Ženski pisci u školskoj biblioteci

Nefer zid

06.02.2017

Za rodno senzibilnije zidove!

Foto: Ernad Osmić

Dodatnu nastavu iz bosanskog sam preuzeo dobrovoljno. Nije bila obavezna za šeste razrede, ali sam ipak insistirao na tome da nešto sa djecom pokrenem. Jedan učenik i tri učenice su se odazvale na moj prijedlog. Smjestili smo se u malu školsku biblioteku (jer je samo ona bila slobodna) i počeli osmišljavati aktivnosti naše „neobavezne sekcije“.

Primijetio sam da su na zidovima školske biblioteke okačene crno-bijele slike; portreti velikana naše književnosti koji su svojim ozbiljnim pogledima pokušavali uliti strahopoštovanje u nas koji ih gledamo i koji ih čitamo. Mak Dizdar, Meša Selimović, Ivo Andrić i drugi, svi duboko zamišljeni i svi, nije bilo teško primijetiti, muškarci.

„Šta nedostaje na ovim zidovima?“, iznenada sam skrenuo pažnju svojim učenicama i učeniku na te slike. Pogledali su ih, namrštili se, pa nasmijali. Mislili su da ih zezam. „Pogledajte zidove! Ko je na ovim slikama?“

„Pisci“, odgovorio je Denis.

„Kakvi pisci?“, nastavio sam ja. „Šta im je svima zajedničko?“

Tišina. Belma, Edna, Melisa i Denis su se zagledali u portrete kao u neku zagonetku.

„Muški“, napokon reče Belma pomalo nesigurno kao da joj se odgovor činio previše očiglednim da bi bio tačan.

„Tako je. Zašto su svi muškarci? Zašto nema žena na zidu?“, pitao sam, pomalo i sâm znatiželjan da čujem njihove odgovore.

Denis je rekao kako ima više muških nego ženskih pisaca; Melisa je rekla da ima i ženskih pisaca, ali da nisu poznati kao muški pisci. Belma je slušala njihove odgovore, pa zaključila kako „možda mi više ističemo muške pisce nego ženske“. Šutio sam i klimao glavom. Kako nisam ništa progovarao, oni su međusobno krenuli raspravljati jedni s drugima o toj temi. Bilo ih je milina slušati.

Prva lektira koju smo radili u tom polugodištu je bila zbirka pjesama Voz ka nebu Bisere Alikadić. Pitao sam ih zašto ona nije na zidu. Slegnuli su ramenima.

„Kad izađete na ulicu, da li pored vas prolaze samo muškarci?“, pitao sam ih. Tresli su glavom. „Da li ima tu i žena?“

„Ima“, odgovorili su, smijući se takvom glupavom pitanju.

„Ima li više muškaraca ili žena na ulici, ili je izmiješano?“ nastavio sam sa svojim pitanjima.

„Izmiješano“, rekli su u glas.

„Pa zašto su onda na ovom zidu sve sami muškarci? Tu nešto ne štima. Ili su zaboravili da ih stave ili hoće da nas uvjere da nema ženskih pisaca. A mi znamo da ih ima, je li tako?“

Nasmijali su se i klimali glavom. Ponese mene tako, pa djeci postavljam ovakva naivna pitanja ne bi li sami došli do zdravorazumskog odgovora. Primijetio sam da djeci tog uzrasta to mnogo bolje ide nego nama odraslima, jer su se oko ovoga odmah složili da nešto ne štima.

Tako smo došli do našeg prvog zadatka kao „neobavezne dodatne sekcije“: podariti biblioteci jedan rodno tolerantniji izgled. Izradit ćemo portrete triju bosanskohercegovačkih spisateljica i o svakoj pripremiti jedan kratki referat. Belma je odabrala Biseru Alikadić, a Melisa i Edna su imale zadatak da do sljedećeg časa na internetu potraže koga bismo još mogli uvrstiti u čitavu priču. Denis je predložio da bude moderator i da nešto kaže o našem malom projektu.

U Brčko distriktu svi učenici i učenice od šestog razreda pa nadalje pohađaju odvojeno nastavu maternjeg jezika, tako da smo pozvali nastavnice srpskog i hrvatskog kao i njihove učenike i učenice da nam se pridruže na našoj „ceremoniji“ novog otvaranja biblioteke. Edna je odabrala Feridu Duraković jer je, kako je navela, „pronašla dosta njenih pjesama na internetu koje su joj se svidjele“. Edna je odabrala Nasihu Kapidžić-Hadžić, jer je ona „pisala puno knjiga za djecu“. Ja sam se složio sa izborom i skupa smo pronašli njihove fotografije na internetu kako bismo ih isprintali.

U roku od sedam dana od začetka projekta, sve je bilo spremno za našu manifestaciju. Okačili smo slike na zidove i pozvali goste da im predstavimo rezultat svoga rada. Denis je prisutnim gostima objasnio kako i zašto smo se odlučili na ovakav projekt. U svom referatu je, između ostalog, napisao kako „nije fer“ što su samo slike muških pisaca okačeni na zidovima biblioteke i da „trebamo dati šansu svakome ko piše bez obzira na spol“.

Učenice su pročitale kratke referate o spisateljicama, recitirale po jednu pjesmu, a zatim odgovarale na pitanja iz publike. Srce mi je bilo na mjestu kada sam vidio da sve četvero strastveno brane to što smo uradili, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, što i jest, na kraju krajeva. Belma je čak u jednom trenutku rekla kako „za neke ženske pisce nije znala dok nije dobila zadatak da ih pronađe“ i da „biblioteka tek sad izgleda kako treba da izgleda“. Ovo joj nije bilo napisano u referatu, nego je to pred kraj manifestacije dodala izrevoltirana time što su se dva učenika podsmijavala našem projektu.

Moram priznati, bio sam izuzetno ponosan na taj njeni mali istup. On mi je bio dokaz da nismo samo uspjeli učiniti biblioteku vedrijom i tolerantnijom prostorijom, nego da smo školu obogatili tolerantnijim učenicima kojima je sasvim normalno zauzeti stav za ono što je očigledno ispravno.

Ernad Osmić