Lektira narodu

Furam feminizam

13.01.2017

Uz 18. štampani broj Školegijuma dobijate knjigu "Furam feminizam" autorica Marine Veličković i Lamije Begagić. U nastavku pročitajte ukratko o knjizi i odlomak iz nje.

Glavni lik knjige Furam feminizam je Likica. To je tinejdžerka koja se svojim vršnjakinjama obraća direktno, obavještavajući ih o svojoj svakodnevnici putem dnevničkih blog zapisa. Knjiga je zabavna i zanimljiva jer obiluje žargonskim govorom i životnim situacijama koje su bliske svima nama, ali osmotrene iz tinejdžerske perspektive poprimaju jednu humornu dimenziju. No, ta dimenzija je u službi edukacije djevojčica i dječaka o feminizmu. Nakon dnevničkog dijela dolazi pojmovnik koji na formalniji, školskiji način, prilagođen tinejdžerskom uzrastu, objašnjava osnovne pojmove feminizma kakvi su brak, neplaćeni rad, pravo glasa i sl.

Na zadnjoj korici knjige nalaze se odlomci iz prikaza Nađe Duhaček, Tamare Zablocki, Hane Huskić i Vedrane Bibić. Prenosimo šta su rekle o knjizi:

Za feminizam nikad nije prerano. Drage devojčice, ako razmišljate odakle da počnete, ovo je odlično mesto. - Nađa Duhaček

Lekcije koje ti možda neće pomoći da imaš sve petice, ali će ti pomoći da činiš svijet pravednijim i boljim mjestom za svoje prijateljice. A prva i najvažnija lekcija glasi: ne postoji ništa, baš ništa što djevojčice ne bi mogle, ne bi smjele ili bi morale učiniti - samo zato šro su djevojčice! - Tamara Zablocki

Ne znam jesam li ikad išta pročitala da je ovako jednostavno i kratko, a da se dotiče ovoliko bitnih tema i, u isto vrijeme, tjera djevojčice (i sve druge) da razmišljaju, ljute se, preispituju i shvate da je ok da to rade. - Hana Huskić

Likica je neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje, gleda nas ravno u oči i govori da je u redu da smo glasne, tihe, dlakave, fudbalerke, štreberice. Pustite svoje likice van, u razred, za obiteljski ručak, dajte im da pitaju neugodna pitanja na času razredne, u dnevnom i u tramvaju - Vedrana Bibić

Autorice su nam ustupile odlomak iz knjige iz kojeg je vidljivo dosta od prethodno spomenutog. Govori o novogodišnjem slavlju kroz koje se promatra odnos odraslih prema prošlosti i sadašnjosti, što Likica podvrgava svojoj lucidnoj analizi.

 

utorak.

SRETNA VAM NOVA!!!

nadam se da ste se super provele. ustvari, ne znam koliko je vama nova uopšte bitna. kod nas u porodici je to glavni praznik, pored, naravno, rođendana. priprema za to uvijek traje danima.

cijelo juče i prekjuče smo pravile kolače. jučer je došao i najbolji drug, pošto je njegova mama iznenada morala na poslovni put, pa će on biti kod nas nekoliko dana. najbolja stvar ikad! pogotovo, jer sam vam (ja mislim!) rekla da on voli da pravi kolače. a juče nam je baš trebalo pomoći. u nedjelju je tata napravio rusku salatu, pošto on obožava da sjecka povrće na sitne komadiće, i da svi budu jednaki. tako da su trpezariju zauzeli tata i tri kile krompira, mrkve i graška. sestra voli praviti kuglice, jer kaže kako je to smiruje, tako da su ona i njena cura pravile kuglice za stolom u kuhinji. onda su odvrnule muziku i pjevale pravo glasno uz sonic youth. da je sestra bila sama, mama bi joj rekla da se stiša i ponaša u skladu sa godinama, ali pošto joj je bila i cura koju mama obožava, onda im je napravila čaj i rekla da im je – baš interesantna ta muzika. napravile su tri vrste kuglica – neke čokoladne, neke sa nutellom, i neke voćne koje ja ne volim, ali su pravo lijepe jer se uvaljaju u one šarene bobice. mama i ja smo pravile tortu, u suštini je mama pravila, ja sam sjedila za šankom i govorila joj koliko čega ide i onda vagala kada mi ona da. i pustila me da umutim šlag. mama je još pored torte onda pravila i ručak, i prala suđe od sviju ostalih. mislim da je to ta podjela kućnog rada o kojoj je sestra pričala – iako smo svi nešto radili (mada, realno, ja najmanje), mama je pored kolača koji je pravila još kuhala čajeve, kafe, ručak i prala suđe, tako da je u suštini više vremena potrošila na brigu o svima nama nego na pravljenje torte. i još je onda na kraju morala pohvaliti sestru i njenu curu za kuglice, i tatu za rusku salatu.

