Nevolje u „najboljem“ obrazovnom sistemu

Škola ili život

17.02.2017

Kada govorimo o najboljim postignućima đaka u svijetu, ne možemo a da se ne sjetimo primjera Južne Koreje, čiji učenici i učenice postižu zavidne rezultate u okvirima čitalačke pismenosti, matematike i znanosti. Taj uspjeh ima i svoju mračnu stranu.

Alexandre-Gabriel Decamps: Samoubistvo

Prema rezultatima testova Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), Južna Koreja ima prosječan zbir bodova 542, što je svrstava među deset najuspješnijih zemalja. Njihov obrazovni sistem je poznat po tome što potiče opsesivnu želju za učenjem i obrazovanjem. Naporan rad vas čini pametnim je moto kojim se služi obrazovni sistem Južne Koreje. Učenici i učenice znaju da će nakon mukotrpnog rada biti nagrađeni upisom na neki od najboljih univerziteta. Južnokorejci su jedna od najobrazovanijih nacija na svijetu: naime, prema istraživanjima, 80% južnokorejskih učenika i učenica nakon srednjoškolskog obrazovanja upisuje fakultet. Danas je to država u kojoj je 97,9%  stanovništva pismeno.

Međutim, ovo nije jedina statistika u kojoj Južna Koreja prednjači. Sve dok Litvanija nije preuzela ozloglašeno prvo mjesto, Južna Koreja je jedanaest godina zaredom (2004–2015) imala najvišu stopu samoubistava u svijetu. Svakog dana u Južnoj Koreji 30 ljudi izvrši samoubistvo, a od toga je najviše mladih ljudi u dobi od 9 do 24 godine. Samoubistvo je najčešći uzrok smrti tinejdžera i mladih u Koreji (odmah zatim slijede saobraćajne nesreće). Na metro stanicama u Seoulu postoje prepreke koje sprečavaju ljude da iskaču pred vozove, a na osam mostova na rijeci Han postavljeni su natpisi čija je namjena sprečavanje samoubistava. Nakon što je s mostova u rijeku skočilo 139 ljudi, 2012. godine postavljene su i nadzorne kamere. Nemoguće je prepoznati jedan jedini uzrok koji potiče osobu na samoubistvo, zato što je samoubistvo čin kompleksne prirode. Međutim, u nekim istraživanjima, koja će biti navedena u tekstu, kao jedan od razloga za samoubistvo navodi se i opterećenje školom.

Učenici i učenice u Južnoj Koreji provode više od 1020 sati godišnje u školi, što je po OECD standardima za 135 sati više od prosjeka. Školska godina traje od marta do februara i podijeljena je na dva polugodišta, a djeca u školu idu svaki dan osim nedjelje. Nakon redovne nastave odlaze na neki od dodatnih školskih programa u tzv. škole za bubanje (na korejskom: hagwon), u kojima unapređuju svoje znanje ili pohađaju neki poseban kurs. Širom Južne Koreje postoji preko 100.000 škola ove vrste. Škole za bubanje čine oslonac južnokorejskog obrazovnog sistema i simbol roditeljske čežnje da njihova djeca uspiju pod svaku cijenu. To su bezlični objekti u kojima su učionice podijeljene tankim zidovima i osvijetljene dugim fluorescentnim sijalicama; prepuni su učenika koji napamet uče engleske riječi, korejska gramatička pravila i matematičke formule. Đaci tu obično ostaju poslije redovne nastave do 10 sati navečer. Dakle, srednjoškolci u prosjeku provode oko 14 sati dnevno pohađajući redovnu i dodatnu nastavu, pa im od dana još ostane svega malo vremena da se naspavaju, zabave ili urade nešto po svojoj volji. Učenici i učenice u Južnoj Koreji se tokom srednje škole pripremaju da pristupe završnom testu u novembru (na korejskom suneung). Od uspjeha na tom testu zavisi da li će ići na neki od tri najbolja univerziteta, nakon kojih će dobiti najbolje poslove, ili će morati na neki od lošijih. Ovaj je dan jedan od najvažnijih u južnokorejskoj zajednici. Na taj dan vlada otkazuje sve događaje koji bi mogli odvratiti pažnju đacima, a njihove mlađe i starije kolegice i kolege se okupljaju da ih bodre i podrže. Njihova budućnost zavisi od bodova koje će osvojiti na testu.

U južnokorejskoj kulturi i tradiciji porodica ima iznimno važnu ulogu. Mnogi roditelji smatraju da je njihovo neprikosnoveno pravo da odlučuju o budućnosti svoje djece, a takvu kontrolu nad djecom podržava i stav da je porodica prije svega ekonomska zajednica. Brak, na primjer, u Južnoj Koreji često funkcioniše kao finansijska transakcija između dvije porodice. Biti dijete u ovoj zemlji često podrazumijeva manjak slobode i ličnog izbora. U Južnoj Koreji vlada žestoka konkurencija među djecom, pa mnogi roditelji izdvajaju velike svote novca za privatne učitelje koji će poboljšati znanje njihove djece. Više od jedne desetine prihoda domaćinstava se troši na ovakav vid učenja, a sve u cilju da dijete upiše najbolji univerzitet. Šanse da se upišeš na neki od najboljih univerziteta nakon kojeg ćeš dobiti i odličan posao su kao i šanse da te pogodi munja, kaže Han Jae Kyung, sedamnaestogodišnji učenik u jednom istraživanju.

