Volio bih da moj nastavnik zna...

Pričajte s njima

14.02.2017

Učionica kao mjesto upoznavanja s djecom

< >

Foto: Anes Osmić

Kayle Schwartz, nastavnica trećeg razreda osnovne škole u Koloradu (SAD), napisala je na tabli rečenicu Volio/voljela bih da moja nastavnica zna i zamolila učenike i učenice da je dopune.

Mnoga djeca su pisala šaljivo, ali je među predanim ceduljicama bilo i uvida u najskrivenije i najtužnije emocije.

Volio bih da moja nastavnica zna da moje domaće zadaće niko ne potpisuje zato što je moja mama rijetko kod kuće.

Volio bih da moja nastavnica zna koliko mi nedostaje moj tata kojeg su deportovali u Meksiko kada sam imao samo tri godine i nisam ga vidio šest godina.

Volio bih da moja nastavnica zna da se moji roditelji razvode i da je razlog tome što ponekad ne dođem u školu taj što se ne mogu natjerati da ujutro ustanem iz kreveta.

Volio bih da moj nastavnik zna da sam više fokusiran kada slušam muziku.

Ovo su samo neke od dječjih poruka koje se danas nalaze online na stranici ove nastavnice, a koje su đaci širom svijeta počeli da pišu nakon što je Kayle objavila svoju ideju na Twitteru.

Jedne večeri je moja mačka prevrnula kantu za smeće i iz nje je ispao zgužvani narandžasti papirić koji sam dotad čuvala. Na njemu je drhtavim rukopisom pisalo: Voljela bih da moja nastavnica zna da kod kuće nemam olovaka za pisanje domaće zadaće. Kada sam opet pročitala te riječi osjetila sam istu bol kao i prvi put kada sam ih vidjela. Pomislila sam na svoju bivšu učenicu i na to kako je ona svaki dan dolazila u školu prepuna volje da pokuša i da se bori da uči, iako veoma često nije imala pristup osnovnim sredstvima. Nakon mnogo godina predavanja u školi shvatila sam da njena tužna sudbina nije samo njena, već da je dijele i mnogi drugi đaci – objašnjava Kayle u razgovoru za Cbsnews.

Nakon što se zapitala šta bi milioni djece u našim učionicama rekli svojim nastavnicima kada bi im se za to pružila prilika, odlučila je da to što radi podijeli sa drugim nastavnicima. Telefonom je uslikala ceduljicu, otkucala napisane riječi, stavila haštag #IWishMyTeacherKnew i postavila sve na svoj novi nalog na Twitteru. Tako je sve i počelo. Odjek je bio nevjerovatan. Javljali su joj se nastavnici iz zemalja cijelog svijeta sa odgovorima njihovih đaka na rečenicu Volio/voljela bih da moj nastavnik zna___________. Priča se uskoro munjevitom brzinom proširila društvenim mrežama, pa je haštag #IwishMyTeacherKnew dobio i rođake po imenima #IwishMyFriendsKnew (#VolioBihDaMojiPrijateljiZnaju), #IwishMyBossKnew (#VolioBihDaMojŠefZna) i mnoge druge.

Nakon što sam pročitao ovu vijest, zamolio sam nastavnicu bosanskog jezika i književnosti Timku Omanović iz Sanskog Mosta da sa svojim učenicima i učenicama u našem kontekstu uradi ono što je Kayle uradila u Americi.

Timka je kao i Kayle u većini slučajeva dobila šaljive poruke na ceduljicama, ali je bilo i nekoliko njih koje pokazuju da ovaj način komunikacije sa učenicima može biti višestruko koristan.

Volio bih da moja nastavnica zna da mi ide na živce zato što ne priča književnim nego zavičajnim jezikom. Ide mi na živce i nervira me to da nekim predmetima dajemo veliki značaj poput matematike i drugih.

Željela bih da moj nastavnik zna da želim da smršam samo da bih išla na takmičenje. Da me đaci gledaju kao i svaku drugu djecu. Željela bih da mogu raditi sve vježbe na fizičkom, ali ja to ne mogu jer imam povrijeđenu kičmu. I da nastavnik nikad ne vidi kad dajem go.

Volio bih da moj nastavnik zna da nije pravedno to što ima miljenika u razredu.

Volio bih da moj nastavnik zna kada se dere da imam noćne more poslije toga.

