Izvještaj s konferencije Obrazovanje na marginama Reformske agende 2

Zastoj na putu ka EU – obrazovanje

02.02.2017

Nakon jučerašnjeg izvještaja s panela – Obrazovne politike na margini Reformske agende, danas objavljujemo izvještaj s panela pod nazivom: Ne(sklad) između obrazovnih i tržišno-radnih politika.

Foto: Ines Haskić

Profesorica Lamija Tanović je u svom uvodnom obraćanju na konferenciji Obrazovanje na marginama Reformske agende napomenula da smo u prvom panelu, o kojem smo jučer pisali na stranici Školegijuma, čuli sve ono loše i dobro što je dio obrazovanja u BiH, ali i dosta toga o tržištu rada, kako je navela profesorica, ako ga ovdje uopšte ima. Ona smatra da, iako se rukovodimo politikama EU teorijski (u kojoj je prije skoro 20 godina počela intenzivna reforma obrazovanja na svim nivoima), još uvijek nismo identifikovali obrazovanje kao jedan od ključnih faktora za razvoj, jer nema ekonomije bez znanja. Nakon predstavljanja obrazovanja u Evropi i naših težnji za sprovođenjem istih reformi, prof. Lamija se osvrnula i na analizu trenutnog sistema obrazovanja u našoj zemlji.

Organizaciono smo veoma složen sistem, zastario i decentralizovan, naročito u Federaciji gdje imate deset kantona i svaki ima svoje zakone o predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju, a naravno i o visokom obrazovanju, ako u tom kantonu imamo univerzitet. U obrazovnim ustanovama su isteoretizirane obuke naših budućih profesionalca i imamo veoma malo praktičnih znanja. Danas u BiH ima jako mnogo nepotrebnih kadrova, naime, vrlo često naše škole i univerziteti kod upisnih politika se prilagođavaju vlastitim resursima (koje nastavnike imaju, koje bi morali da otpuste i sl.), svojim materijalnim sredstvima, a vrlo malo ili skoro nikako se ne prilagođavaju tržištu rada. Naravno da tržište rada nije jedini parametar koji određuje upisne politike, ali je jako važan.

Profesorica Tanović smatra da je obrazovanje u BiH zanemareno ne samo kroz ovu posljednju agendu nego generalno u svim ovim poslijeratnim godinama.

Silne donacije koje smo dobili u ovih 20 godina usmjerene su na tri ili četiri stavke, a oni ključni segmenti života su najmanje finansirani, sa svega 2% tih sredstava. Kakvo je tržište rada u BiH govori visoka stopa nezaposlenosti, koja je dugotrajna. Danas postoji jako mnogo ljudi koji duže od pet godina traže posao.

Profesorica je definirala i četiri ključna uzroka tog problema: veoma nizak bruto društveni proizvod, sistem obrazovanja bez adekvatnih mehanizama za usklađenost sa tržištem rada, smanjenje prirodnog priraštaja stanovništva i velike migracije.

Imamo sve manje radnosposobnih stanovnika, a o njihovoj strukturi da i ne govorimo. Dva najveća poslodavca u BiH su država i poljoprivreda; zajedno sa Bjelorusijom BiH ima najmanji privatni sektor u Evropi. Sve to smanjuje mogućnosti na tržištu. Osim toga, u BiH još uvijek postoji tradicionalna rodna segregacija koja se reflektuje i na proces zapošljavanja.

Profesorica Tanović misli da je sistemima prekvalifikacije/dokvalifikacije i cjeloživotnog učenja, uz različite stimulacije posebno kod upisnih politika, moguće popraviti taj nesklad između obrazovnih politika i tržišta rada.

Sistem obrazovanja u pokušajima

Profesorica doktorica Lejla Turčilo sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu rekla je nešto više o cjeloživotnom učenju koje je prof. Tanović pomenula, ali i obrazovnim politikama u BiH.

