ministarstvo obrazovanja obratilo se Pravobranilaštvu Kantona Sarajevo, kao zakonskom zastupniku Kantona Sarajevo u zaštiti imovine i imovinskih prava Kantona. U odgovoru, 10. 2. 2004., Pravobranilaštvo daje mišljenje o predmetu Vladi Kantona, u kojem, između ostalog, stoji i sljedeće: Naše mišljenje je, a imajući u vidu opšte odredbe o zakupu sadržane u Zakonu o obligacionim odnosima (član 567), te odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Sl. list RBiH“ broj 33/77, 30/90 „Sl. novine Kantona“ 14/97) da zakupodavac može biti i lice koje nije vlasnik stvari – prostora koji se daje u zakup, s obzirom da se zakupom ne prenosi pravo svojine – odnosno raspolaganja, već samo izvjesna ovlaštenja (ovlaštenje upotrebe i uživanja poslovnih prostora), koje mogu imati i titulari nekih drugih prava (posjednici koji imaju faktičku vlast na stvari) to nije nužno da zakupodavac bude i vlasnik stvari. U potpisu akta stoji kantonalna pravobraniteljica Nermina Začiragić.

Bez obzira i na to mišljenje, Ministarstvo ne potpisuje ugovor o zakupu. Ne čini to ni 3. 2. 2006. kad Općinski sud u Sarajevu donosi presudu u korist Saveza izviđača u sporu sa RO Mladostbih. U toj presudi se spominju dva pravobranilaštva koja nisu našla razloge da intervenišu: Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo se izjasnilo da nema interesa da se uključi u predmetni postupak, jer ne posjeduje podatke o privatizaciji preduzeća Mladostbih i isto nije u nadležnosti Općine Centar. Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo se kao zakonski zastupnik Kantona Sarajevo izjasnilo da se neće miješati u parnicu jer ista traje preko deset godina, i sud je već četiri do pet puta donosio presude i vraćao predmet na ponovni postupak, pa su već stvoreni veliki troškovi zbog čega za Kanton Sarajevo nije svrsishodno niti ekonomično miješanje u ovu parnicu.

Dakle, svi potencijalni titulari imovine, osim RO Mladostbih i Saveza izviđača, a to su Općina Centar i Kanton Sarajevo, odustali su od parnice. Vlasnikom je proglašen Savez izviđača FBiH koji je u procesu bio tužitelj: Utvrđuje se da je tužitelj jedini vlasnik nekretnina u Sarajevu u ul. Mehmed paše Sokolovića br. 2 (Dom izviđača) (...) sa pravom korištenja zemljišta, pa je tuženi dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik, radi ishođenja prava vlasništva i korištenja navedenih nekretnina na svoje ime...

Kako je Ministarstvo uporno odbijalo da potpiše ugovor i da plati dosadašnji dug za zakup škole (koji u Izviđačima procjenjuju na oko 700.000 KM do današnjeg dana), Savez izviđača u više navrata tužio je i školu i Ministarstvo.

Jedan postupak dosad okončan je u korist Saveza izviđača. Radi se o tužbi od 14. 6. 2012. kojom je advokat Saveza tužio školu tražeći njeno iseljenje i predaju objekta u posjed Saveza. Sud je 19. 6. donio presudu kojom je udovoljio tom zahtjevu. Škola se žalila na presudu. Sud u Sarajevu je 10. 3. 2015. žalbu ocijenio kao neosnovanu te potvrdio prvostepenu presudu. Kad je presuda postala pravosnažna, advokat je podnio zahtjev za prinudno iseljenje škole u vezi s čim je Sud donio rješenje. Radi se o rješenju Općinskog suda u Sarajevu od 7. 11. 2016. koje potpisuje sudinica Aida Spahić. U rješenju se daje rok od osam dana za iseljenje škole i to rješenje je u cijeloj ovoj dugogodišnjoj trakavici izazvalo najviše negodovanja u javnosti. Malo je osvrta urađeno u dubinu da se osvijetli suština problema tako da u javnosti uloga Ministarstva obrazovanja nije bila dovoljno rasvijetljena, a ono je najodgovornije i najnadležnije za pitanje statusa svih škola u KS. Međutim, iz Ministarstva se u vezi sa slučajem nisu oglašavali. Od predstavnika vlasti u medijima su povodom slučaja istupali načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić i premijer Kantona Elmedin Konaković. Obojica su obećali da će učiniti sve da se problem riješi. Kako, ostalo je nejasno, s obzirom da ni jedan ni drugi nemaju nikakve nadležnosti kad je obrazovanje u pitanju.

