Filozofija

Filozofija nas može podučiti onome što Google ne može

18.01.2017

Automatizacija radnih mjesta i devalvacija znanja znače da ljudski rod mora ponovno otkriti kako razmišljati na fleksibilan način. Najprije u školi.

Foto: Matt Neale

Svima nam je jasno da vrijeme robota dolazi, ili je već došlo. Vidimo aute kojima ne upravljaju ljudi ili telefonske linije na koje odgovaraju mašine. Ekonomski stručnjaci Martin škole na Univerzitetu Oxford 2013. su godine izjavili kako će kroz dvadesetak godina više od polovice poslova koje obavljaju ljudi biti zamijenjeno inteligentnom tehnologijom. Bez obzira na to da li nam se ova ideja sviđa, uzaludno je poricati da će se djeca koja danas idu u školu već sutra naći na tržištu rada koje će, u najboljem slučaju, izgledati sasvim drugačije. Oni smatraju da će uredsko-službenička radna mjesta biti eksternalizirana kroz proces digitalizacije i zamjene radnim mjestima proizvodnje.

Šta onda, kao nastavnice i nastavnici, treba da uradimo kako bismo pripremili mlade za društvo digitalnog doba? Znamo da način na koji su se Luditi pokušali boriti sa industrijalizacijom nije donio nikakve rezultate. Povećano ulaganje u naučne, matematičke i inžinjerske discipline (STEM) nije rješenjem jer visokotehnološko obrazovanje ima svoja ograničenja.

U budućnosti će se tražiti drugačije vještine. U svijetu gdje tehnička ekspertiza postaje sve specifičnija, sposobnost i smjelost da se premoste granice između disciplina bit će jako cijenjena. Trebat će nam ljudi koji će biti u stanju pitati i odgovarati na pitanja koja se ne mogu proguglati. Pitanja tipa: koje su etičke implikacije automatizacije mašina? Koje su političke posljedice masovne nezaposlenosti? Kako treba rasporediti dobra u digitaliziranom društvu? Svi mi, kao članovi i članice društva, trebamo se intenzivnije filozofski baviti time.

Neizvjesnosti koju je sa sobom nosila 2016. godina prkosio je predsjednik Irske, Michael D Higgins, kada je u novembru izjavio: Podučavanje filozofije je jedan od najmoćnijih alata koji su nam na raspolaganju kako bismo osnažili djecu da žive kao slobodne i odgovorne osobe u sve kompleksnijem, uvezanijem i neizvjesnijem svijetu. Filozofija u učionici, naglasio je on, predstavlja put ka humanističkoj i vitalnoj kulturi demokratije.

Nakon što se Irska suočila sa jakom finansijskom krizom, on je 2013. godine pokrenuo inicijativu da se organizira debata o vrijednostima koje su bitne ljudima u ovoj državi. Rezultat ove debate je taj da se od septembra ove godine filozofija prvi put stavila na listu predmeta u irskim školama.

Naime, đaci uzrasta od 12 do 16 godina na filozofiji kao izbornom predmetu imaju priliku promišljati o pitanjima koja su do sada bila tako očigledno odsutna iz školskih planova i programa. Širom Velike Britanije, filozofi i nastavnici pokušavaju osigurati oficijelni status filozofije u srednjim školama, dok Irska, država koja se do sada smatrala prije svega katoličkom, već pokušava provesti reforme prema kojim bi se filozofija uvela kao predmet u osnovnoj školi.

Predsjednik Higgings i Sabina Higgins, njegova supruga, diplomantica filozofije, jako se zalažu da filozofija dobije važnije mjesto unutar nastavnih planova i programa. Ukoliko edukatori smatraju da je filozofija neupotrebljiva, onda imamo razloga da mislimo da je većina akademskih filozofa (za razliku od, recimo, matematičarki ili lingvistica) još uvijek ograničena, odnosno neupućena u održivost svog predmeta van samouspostavljenih granica. S jedne strane, edukatori moraju biti mudriji,  dok filozofi moraju prestati misliti kako su centar svijeta.

Promišljanje i želja za spoznajom nije nešto sa čime se rađamo – iako je Aristotel tvrdio drugačije. Filozofija nije univerzalna stvar, kao što je recimo seks ili trač. Bertrand Russell jednom je rekao: Većina bi ljudi radije umrla nego razmišljala. Mnogi su zaista radije umrli. Iako svi imamo kapacitet za filozofsko promišljanje, za njegovo je razvijanje potreban trening ali i podrška okoline. Ukoliko nam je za bavljenje naukom potrebna kognitivna platforma, kao što kaže američki filozof Robert McCauley, onda je takvo nešto potrebno i za bavljenje filozofijom.

Filozofija je teška. Podrazumijeva naporan rad pod nadzorom strogog mentora. Podrazumijeva napuštanje ličnih pristrasnosti i izbjegavanje zamki u rezonovanju. Otvara put toleranciji u dijalogu, ali i vizualiziranju različitih stavova dok ih stavljamo na vagu. Filozofija pomaže djeci, a i odraslima, da postavljaju pitanja i traže odgovore koje nije moguće dokučiti samoispitivanjem ili putem Twittera. Filozofija će prednost dati idejama, a ne egu. I upravo zbog njene fragilnosti i neprirodnosti, mjesto joj je, ne samo u školama, nego u javnom prostoru općenito.

Ona nam, naravno, neće vratiti radna mjesta. Neće biti ni lijekom za trenutne ili buduće boljke sa kojima se susretnemo. Ali će nas možda zaštititi od nepromišljenih odluka ili neosnovanog osjećaja sigurnosti. Filozofija u školi bi nas mogla naučiti kako da osvijestimo i dovedemo u pitanje duboko ukorijenjena uvjerenja u našem društvu. Stoga nas ne treba iznenaditi da predsjednik Irske, države koja je nekada bila teokratijom, razumije ovakvo nešto.

Tekst na engleskom možete pročitati ovdje.

Prevela: Merima Dervišić

Školegijum redakcija