Sklona sam složiti se s kolegom Namirom da mi više govorimo o politikama i stihijskom razvijanju školskih sistema u BiH nego o sistematičnim obrazovnim politikama, ili obrazovnoj politici. Čak i ako ono što imamo kao okvir za djelovanje u polju obrazovanja nazovemo obrazovnom politikom otvara se niz drugih važnih pitanja: ko kreira takvu politiku, za koga je on kreira, kako je implementira i na koji način je provodimo. Kako imamo 13 ili 14 nadležnih ministarstava jasno je ko kreira obrazovnu politiku. Postoji dosta argumenata koji potvrđuju da ta politika nije kreirana da prati tržište rada, odnosno nije usmjerena na društveni razvoj.

Kada je riječ o vezi ili nedostatku veze između potreba tržišta i obrazovnih politika, profesorica smatra da je važno bazirati se na izuzetno brzim promjenama na tržištu rada.

Praktično, to znači da mi moramo razvijati, prije svega, koncept društva koje uči. Ako pokušamo da odgovorimo na pitanje sa prethodne diskusije, šta je izlaz ili šta rješenje, rekla bih da je izlaz razvijanje te ideje društva koje uči – koje je spremno da mijenja svoja znanja, vještine i kompetencije.

Da bismo razvijali društvo koje uči, prof. Turčilo smatra da kod tih mladih ljudi moramo od najranije dobi razvijati pozitivan odnos prema znanju i učenju.

Obrazovnim sistemom koji je teoretiziran sa vrlo malim praktičnim kontekstom, a formira se prema potrebama i mogućnostima i institucija i pojedinaca u tim institucijama, kakav mi danas imamo, mladim ljudima šaljemo poruku da je njihovo formalno zvanje, njihova formalna kvalifikacija, uvjet za njihovu zapošljivost. Obrazovni sistem u BiH funkcioniše po principu „pokušaja pogreške“ – probamo jedan koncept pa ne ide, probamo sljedeći koncept itd.

Studija o mladima u BiH, koja se provodi na nivou cijele Evrope, pokazala je da mladi ljudi prema obrazovanju i obrazovnom sistemu imaju izuzetno negativne stavove.

Svaka deseta osoba bira studij prema mogućnostima zaposlenja. Kada se uključe u formalni obrazovni sistem više od 60 % tih mladih ljudi smatra taj sistem izuzetno stresnim za sebe. 78 % mladih ljudi do 24 godine nije nikada bilo u procesu volontiranja ili bilo kakvoj drugoj praksi koja bi značila izlazak iz tog formalnog sistema, a 57,8 % njih kao najpoželjnijeg poslodavca vidi javni sektor, dakle uglavnom državne institucije i one institucije koje nude, kako to mladi ljudi kažu, siguran „stalni posao“. 48,9 % mladih misli da su poznanstva ključna za pronalazak posla, 17 % njih da su političke veze ključne.

Profesorica smatra da su nam potrebni ljudi koji misle, koji su sposobni da promišljaju i kritički promatraju, a složila se sa kolegom Namirom i u tome da se ne smijemo rukovoditi samo tom idejom da je važno obrazovati samo ljude koji rade.

Vojnici ili mislioci

Almasa Bajrić iz agencije PRAG-PR iz uloge poslodavca pričala je o ličnim zapažanjima, koja su, kako je navela, uglavnom slična kod svih poslodavaca.

Poslodavci ne žele poslušne radnike, nego misleće radnike koji nisu tu samo da odrade posao nego imaju ideje kako bi nešto moglo brže ili efikasnije da se napravi. Uposlenike koji bez pogovora obavljaju svoj posao mi zovemo vojnici. Oni su, sigurno, potrebni svakoj kompaniji, ali uposlenici koji se najviše cijene u kompanijama su oni koji dolaze s idejama, koji imaju neke nove poglede na to što ste vi sebi kao poslodavac zacrtali kao konačni cilj. Nerijetko se desi da je njihovo rješenje puno bolje, kraće i efikasnije. Potrebno je težiti ka obrazovnom sistemu u kojem bi na pitanje studentima koji vam je najpoželjniji poslodavac odgovor glasio ja.