U školi smo bili dan pred najavljenu deložaciju. Djeca su bila vidno uznemirena. Razgovor među skupinom njih na odmoru vrtio se oko pitanja koje je postavio jedan dječak: Gdje ćeš ti kad nas deložiraju? Najviše odgovora bilo je: U KŠC, s obzirom da je to najbliža škola njihovoj. U neformalnom razgovoru s nastavnicima saznali smo da mnogo vremena troše objašnjavajući djeci šta se dešava i šta će biti. Njih najviše zanima dugoročno rješenje.

Jedna od roditeljki, Svjetlana Nedimović, glavnog krivca vidi u ministrima koji su dosad prodefilovali kroz Ministarstvo, a nisu učinili ništa da riješe problem smještaja škole: Sve ove godine svi ministri, uključujući i ovog, znaju koji problem ima škola sa smještajem i ne rješavaju ga. Mi kao roditelji ne možemo to shvatiti nikako drugačije nego kao namjeru da se škola ugasi. Pri čemu se samo priča o uštedama, a nikako o školstvu, o obrazovanju, o značaju škola – ma kako malih – za lokalne zajednice. Ne samo za ovu generaciju djece, nego za sve one koji dolaze. Škole se prave za djecu i obrazovanje, i nema škole koja je premalena ako služi zajednici. Vizija obrazovanja ne može biti ušteda.

Trajno rješenje problema žele i izviđači. Deložacija je zasad zaustavljena, jer oni, kako kažu, i nisu bili za nju. Njihov potpredsjednik Adnan Hodžić rekao nam je sljedeće: Ovo što se zbiva s ovim domom 20 godina i više je sve pokušaj da se bukvalno preotme imovina Saveza izviđača FBiH. Mi nikad i nigdje nismo tražili da se iseli škola, mi nismo tražili da djeca izađu, mi smo izviđači zbog djece prije svega, odgajamo djecu za cijeli život, njihove sposobnosti razvijamo do mjere da se mogu sami snalaziti i nikad nismo htjeli našim programima ili na bilo koji način da se djeca osjete povrijeđenom.

To je dio priče koji se uporno u javnosti zaboravlja – djeca izviđači. Izviđači Federacije broje 2.500 članova, od čega najveći broj otpada na djecu – i to je dom svih njih. Osim toga, Hodžić skreće pažnju i na to da je neopravdano na izviđače u javnosti skrenut negativan medijski publicitet, te da je Ministarstvo to koje nije plaćalo dugove. Također je rekao da se niko ne bavi činjenicom da su 20 godina djeca smještena u prostoru koji nije namjenski pravljen za školu te je samim tim za nju i neuslovan.

Predstavnici Saveza su 15. 11. imali sastanak s kantonalnim premijerom Konakovićem. S tog sastanka ponijeli su lijepa obećanja. Hodžić o tom kaže: Ponudili smo da škola ostane koliko je to potrebno, koliko to treba Vladi Kantona, Ministarstvu obrazovanja, koliko to treba školi. Premijer se složio da obaveze koje su nastale od 2001. godine do danas, u ovom slučaju obaveze Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, su potiskivane pod tepih. Vruć krompir je dočekao ovu Vladu i ovog premijera.