na ručak su došli i tetka i partner, jer su za novu godinu putovali u pariz. joj, oni su tako kul! kad porastem hoću da budem tetka! pričala mi je za ručkom pravo kul stvari. nakon prvog svjetskog rata je u versaju bila konferencija za potpisivanje mirovnog sporazuma, i tu su bili sve muškarci, a onda su žene uporedo sa tim organizovale konferenciju i htjele da se bore za pravo glasa, jer još uvijek nisu smjele glasati na izborima. i onda su na toj konferenciji u versaju muškarci odlučili da je samoopredjeljenje građana pravo bitno, ali nisu htjeli da prime žene i saslušaju njihove zaključke. tako da su građani onda bili samo muškarci. i žene su aktivno počele dobivati pravo glasa tek nakon drugog svjetskog rata. a u međuvremenu su tokom oba rata morale raditi u fabrikama, i onda kada se muškarci nakon rata vrate sa fronta, žene se moraju opet vratiti kući i nemaju jednaka radna prava. mi još nismo radili prvi svjetski rat u školi, ali nešto sumnjam da ćemo i tada o tome pričati. već sam vam pisala kako nikad nema ništa o ženama. i ja sam se na ovo pravo iznervirala. čuj, radiš u fabrici cijeli rat, i pored toga i djecu odgajaš, i kuhaš, i pereš, i pišeš mužu pisma, ako znaš pisati, jer, realno, nije kao da su djevojčice siromašnih radnika i seljaka i nezaposlenih išle u školu, i niko te ne benda ni dva posto, i onda završi rat, pošalju te nazad kući i ne daju ti čak ni da glasaš za sljedeću vlast! pa nije ni čudo da su žene protestvovale i organizovale maršove, i da nisu odustajale i pored toga što ih je tukla policija i napadali muškarci. tetka kaže da su komunisti tu bili malo bolji. kod njih su bar unutar partija žene i muškarci bili malo jednakiji, oni su imali rosu luxemburg i claru zetkin, i njih dvije su pravo izražavale svoje mišljenje i pokretale proteste i stalno zakuhavale i borile se. pokazivala mi je tetka slike rose na telefonu i pravo je smiješno, jer je bila skroz zeznuta ženska, skroz je intelektualno dominirala, a na slikama je sa šeširićima i u nekim haljinama. nekako se tu skonta koliko je tada društvo bilo drugačije – čak i kada su politički prekucale, sve žene su nosile korzete i duge haljine. na kraju su je ubili 1919. godine.

tata je pokušao tetki da sugeriše da to nije baš priča za ručka, i da samo sad treba da odem u školu i počnem pričati kako su komunisti super, pa da me ponovo pošalju kod pedagogice, na šta je tetka rekla kako i jesu i kako trebam i namignula mi. sestra se samo smijala i rekla joj da ne zakuhava, a mama je između dvije kašike supe rekla kako je rosa luxemburg bila udata. na to je tetka prevrnula očima, i rekla da bi se i ona udala zbog papira i da je to jedini normalan razlog za brak, jer onda nema nikakvog glupog patrijarhalnog značenja. na to je mama rekla da je naivna i da brak uvijek ima značenje, koji god da je razlog, zato što je institucija za koju se vežu određene vrijednosti od kojih se ne može skroz pobjeći čak i ako ne vjeruješ u njih. i onda se – bubanj – sestra složila s mamom. znači, moja sestra, složila se s mojom mamom, po pitanju nečega što ima veze s feminizmom. i tetka i sestrina cura i ja smo samo gledale otvorenih usta. na šta je sestra samo rekla da je brak kao trudnoća – ne možeš biti malo udata, i ne možeš biti malo trudna. može biti zbog osiguranja, papira, državljanstva, djece, stana, kredita, ali ima pravnu i društvenu vrijednost. i onda je nastao haos. sestrina cura i tetka su govorile kako je to glupost, i nije bitno šta misli društvo, bitno je šta tebi to znači, a mama i sestra su govorile o tome kako se ne može potpuno ignorisati društveno značenje. tata je čitao vijesti na telefonu, a ja sam gledala sa kraja na kraj stola, kao da je ping-pong, i upijala kao spužva. tetkin partner je jedno vrijeme pokušavao da se ubaci u razgovor, ali nije mogao od njih četiri, i onda je na kraju odustao i počeo da priča sa mnom o malali yousafzai.

