Metodika

Solo pjevanje

Od Nikšića do Barselone

Anes Osmić

10.12.2016

Razgovor s Bojanom Marković

Foto: Miloš Žvicer

Čudo u Nikšiću: Njeni đaci ne bježe sa časova, već traže da im pjeva! – tako je bila naslovljena vijest o neobičnoj profesorici solo pjevanja čijim časovima se đaci vesele i uživaju slušajući je jednako kao što ona uživa u pjevanju. Kako je Bojana Marković profesorica muzičkog u Gimnaziji Stojan Cerović, to ne bi trebalo biti čudno. No, pošto je nastava muzičkog u formalnom obrazovanju u glavnini teorija, a prakse onoliko koliko ima odnosi se na muziku, raspjevane su profesorice i profesori, pa makar i na času muzike, rijetkost.

U muzici i pjevanju Bojana je od svoje šeste godine. Osnovno muzičko obrazovanje završila je u školi Dara Čokorilo u Nikšiću, a srednje u školi Vasa Pavić u Podgorici, Odsjek solo pjevanje, kod prof. Larisa Dašića Simovića. U Sarajevu je završila Muzičku akademiju, također, solo pjevanje. Od ove godine je na master studijama kao stipendistica Vlade Crne Gore na Konzervatorijumu u Barseloni. Voli da radi s omladinom i edukativno djeluje na njih. Smatra da je za to potrebna ljubav prema poslu koji obavljate i profesiji kojom se bavite. Vjeruje da učenici osjećaju njenu ljubav prema pjesmi i znaju da joj nikad nije teško zapjevati. To radi i u učionici. Na repertoaru se nalazi tradicionalna narodna muzika, domaći i strani pop i rok, operska arija.

Zanimalo nas je trebaju li današnji nastavnici i nastavnice, kako je za nju stajalo u naslovu, biti čuda, pa da đacima budu zanimljivi te da li je, kada je riječ o muzici, za dobrog nastavnika muzičkog dovoljno samo da zna božanski zapjevati? Bojana odgovara da je za dobrog nastavnika uopšte, a onda i muzike, potreban jedan širok opus obrazovanja, stalno napredovanje i usavršavanje. Treba raditi na sebi svakodnevno, a kao neko ko je, prvenstveno, profesor pjevanja, dobar sluh se podrazumijeva. Zanimalo nas je i šta Bojana, zapravo, radi svojim glasom? Podučava ili relaksira učenike? Na pitanje da li je njen čas mali privatni koncert ili tu ima još nešto, Bojana odgovara: Moje pjevanje na času opušta i relaksira djecu, a samim tim to meni predstavlja veliko zadovoljstvo. Opterećeni su obimnim gradivom iz skoro svih predmeta, pa im čas muzike dođe kao vid opuštanja što, naravno, ne umanjuje i sam rad i disciplinu na času. Čas počinje i završava pjevanjem, a ostalo vrijeme ispoštujemo nastavni plan i program predviđen za određeni razred. Nekad se desi da im pjevam cijeli jedan čas, ali već sledećeg nadoknadimo sve izostavljeno.

Sve je počelo kada je Bojana prvoj generaciji učenika na svom prvom času jednostavno zapjevala. Učenici su bili oduševljeni i vrlo brzo je početni entuzijazam i Bojanina istinska ljubav prema pjevanju postala svakodnevna metoda podučavanja. Po prirodi je, kako kaže, uvijek vesela i raspjevana. Takav je bio i njen prvi susret s djecom u školi. Upoznavanje je proteklo u pjesmi, kako s prvom generacijom, tako i dan-danas, sa već petom generacijom. Bilo je dovoljno samo da jedanput zapjeva i svojom pjesmom umiri đake i otkrije im ljubav prema pjevanju. S obzirom da postjugoslovenski obrazovni sistem nigdje ne nudi izobilje i raskoš muzičke naobrazbe, pogotovo u manjim sredinama odakle Bojana potječe, pitali smo je i šta misli o muzičkom obrazovanju kod nas. Mogu da pričam za svoju struku, a ona, nažalost, nije razvijena u Crnoj Gori. Solo pjevači nemaju prostora da se pokažu u našoj zemlji. Nemamo nijednu opersku kuću. Sami krčimo sebi put, ali u planu je, kako sam čula, otvaranje iste, tako da bi to bilo veoma pogodno za nas, a ima nas mnogo u Crnoj Gori.