Međutim, zanimljivo je da je Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo u međuvremenu podnijelo prigovor, pravno formulisan kao prigovor trećeg lica. Prigovor je pristigao na adresu Općinskog suda u Sarajevu. U njemu stoji da su o rješenju za iseljenje škole upoznati također 15. 11. također kod premijera. U prigovoru stoji da Dom izviđača u Pravobranilaštvu smatraju imovinom Kantona. Sa sadržajem prigovora upoznat je i advokat Saveza izviđača Azem Mehonić. Rekao je da prije sastanka s Predsjedništvom Saveza izviđača ne može davati izjave. Kontaktirali smo i Pravobranilaštvo. Zanimalo nas je kako to da sad tvrde da je Dom imovina Kantona kad u Rješenju o deložaciji škole Silvije Strahimir Kranjčević stoji da se Pravobranilaštvo povuklo iz procesa dokazivanja vlasništva nad Domom izviđača, što smo već u tekstu naveli. Zanimalo nas je i da odgovore na pitanje u vezi s činjenicom koju smo također naveli u tekstu, da su oni savjetovali Ministarstvu obrazovanja 2004. da sa Savezom izviđača sklope vansudsku nagodbu o sklapanju ugovora o zakupu dijela prostora Doma izviđača za potrebe škole. Unatoč tome što Savez tada ni formalno-pravno nije bio uknjižen kao nosilac prava raspolaganja Domom izviđača, u Pravobranilaštvu su konstatovali da Savez ima pravo Dom izviđača izdavati pod zakup. Dva puta iz Pravobranilaštva rekli su da će nam se javiti da o slučaju porazgovaramo, što se, međutim, nije desilo.

Dana 29. 11. s ministrom obrazovanja KS Elvirom Kazazovićem imali su sastanak predstavnici školskog odbora, direktorica škole, predstavnici roditelja i vijeća roditelja. Razgovarali smo o problemima škole SSK i ministar nas je uvjerio da nijedna škola u Kantonu neće biti zatvorena. Roditelji su tražili od ministra uvjerenje da škola SSK neće biti zatvorena, što je on i potvrdio. Što se tiče zgrade u kojoj je škola smještena, slučaj je preuzelo kantonalno prvobranilaštvo i pravna bitka se nastavlja. Također je pomenuo da će se uskoro raditi elaborat o stanju u osnovnim i srednjim školama u Kantonu, no jasno je još jednom naglasio da nijedna škola u Kantonu Sarajevo neće biti zatvorena, rekla nam je roditeljka Maja Glinac Kološ. Ministrova garancija za to da neće biti zatvaranja škole bila je usmena. Zašto je potrebno raditi elaborat, s kojim ciljem, ko će ga raditi i kakve konsekvence taj elaborat može imati po škole u Kantonu, ministar nije obrazlagao na sastanku, ali ćemo se tim pozabaviti u narednom periodu.  

Premijer je pričao jedno izviđačima i kupovao tako vrijeme dok Pravobranilaštvo nije podnijelo prigovor. Ministar se u vezi sa slučajem nije oglašavao, kao da to i nije stvar Ministarstva, što je ostavilo utisak da o školi i ne brine. Međutim, Rješenje o deložaciji je konačno. Ako izviđači budu insistirali da se rješenje izvrši, škola će po slovu zakona morati biti iseljena. Oni su od iseljenja djece bili odustali. Kako zbog djece, tako i zbog premijerovog obećanja da će se krenuti u rješavanje problema dugova prema Savezu izviđača. Iako se slučaj mogao privremeno riješiti, poštovanjem sudske odluke i plaćanjem duga, i uprkos tome što je izviđačima takvo rješenje nagoviješteno, kantonalna vlast odlučila je krenuti drugim putem – u pravnu bitku. Iz ćutanja Pravobranilaštva, i iz netransparentnosti njegovog iznenadnog angažmana, nakon što se o cijeloj stvari već dva puta izjasnilo, jedino što se može zaključiti jeste da će ta bitka biti najmanje pravna.

Amer Tikveša