ona je ona djevojčica iz pakistana koju je upucao taliban 2012., jer se zalagala za prava djevojčica na obrazovanje. mislim, znala sam malo nešto o njoj, ali ne puno. znala sam da je dobila nobelovu nagradu za mir, ali nisam znala da je najmlađa koja ju je dobila (i jedna od SAMO 16 žena!). isto nisam znala da je imala samo 11 godina kada je za bbc počela da piše blog o obrazovanju djevojčica u pakistanu. to je tako prekul! mada se onda ja osjećam malo staro i kao da kasnim sa životom, ono, ona je sa jedanaest već razvaljivala. sa druge strane, ima super tatu koji se isto pravo borio za obrazovanje djevojčica i podržavao je cijelo vrijeme. ono, i to je pravo bitno, da je imala roditelje koji su mislili da je bitno i super da se ona bavi stvarima kojima se bavi, i koji su joj mogli omogućiti uslove da to radi. sada živi u engleskoj, ima dokumentarac o njoj i napisala je knjigu, i držala je govor pred un-om. to mi je jednom sestra pokazivala na youtube-u, i baš je nekako wow. sa druge strane, sa njom su u autobusu upucane još dvije djevojčice (shazia ramazan i kainat ahmed), ali su obje ostale u pakistanu i nekako, osim par novinara koji su napisali neke članke o njima, niko se više i ne sjeća da su se i one borile za obrazovanje djevojčica i pokušavale ići u školu i zato nastradale. i, znači, guglala sam njihova imena, jer mi je bilo bitno da ih bar ja napišem, jer mi je nekako tako grozno da se o njima malo zna, i malo piše i priča, a one se još uvijek bore i ne odustaju, iako ih bilo kada neko može ponovo napasti.

tetka i partner su mi ostavili poklon ispod jelke, sestri dali lovu, i onda otišli, jer se još nisu spakovali, a sutra rano ujutro lete. tetka je rekla da će mi slati slike, pogotovo ako stignu otići u muzej u kojem ima cijeli ured marie curie.

tata je otišao kod bake, da je vidi prije nove i odnese joj kolača i salate, a sestra i njena cura su izašle vani, jer su imale prvu probu benda. novogodišnja im je odluka da pokrenu feministički kvir bend koji će raditi obrade, ali će onda možda i početi svirati nešto svoje. sestra svira gitaru, mada za sada i nije baš nešto pretjerano dobra. mislim, volim je, jer mi je sestra, i u puno stvari je super, ali muzika joj i nije jača strana. niko u familiji nema baš nešto sluha, ako ćemo iskreno. cura joj je puno bolja. ona je završila muzičku i sada je na akademiji, pa svira ovako četiri instrumenta, i super pjeva. tako da bi ih ona mogla malo izvući, ali ako su ostale kao moja sestra, ne vidim neke velike uspjehe pred njima. mada, ono, kul je ideja. i šta znam, možda super ispadne ako navježbaju. danas će vježbati kod jedne od cura na vikendici, ali će im trebati i neki prostor. sestra je htjela da probaju upasti u neku salu u muzičkoj da tamo vježbaju, na šta joj je cura rekla da je to protiv pravila, na šta je sestra rekla da sumnja da je pussy riot pitao smiju li negdje vježbati. mislim, sumnjam i ja, ali sa druge strane, pussy riot zvuči puno bolje nego one. tako da su otišle u ilijaš da vježbaju.

mama je onda, naravno, uzela da opere suđe, ja sam uzela da čitam lektiru. hoću da se toga odmah kutarišem, da ne moram razmišljati ostatak raspusta. mada je za sada prilično peglativna. i... onda... mi se javio slatki! da vidi šta ima. mislim, nije bilo ništa, pa sam napisala da nema ništa, onda mi je bilo glupo, da ne misli da neću da pričam, pa sam onda napisala šta sam radila cijeli dan, u pravo puno detalja, što mislim da je isto bilo malo previše. mislim da moram skontati neki balans. tipa – ništa posebno, i onda napisati jedan, ili dva detalja. ne znam, valjda je sve stvar prakse. htio je da se vidimo juče, kao prije nove godine, ali ja rekla da ne mogu, jer moram praviti kolače. a i iskreno, bili smo se vidjeli dan prije, mislim, nisam baš sigurna o čemu bi pričali, nije mi se desilo ništa baš posebno, da bih mogla o tome. ali je onda nastala drama juče, jer je došao najbolji drug kod mene da pravi kolače. a meni nije palo na pamet da bi to mogao biti problem. mislim, zašto bi to bio problem! znam najboljeg druga iz vrtića, družimo se stalno, zna sve moje tajne i ja njegove, logično da ću se družiti sa njim, i neću se prestati družiti sa njim samo zato što mi se sviđa slatki. onda sam mu ja to sve rekla, između ukrašavanja kiflica i kolača, a on se naljutio! ne kontam! kao, nisam htjela da se vidim sa njim, a imam vremena da se vidim sa najboljim drugom. ali, ono, najbolji drug je došao kod mene da pravimo kolače, to je skroz drugačije. i mislim, ne pika se. pokušala sam mu to objasniti, ali nije baš upalilo. tako da je onda bio ljut i nije odgovarao. što je onda mene iznerviralo. mislim, ne može tako! ne može me samo ignorisati zato što se ljuti, to je nekulturno totalno! onda sam ja isključila notifikacije na telefonu i otišla da fino pravim kolače. mislim, može biti sladak do prekosutra, i super crtat i imati najljepše oči na svijetu, ali ako će mi naređivati kad se i s kim mogu družiti, onda ništa od toga. nek crta nekog drugog!!