Volio bih da moj nastavnik zna da ne treba da pravi razliku između djece jer su sva djeca ista.

Volio bih da moj nastavnik zna da me je jedna nastavnica pred razredom osramotila. Rekla je da operem uši, pa ću bolje čuti.

Voljela bih da moj nastavnik zna da se ponekad plašim reći svoje mišljenje o nečemu.

Volio bih da moj nastavnik zna da se ne dere na mene, jer sam previše emotivan i brzo se rasplačem i ne mogu da spavam noćima, jer me to muči to što je vršio teret na mene.

Moja željela je da odem kod mame i babe i da se opet spoje i da žive zajedno i da mi budemo s njima. Ja se nadam da oni mene vole i kad narastem opet ću doći njima.

Voljela bih da moj nastavnik zna da ja ne mogu trčati i raditi sve što i druga djeca.

Volio bih da moja nastavnica zna da sam imala učiteljicu koja me baš i nije voljela. Uvijek sam ja bio kriv šta god da se desilo u razredu, a uopšte nisam bio prisutan u školi. Bojao sam se nje, čak sam je znao i sanjati. Iskreno rečeno ne volim ni ja nju. I hvala Bogu pa mi više ne predaje.

Volio bih da moja nastavnica zna da volim kad ona uniđe u razred nasmijana.

Voljela bih da moja nastavnica zna da volim puno raditi iako ona ne misli tako.

Volio bih da moj nastavnik zna da malo manje pričam.

Volio bih da moj nastavnik zna da mi ispriča nešto kao svome djetetu.

Voljela bih da moj nastavnik zna da ja volim više odgovarati usmeno nego pismeno.

Sve ovo nije trajalo ni pet minuta. Timka je napisala na tabli rečenicu, rekla djeci da dopune šta žele. Oni napisali, a Timka pokupila papiriće. Kratko traje, a dobije se dosta toga. Na jedan dublji i pažljiviji način upoznala sam svoje učenike i učenice koje učim već i po nekoliko godina zaredom, a tek sam sada na ovaj način saznala šta ih tišti, zapravo. Djeca su sa mnom na ovaj način podijelila nešto što im se činilo neizrecivim, a dio je njihovog svakodnevnog života. Saznala sam stvari koje trebam znati kako bih što bolje radila s njima. Na ovaj način smo iskomunicirali stvari za koje do sada nisu znali kako da kažu. Možda ih je bilo stid, možda nisu znali kako da govore o tome, a iskrena da budem, ne vjerujem da ih je ikada iko ovo i pitao na ovakav način – objašnjava Timka Omanović za Školegijum, te dodaje da su je izjave učenika i učenica duboko dirnule. Svoje učenike poznajem u dušu, ali nisam ni sanjala da bi ovako izgledale njihove rečenice koje su me do te mjere raznježile da su mi i suze izazvale. Nisam izdržala da to ne podijelim sa svojim kolegama u zbornici pri čemu sam i kod njih primijetila ganutost situacijom.

Kada na siguran i zaštićen način saznate s kakvim se sve situacijama djeca suočavaju van školskih klupa, možete povesti računa da senzibilnije govorite o nekim temama. Situacije koje se nađu na ceduljama mogu biti tema i povod da o njima na adekvatan način sa stručnim ljudima razgovarate na odjeljenskoj zajednici. Možete djeci pokazati da je njihov problem kilaže, manjka samopouzdanja, treme, straha nešto na čemu se može raditi i što se može popravljati.

Nastavnički posao je posao koji se kao i svaki drugi vremenom automatizira. Djeca, ta mala ili malo veća bića s vremenom postanu samo ocjene, dopunske nastave, opravdani i neopravdani časovi, planovi i programi, fondovi sati, sekcije, naporni roditelji, dosadna administracija. Kayle i Timka su pokazale da u svakom kontekstu dijete treba upoznati u širini njegovog života, jer dječji životi ne počinju i ne završavaju u učionici. Ali učionica može i jeste mjesto gdje će djeca dobiti odgovore i na pitanja koja se ne tiču samo školske klupe, nego života, uopće.

Uradite ovu vježbu sa svojim učenicima i učenicama i pošaljite Školegijumu fotografije šta bi vaši učenici voljeli da vi kao njihov nastavnik/nastavnica znate. Ako ste učenik ili učenica, pošaljite Školegijumu šta biste voljeli da vaš nastavnik/nastavnica zna.

Anes Osmić