Mjesec izvedbenih umjetnosti u montesorri školi Blum

Imate li Oskara ili Oskar ima vas?

11.01.2017

Privatna osnovna montesorri škola Bloom u Sarajevu ovu je školsku godinu započela izvedbenim umjetnostima. Đaci od šestog do devetog razreda zajedno sa srednjom montesorri školom Bloom čitav mjesec septembar bavili su se dramskim stvaralaštvom. Kakvo je ovo iskustvo bilo za upravu škole, nastavnike, roditelje i učenike?

Fotografiju ustupili sa www.bloom.edu.ba

U Kriterionu je 20. 10. 2016. pod naslovom Material World održana prezentacija jednomjesečnog rada. Događaj je osmišljen kao ceremonija dodjele Oskara. U prvom dijelu su predstavljeni kandidati za Oskara, kratki filmovi koje su učenici radili i kroz koje su predstavili određene karaktere koje su razvijali tokom septembra. Ja sam bio kao ono ufurani glupi lik. Bio je lijen, pravio se bogat i tako to. Naučio sam da ne trebamo biti ovakvi – objašnjava Danis Tulić-Orić, učenik šestog razreda, svoju ulogu. Elana Kulo de Britto, učenica osmog razreda, u filmu je igrala staru nanu u baru. To je bio neki čudan bar u kojem smo svi uzeli votku ili neki alkohol. Mi smo sjedili oko stola i imali smo monologe. Pričali smo svoje životne priče koje smo sami napisali. (...) Ja sam imala hodalicu, sjela sam za bar, pitala da mi daju tekilu. Kada su mi dali zaustavilo se sve i ja sam ispričala svoj monolog kako mi je moj muž umro, kako se ja ničeg ne sjećam, kako mi se teško sjetiti svega, kako živim sama, kako mi već šest mjeseci niko nije došao, pa sam ja morala izaći da vidim druge ljude. Nakon odgledanih filmova u nastavku su djeca kroz pokret praćen muzikom pokazivala šta su ljudi sve spremni da urade da dobiju Oskar. Oskar je ovdje, kako kaže koordinatorica cjelokupne ove aktivnosti Dunja Kajević-Gelineo, metafora trulog kapitalizma i materijalizma. Djeca su igrala gangstere, alkoholičare, grabljivce koji ne odustaju od toga da po svaku cijenu dobiju Oskara. Jedna od djevojaka je igrala Oskara i ispitivala je ostale na sceni šta su sve spremni da urade da je dobiju. Na kraju pita ne samo djecu na sceni, već sve: Da li vi posjedujete Oskara ili Oskar vas? Performans završava isticanjem da nije važno ko će dobiti Oskara, da su svi pobjednici jer su uspješno prezentirali ono što su mjesec dana sami spremali. Do svega ovoga je došlo zahvaljujući inicijativi direktorice škole Rebecce Teclemariam-Mesbah i Dunje Kajević-Gelineo. Naime, već nekoliko godina u ovoj školi izvedbene umjetnosti postoje kao vannastavna aktivnost. No, od ove godine djeca od šestog do devetog razreda zajedno sa srednjoškolcima imaju čitav mjesec posvećen dramskim umjetnostima. Tako su učenici imali odvojeno časove plesa i pokreta, glume (govor i glumačke improvizacije), muzike i ritma, te teoretska predavanja o raznim pozorišnim tehnikama. Učili smo i engleski, jer su trebali da pišu, razvijaju tekst. Morali su da računaju, za to im je bila potrebna matematika. Trebali su književnost za čitanje i inspiraciju – objašnjava direktorica škole Rebecca Teclemariam-Mesbah kako su i ostale predmete povezivali sa dramskim stvaralaštvom.

Za nastavnike je ovo bilo posve novo iskustvo. Nisu znali, niti su ikad prije ovako nešto radili. Nastavnice plesa, glume i muzike davale su im precizne instrukcije kako i šta da rade s učenicima. Učenici i nastavnici koji predaju ostale predmete u školi, ne dakle izvedbene umjetnosti, podijelili su se u grupe i krenuli su od karaktera. Učenici su predlagali koje karaktere žele da igraju. I onda su svi zajedno radili na njihovom stvaranju, od toga kako bi neki karakter izgledao da je sretan do toga kako bi govorio da je tužan. Nastavnice izvedbenih umjetnosti su ih pratile i koordinirale. Učenici su vidjeli da nismo dobri, ali da se trudimo. Za njih je to isto bio proces učenja, jer su imali ideju da moraju biti perfektni. Ali nije tako. Željeli smo da kroz ovaj sav proces nauče da je život učenje. Kada su vidjeli nas odrasle kako učimo, kako ispadamo glupi, smiješni shvatili su da je važno truditi se i ne odustajati – kaže nastavnica biologije, te dodaje da je sve ovo nastavnicima, zapravo, pomoglo da djecu još bolje upoznaju. Ja sam nastavnica biologije i vidim ih samo kroz filtere biologije, ali kada sam ih vidjela kako plešu, pjevaju, smiju se vidjela sam ih kao ličnosti. I to je dosta drugačije. Naučila sam o njihovim karakterima, strahovima, ljubavima, ličnostima. Ova saznanja nastavnici biologije su pomogla da svoj pristup nastavi individualizira u skladu sa profilom svakog učenika i da u učeniku, prije svega, vidi ličnost.  