Tribine za ludo radovanje

Ante Jurić Marijanović iz Omladinskog komunikativnog centra iz Banje Luke objasnio je kako to trenutno u bh. praksi izgleda kada želite nešto promijeniti. Prije tri mjeseca su na Veterinarskom fakultetu okupili različite firme, trenutno najveće poslodavce iz ove oblasti, ali odziv je, iako je oglas bio plaćen i na Facebooku, bio veoma loš. Na skup je došlo svega osam studenata. Ante smatra da je zainteresovanost studenata za ovu oblast jako mala. U nastojanjima da dođe do promjene, OKC BL nastavlja da realizuje ideju osnivanja savjeta za povezivanjem sa tržištem rada pri svakom fakultetu u BiH, što će, po njegovom mišljenju, omogućiti bolju koordinaciju poslovne zajednice i univerziteta.

Antino iskustvo potvrđuje nalaze Studije o mladima BiH, koju je prof. Turčilo analizirala, u vezi sa stavom mladih o trenutnoj mogućnosti pristupa tržištu rada u BiH – veze i stranačka opredijeljenost u jednom izraženom procentu.

Problemi koji u bh. obrazovnoj praksi beskrajno dugo stoje

U diskusiji koja je uslijedila kritikovan je pristup institucijama u kojima pedagozi rade (vrtići, škole, fakulteti...), ako se ne računa tih nekoliko časova na koje ih ugovor o radu obavezuje. Sve se svodi na došao sam, pik; došao sam, pik, kako je navela profesorica književnosti iz publike. Nedostatak prakse, odnosno praktičnog znanja, zamjerka je koja je bez izuzetka uvijek prisutna na svim raspravama ovog tipa. Postavljena su i neka vrlo zanimljiva pitanja: ako u BiH ima 26 akreditovanih univerziteta, da li bi student određenog opredjeljenja mogao da završi prvu godinu u Banjaluci, drugu u Brčkom, treću u Sarajevu na državnom univerzitetu itd.? Praksa se u obrazovnom sistemu koji imamo često smatra gubljenjem vremena i izbjegavanjem radne obaveze – šetnja. Mobilnost unutar države je mnogo teže ostvariva od mobilnosti kroz međunarodnu razmjenu. Profesorica iz publike je uputila kritiku na račun Fakulteta političkih nauka, da ništa konkretno nije učinio da se ono strašilo od institucije dvije škole pod jednim krovom ukine.

Kako u BiH završava optimizam iz politika EU

Profesorica Lejla Turčilo je za Školegijum iznijela svoj stav o tome čime tačno Evropa uslovljava naše članstvo, a tiče se obrazovanja.

Obrazovanje je, općenito, u Bosni i Hercegovini, pa i u kontekstu Reformske agende, direktno političko pitanje, pa se, shodno tome, često koristi upravo kao moneta za potkusurivanje političkih elita. Ono gdje postoji neka šansa utjecaja reformskih procesa u kontekstu EU integracija na obrazovanje u BiH je u tom sistematiziranju i sinhroniziranju obrazovnih politika, no i za to, nažalost, treba postojati politička volja, koju ja trenutno ne vidim, jer ne vidim ni da se obrazovanje smatra strateški važnom razvojnom djelatnošću od strane nadležnih (pa i obrazovnih) vlasti. Dakle, ono što bi moglo (i moralo biti riješeno) jesu nastavni programi, precizno definirani ishodi učenja u skladu s potrebama društva, podizanje kompetencija nastavnika, investiranje u obrazovanje kao razvojnu djelatnost, investiranje u naučno-istraživačke projekte i institucije, podrška mobilnosti studenata i nastavnika, te podrška i promoviranje cjeloživotnog učenja. Usistemljenje obrazovnih politika, koje će biti komplementarne, a ne pojedinačne i povezivanje nadležnih obrazovnih vlasti ključno je u tom kontekstu. No, ja nisam pretjerano optimistična kad je o tome riječ.

Sutra ćemo govoriti nešto više o iskustvima iz prakse, stavovima i kritici Maje Abadžije, prof. dr. Nenada Veličkovića, Adile Salibašić i prof. dr. Adile Pašalić Kreso, panelistica i panelista trećeg panela pod nazivom: Kreativnost, inovativnost i kompetencije: obrazovanje kompetentnih kadrova ili podobnih birača?

Ines Haskić