drug i ja smo onda završili kolače, on nije htio da liže šerpe sa mnom, pa sam onda ja sve sama. je l vi to radite? ono kad ostane čokolade i smjese na dnu šerpe, pa se više ne može pokupit kašikom, pa morate prstom, ili jezikom? to je najbolje! al mi je bilo pravo krivo što on nije htio. malo me već sada brine. jer nije samo da mu ispadaju stvari, nego nikad neće ništa da jede, samo ako mu je mama tu i onda zna da mora. ali sa mnom nikad neće ništa. rekla sam mu ja danas da bi trebao bar malo, ali on uvijek kaže da mu je muka. mislim, ne kontam kako mu stalno može biti muka!

za novu su nam trebali doći nana i djed, jer je nana izašla iz bolnice, pa da ne slave sami, tetka i tetak sa djecom, tatini neki prijatelji isto sa djecom, i mamina kolegica sa mužem. mama je uzela da sve iznese i aranžira dok smo se mi svi spremali. onda je ona uzela da se sprema, i dok se tuširala, počeli su dolaziti gosti. onda je tata rekao kako njoj uvijek treba najduže, i ona uvijek kasni. mama ga je samo pogledala, a ja sam htjela da kažem da joj možda ne bi trebalo najduže kada ne bi morala spremati sve ostalo prije sebe, ali sam se ujela za jezik i otišla da otvorim vrata. mislim, nije ni da sam joj ja pomogla.

sama proslava je bila onako. drug i ja smo nešto pričali, onda smo sa drugom djecom igrali twistera, odrasli su sjedili u dnevnoj i pričali, pušili i pili, i sve glasnije i glasnije se smijali. onda je nekad oko pola 12 tata pustio tomu, onda su svi postali nostalgični i pričali kako je prije sve bilo bolje, a sad je sve sranje. mislim, ne znam, ne mislim ja da je sada nešto super, ali nije ni toliko loše. s druge strane, ne znam kako je bilo prije. samo znam da nema teorije da bih ja mogla učiteljicu zvati drugarice učiteljice – čuj da ti učiteljica bude drugarica! to kad god mama i tata spomenu ja ne mogu da vjerujem, da je fkt prije bilo tako i niko ih nije ružio kada to kažu. ja mislim da ja nastavnici kažem drugarice, da bi me samo hladno poslala kod pedagogice. nas uče da nam nastavnice nisu drugarice, nego autoriteti, i da treba da ih poštujemo i da ih se malo bojimo. u 12 smo se svi grlili i čestitali. onda su oni nastavili da nostalgišu i da se nadaju da će ova biti bolja nego prethodna, iako nema logike da bude, jer po njihovom sve ide nizbrdo zadnjih 25 godina, a drug i ja smo otišli u moju sobu da gledamo film. rođaci su zaspali u sestrinoj sobi. ona me zvala s nekog derneka, da čestita i kaže da me voli i da je pravo ponosna na mene, jer sam baš puno odrasla u zadnjih godinu dana. fino vam kažem – najkul sestra!

jutros se javio i slatki.

izvinio se i rekao da je pričao i on sa svojom sestrom i skontao da je malo fulio. sviđa mi se ta njegova sestra, mislim da nije tako loša kako ju je on predstavio. idemo malo kasnije da igramo zračnog hokeja u igraonici. ja sam pravo dobra u tome, ima da ga razvalim! mislim, drago mi je da je skontao da je pretjerao, ali se stvarno nadam da neće biti više onakvih momenata. nekako mi se manje sviđa kada je tako ljubomoran. to mi je baš malo smor. ja to nikako ne kontam. ako ti se neko sviđa i ti se sviđaš njumu, šta ti treba više od toga? da se ne družim sa drugim dječacima, nego samo sa njim? nije kao da mi se sviđa manje, ili više u odnosu na druge ljude, sviđa mi se samo jer je on super, i nema veze sa tim koliko su mi super drugi. ne znam, ne kontam to sve baš. a uvijek svi kažu kako su djevojčice i žene pravo ljubomorne, a moja mama, sestra i tetka uopšte nisu. tetka je najopuštenija osoba koju znam, i njoj je sve totalno normala! tako da, to kako se o ženama govori nema baš puno veze sa tim kakve su one ustvari! odoh sad da se spremam! vani je pravo hladno, moram obući pola ormara na sebe da ne umrem do igraone. 

Školegijum redakcija