Bojana je trenutno odabrala profesionalno pjevanje, a ne pedagoški rad, jer je pjevanje upravo njena struka. Na pitanje kakvi bi se uslovi trebali ispuniti da ostane ovdje i radi s djecom odgovara da je trenutno njen jedini cilj nadogradnja same sebe. Djeca kojoj predajem su velika radost. S njima sam stalno u kontaktu i znaju da na mene mogu računati uvijek. Obožavam rad sa djecom, ali dok još mogu, dok sam mlada, imam želju i volju da izgradim sebe najbolje što mogu i umijem. Čini se da je Bojana pored vrijednog i predanog rada na sebi imala i velike sreće, kada je dobila uopšte mogućnost daljeg rada na samoj sebi. Koliko je brojnih drugih talenata koji nemaju za to priliku i kojima muzičko obrazovanje ovdje nije pružilo maksimum?

Brojna muzički talentirana djeca kada uvide da škola nema kapaciteta, volje ni želje da im pomogne pribjegavaju alternativnim rješenjima muzičkog usavršavanja i rada. A da takve djece, zaista, ima potvrđuje i Bojana. U gimnaziji u kojoj je radila ima dosta djece koja su talentirana za muziku, kako za sviranje, tako i za pjevanje. U srednjoj školi su to već djeca koja su svjesna svog talenta. Mnogo joj je drago kada se i učenici i učenice angažuju na času, pa skupa pjevaju ili interpretiraju ono što slušaju na svoj poseban način. Kada otkrije kod nekog učenika ili učenice talenat za pjevanje na času, Bojana se zajedno s kolegama umjetnicima mnogo trudi da te učenike i učenice angažuje u različitim mjuziklima ili predstavama koje sami osmišljavaju.

U nastavnom planu i programu muzičkog, nažalost, nema dovoljno prostora za solo pjevanje. Ali vidim da učenicima mnogo prija i taj segment. Maksimalno se trudim da im taj čas učinim zanimljivim, a njima je najzanimljivije upravo pjevanje. Nekada nam skoro cijeli čas prođe u pjevanju. Na pitanje da li talentovana djeca, zaista, pjevanje mogu kroz školu usavršiti, Bojana odgovara: Postoje određene škole u zavisnosti šta djeca žele i vole, te koja je to vrsta muzike koja im prija. U gradu gdje sam ja predavala, u Nikšiću, imamo prelijepu Muzičku školu Dara Čokorilo, za osnovno i srednje muzičko obrazovanje, ali nema odsjek za solo pjevanje. Mnoga djeca su zainteresovana za taj odsjek, ali trenutno rukovodstvo u toj školi nije za tu soluciju.

Šta kad volja, želja i talenat postoje, ali adekvatnog institucionalnog učenja i podrške nema? U jeku hiperprodukcije raznih muzičkih rijaliti programa pitali smo Bojanu da li su talenti prepušteni njima ili škola tome može parirati? Zavisi sve od toga šta dijete želi i koju vrstu muzike voli. Zavisi od talenta i kako se za šta opredijelite. Ako se djeca odluče za klasičnu muziku, postoje škole koje će mu obezbijediti upravo ono za čim teži, ali mora se pomučiti i sam dosta, kao i za sve, uostalom... Potrebno je mnogo rada, truda i odricanja. A šta ako je, recimo, neko dijete zainteresirano za solo pjevanje, a uprava neke muzičke škole nije za tu soluciju, kao u Nikšiću? Na takmičenje neko ili? Bojana takmičenja smatra mnogo važnim i trebalo bi da su sastavni dio rada svakog muzičara, kako klasičara, tako i onih koji se opredijele za neku drugu vrstu muzike. Za Bojanu je to jedan vid iskustva, gdje stičeš prvo razna poznanstva, te nastupajući se oslobađaš od te neke treme koja nije ona pozitivna. Ta nikada ne prolazi i ona je mnogo dobra, a i važna!

Bojanina priča pokazuje da je uz trud, rad i sreću uvijek moguće naći institucije za usavršavanje znanja, vještina i praksi, te je možemo čitati kao vjetar u leđa svima koji žele da se bave solo pjevanjem. U drugu ruku, njen razvojni put od Nikšića do Barselone alarm je za sve obrazovne muzičke institucije i vlade da solo pjevanju posvete više pažnje, prostora i novca, jer talenata u ovome polju, zaista, ima.

Najnovije

Prikaz

Obrazovanjem protiv seksualnog nasilja

Anes Osmić

Edukativni teatar

Glumom do bolje stvarnosti

Anes Osmić

Savjeti za nastavnike i roditelje

Kako raditi sa nemirnim učenicima

Armin Stefanović

E-espresso

Moramo odbaciti mit o savršenoj nastavnici

Školegijum redakcija

Instrukcije

Tata, kupi mi znanje

Anes Osmić