Djeca su oduševljena. Za njih je ovo bilo odlično iskustvo kroz koje su dosta toga naučili. Amar Konjić, učenik prvog razreda srednje škole, kaže da nije bio siguran kako će da glumi. Onda su me ostali ohrabrili. Nekoliko smo puta ponavljali dok smo snimali. Ponovio bih opet ovaj proces. Bilo je zabavno. Roditelji su pak bili u panici. Nisu mogli odmah razumjeti šta se radi. Bili su uplašeni da se neće pokriti kurikulum. Uprava škole ih je zamolila da imaju povjerenja u njih i da im vjeruju. Na kraju, kada su roditelji vidjeli performans bili su oduševljeni.

Za Šahzudinu Pelendu, nastavnicu scenskog pokreta i plesa, bio je veliki izazov raditi s dječacima koji nikad nisu plesali i koji su je u početku mrzovoljno gledali i mrštili se. Saznala sam da većinom treniraju košarku i napravila sam scenski pokret i koreografiju sa košarkaškim loptama koje su davale određeni ritam, dok su djevojčice plesale. Tako su dječaci koji nikad nisu plesali počeli da plešu. Ono što je karakteristično za ples, što većina ljudi ne zna jeste da vam ples kičmu i karlicu postavlja u pravilan položaj. Većina dječaka ima poprilično krivu kičmu i kroz mjesec dana su i nastavnici i roditelji primijetili da se taj kostur, odnosno tjelesna postavka promijenila na bolje. U svakodnevnom životu njima sve ovo može služiti, jer jačaju leđne mišiće, drže kičmu u pravilnom položaju, imaju pravilnu postavku i generalno dok plešete luči se hormon sreće.

Kroz ovakav vid učenja djeci je približen profesionalni rad na predstavi. Djeca su naučila kako napisati tekst za predstavu, šta je monolog a šta dijalog, kako taj isti tekst izgovoriti na sceni i dati mu razne emocije. Kako kroz govor tijela pojačati svoj karakter. Pored osvještavanja tjela i vježbi govora, djeca su radila i na animaciji predmeta, lutkarskoj tehnici uz pomoć koje promatraju svoj lik na drugi način. Potom su prešli na izradu kostima, rekvizita i scenografije. Djeca su u jednom trenutku, izvan naših očekivanja, tako dobro preuzela vodstvo da smo mi bili samo u njihovoj sjeni. Zbog dugotrajnog posla oko montaže kratkih filmova do same premijere nismo znali kako će sve na kraju ispasti. To je dovelo do dodatne napetosti, ali i ovaj put smo se uvjerili da djeca mogu mnogo više nego što mi odrasli mislimo – kaže Jasminka Božuta, nastavnica teatra, koja je još kroz rad u Studiju lutkarstva Sarajevo, kao i kroz rad u Bloomu utvrdila koliko je važna i potrebna dramska pedagogija u vrtićima i školama. Ona uistinu djeluje terapeutski. Manja djeca će se prije otvoriti lutki nego odraslima. U igri kroz lutku možete saznati čitavu porodičnu situaciju djeteta. To vam uveliko otvara vrata za rad sa djecom koja su imala više ili manje traumatična iskustva. Kod starije djece, pa čak i kod odraslih, maska je ta koja ima terapeutsku ulogu. Ako duboko i pomno vodimo proces njene izrade, možemo dokučiti  njihova  najdublja osjećanja, želje i nedoumice. Veoma sam sretna što sam dobila priliku da radim u školi u kojoj se prepoznaju važnosti dramske pedagogije i umjetnosti, pogotovo težnji škole da ih uvrsti u svakodnevnu nastavu.

Mjesec dana izvedbenih umjetnosti u osnovnoj školi Bloom pokazuje koliko je iskakanje iz zatvorene kutije i šablona u šta se škola danas pretvorila neophodno svima. I djeci, i roditeljima i nastavnicima. Načina da se to kvalitetno uradi uvijek ima.

Anes Osmić