Obrazovni sistem u Južnoj Koreji stvara nametljivu  konkurentnu atmosferu među učenicima. Nastavnici i nastavnice se smatraju uzvišenima poput boga i imaju veliku autoritativnu ulogu u školama. Mnogi učenici se plaše da pogriješe pred njima. Ovakav sistem obrazovanja stvara generacije pametnih i uspješnih, ali također nesretnih i depresivnih mladih ljudi čiji je jedini cilj da uče i budu najbolji. Mnogi na južnokorejsko obrazovanje gledaju kao na sistem koji zbog vlastitih normi i vlastitog uspjeha zlostavlja i iskorištava djecu.

Tokom istraživanja otkriveno je da više od polovine Južnokorejaca i Južnokorejki u dobi od 11 do 15 godina imaju suicidalne misli, te da se svaki treći stanovnik Južne Koreje bori sa stresom i depresijom. Više od 40% njih kažu da su stres i takve misli uzrokovani velikim pritiskom kome su izloženi u školi. Uspjeh u školi za Južnokorejce i Južnokorejke je doslovno igra između života i smrti.

Desetogodišnji učenik iz Gwangjua je 2008. godine izvršio samoubistvo. Dan prije, jedan dječak je javno plakao nad svojim lošim rezultatima na posljednjem kolokviju. U 2011. godini, Napredni institut znanosti i tehnologije, popularan kao Kaist, pretrpio je četiri samoubistva, a kao glavni uzrok navodi se akademski stres i pritisak. Mjesec dana nakon tog događaja, zabrinuto studentsko vijeće uputilo je potresnu poruku cijelom kampusu: Iz dana u dan se hvatamo u koštac sa nemilosrdnim nadmetanjem koje nas slabi i guši. Zbog zadaća nismo mogli odvojiti 30 minuta za kolege koje su imale probleme. Više nismo ni sposobni slobodno da se smijemo. U Kaistu su te godine samoubistvo izvršila i četiri univerzitetska profesora iz istog razloga – stres i akademski pritisak. Iste godine, šesnaestogodišnji student se u gradu Mokpo javno zapalio na ulici. Za sobom je ostavio poruku u kojoj je objasnio da se morao ubiti jer se bojao da će razočarati svoje roditelje lošim rezultatima na testu. U 2012. godini, 139 južnokorejskih učenika je počinilo samoubistvo. Oko 40% njih je bilo motivirano nekim obiteljskim problemom, 16% ih je izvršilo samoubistvo zbog depresije, a 11,5% zbog stresa i pritiska koji su bili vezani za završne testove u školi. Dvije šesnaestogodišnjakinje su 2015. godine oduzele svoje živote ostavivši za sobom poruku u kojoj je stajalo: Mrzimo školu.

Kim Mee Suk, istraživačica na Institutu zdravlja i socijalnih pitanja u Južnoj Koreji, istakla je u jednom intervjuu da je situacija alarmantna: Ako mladi ljudi sada nisu sretni, ne možemo garantovati ni da će biti sretni u budućnosti kada odrastu. Naša budućnost je mračna. Južna Koreja nema dovoljno prirodnih resusrsa i jedini resursi su njeni ljudi opremljeni visokim obrazovanjem koji mnogo doprinose svojoj zemlji, ali sebi ne donose ništa dobro. Ovakav način života ne samo da uzrokuje velike gubitke mladih ljudi, nego ima i ogromne socijalne posljedice. Ako imaju priliku, mnogi mladi ljudi odlaze iz zemlje. Roditelji šalju djecu u škole izvan države, a neki bračni parovi čak ne žele imati djecu jer znaju s kakvim će se posljedicama morati nositi zajedno sa njima.

Južnokorejska vlada je 2011. godine uvela zakon o prevenciji samoubistava i otvorila Centar za prevenciju suicida koji prati kritične grupe organizujući razne vrste radionica za prevenciju samoubistava, a također daje podršku porodicama koje su pretrpljele ovakve probleme. Privatna organizacija Lifeline Korea ugradila je besplatne SOS telefone na mostove i u 2016. godini je primila oko dvije hiljade poziva prolaznika koji su prijavili samoubistva. Uspjeli su spasiti 650 ljudi.

U 2016. godini primijećen je blagi pad u broju samoubistava, iako on i dalje ostaje veliki problem južnokorejskog društva. Sve češće se nastavnici udružuju u pokrete koji se bore za određene reforme u obrazovnom sistemu, a pridružuju im se i drugi značajni ljudi u Južnoj Koreji. Mlađi nastavnici i nastavnice, školovani izvan južnokorejskog obrazovnog sistema, u svom radu primjenjuju nove i drugačije metode rada. Škole počinju oslobađati svoje učenike i učenice od nepotrebnih obaveza potičući ih da uživaju u svojoj mladosti. Iako su ovakve promjene kulturalni šok za južnokorejsko društvo, one svakim danom dobijaju sve veću podršku.

Zerina Nezić

Zerina Nezić rođena je 1991. godine u Zenici gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Zenici je dobila zvanje profesora bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti. Trenutno pohađa master studij na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost.