Inkluzija

Murisina romska škola

23.02.2017

Jedan dan s medijatoricom Murisom – sponom između romske djece i škole

Foto: Anes Osmić

Sa Murisom Halilović se nalazim u 10 sati ujutro u sarajevskom naselju Otoka. Odatle imamo autobus za Buća Potok. Dogovorili smo se da skupa posjetimo Osnovnu školu Avdo Smailović, gdje je Murisa radila kao medijatorica. Dok čekamo autobus, objašnjava mi da je medijatorica postala preko švicarskog Karitasa i da je to, zapravo, osoba spona između institucije i određene populacije. Ona je već treću godinu zaredom spona između škole i djece romskog porijekla. Zahvaljujući Karitasu imala je niz raznovrsnih edukacija vezanih za ovaj posao, ali se i sama od svoje jedanaeste godine educirala kroz razne programe nevladinog sektora.

U Osnovnoj školi Avdo Smailović radila je sa 31 romskim djetetom. Između dvije smjene nalazila se s njima i svaki dan im pomagala sa zadaćom, pripremala ih za školu, sekciju ili neki drugi društveni događaj, kakav je bio Kids festival. Dosta je radila i sa njihovim porodicama. Informirala je roditelje kako da im, naprimjer, ne manjka dokumentacije, šta da rade prilikom odlaska u inostranstvo, kako da prijave dijete u školu. Dok se vozimo do škole, kroz razgovor uviđam koliko je ovaj posao kompleksan i kako su za medijatora potrebne kompetencije ne samo prosvjetnog, nego i socijalnog radnika. Murisa, naravno, nije bila sama u svemu ovome. Pomagala joj je socijalna radnica, kao i kolektiv škole. Ipak, ispočetka je bilo teško. No, djeca su je brzo počela smatrati više prijateljicom nego učiteljicom. Najljepša stvar mi je bila što su mi govorili o problemima s kojima se svakodnevno susreću u svojim mahalama, porodicama i školama. Kada je u pitanju škola, romska djeca se najviše susreću sa ismijavanjem i izrugivanjem. Bez obzira što se u školama uči na stotinu različitih načina kako pomagati drugima, to se kod kuće ne radi. Murisa smatra da je jedan od osnovnih problema vršnjačkog izrugivanja to što roditelji sa svojom djecom o ovoj temi ne govore kod kuće, a i sami često svojim izražavanjem i ponašanjem nisu pozitivan primjer.

Stižemo u Buća Potok. Izlazimo iz autobusa i dok naokolo sa četvere otvorene oči pratimo kako preći ulicu, Murisa objašnjava kako i drugim nastavnicima romska djeca govore o svojim problemima, ali ne kao njoj. Ja sam im pristupila iz lične pozicije. I sama sam bila djevojčica koja je išla na razne kreativno-edukativne radionice od malena. Ispričala sam im šta se meni u mome životu sve izdešavalo. Izgubila sam jako rano roditelje. Majka mi je umrla i prije osnovne škole, a tata kada sam krenula u drugi razred osnovne. Pričala sam im kako sam se to ja borila kroz svoj život te šta sam sve radila i šta sam postigla. Kada vide mene danas i moju pozadinu, imaju osjećaj da se meni u potpunosti mogu otvoriti i reći šta ih stvarno muči. U školskom dvorištu razgovaramo o tome kako se drugi nastavnici ponašaju prema djeci romske nacionalnosti. U većini ih prihvataju kao i ostalu, ali opet s vremena na vrijeme znaju napraviti segregaciju. Ne prozivaju ih, recimo, imenom ili prezimenom, nego na sjednici kažu ta djeca ili ona djeca.

Murisa se u školi srdačno pozdravlja sa svima koje srećemo na hodniku. Zaposlenici i zaposlenice se mahom raduju što je vide. Pitam je kakvo je bilo njeno obrazovanje jer i sama dolazi iz iste pozicije u kojoj su danas djeca sa kojom radi. Od malih nogu sam naučila da budem borbena i da branim svoj stav i sebe samu. Pored toga što sam romsko dijete bila sam i dijete bez oba roditelja. Učiteljica me je znala izdvojiti. Samo mene izvede vani i pita me nešto. Znalo se dešavati i prilikom popisa čiji roditelj nije završio školu te koliko je čiji roditelj završio škole da mene učiteljica tada preskoči. Kao dijete osjećala sam neku vrstu izdvojenosti, ali nisam dala da te stvari utiču na mene toliko. Znala sam da ću jednog dana postati neko i nešto i da ću se boriti za prava te iste djece na čijem sam mjestu ja bila. U svemu tome više mi je neformalno obrazovanje pomoglo nego formalno. Više sam ja sama sebe gurala i borila se, nego što sam imala sistemske podrške.

Ulazimo u kancelariju direktora Hasima Baždara. Pita Murisu srdačno kako je i dodaje brže-bolje da bi volio da se ona opet vrati kod njih u školu. Murisa je, naime, ove godine dobila posao medijatorice u drugoj školi, ali je, prezadovoljna saradnjom, htjela da njena priča ode baš iz ove. Pitam direktora koliko školi znači medijator, a on odgovara da je pozitivno u vezi s medijatorom to što tako imaju komunikaciju, odnosno, sponu roditelj–škola–učenik. I to je veliki plus za redovnost pohađanja nastave. Jučer mi je došao otac od Đ. i K. i kaže, oni su bolesni, neće doći. Hoće li ozdraviti, ja ga pitam. Kaže, doći će. Ja živim u ovoj mahali i vidim ih danas kako vozaju na kolicima jedan drugog. Eh, sad je tu medijator bitan. Da ode tamo i jednostavno, kako da kažem, privoli tu djecu da pohađaju nastavu.

Na pitanje da li škola bez medijatora ima neke druge resurse da pristupi djeci direktor odgovara: Imamo pedagoga, volontere socijalne radnike koji obavljaju taj posao, ali je opet problem jezika i ima tu poteškoća. Drugačija je komunikacija kada je tu medijator koji poznaje jezik i s kojim hoće razgovarati. Kada socijalni radnik ode, oni kažu djeca nisu ovdje. Dok je Murisa bila ovdje, mi smo imali radionice, ona je dosta radila s njima i 99% imali smo pozitivne rezultate. Za njih je bila organizirana i užina tada i to je jedan od bitnih faktora redovnosti. Ove godine u školi imaju 40 djece romske nacionalnosti i direktor ističe da nemaju problema. Romska djeca u ovoj školi završavaju i deveti razred. Ranije je bio taj problem. Dođu do šestog-sedmog razreda i nestanu. Porodice pokušavaju da odu, ostanu dugo vani, ne ispišu dijete. I tu onda nema lijeka. Školi je stalo da se redovno pohađa nastava i da djeca imaju svijest o tome zašto je važno školovanje. Murisa i švicarski Karitas su nam dosta pomagali – zaključuje direktor.

Prije izlaska iz direktorove kancelarije, Murisa ga pita možemo li razgovarati i sa nekim od djece. Ona više od svega želi da ih vidi opet. Strašno joj nedostaju. Direktor odgovara da su po rasporedu sada u smjeni drugi i četvrti razredi. Idemo prvo u odjeljenje drugog jedan. Učiteljica govori da danas niko od njih četvero nije došao. Dvoje je inače redovno, ali danas eto nisu stigli. U drugom odjeljenju tu je Anesa. Izlazi iz učionice i ide prvo do toaleta da opere ruke jer su imali čas likovnog. Idemo za njom. Anesa u toaletu pere ručice, a druga djevojčica koja se tu zadesila iza nje joj se ruga. Murisa je pita šta to radi. Djevojčica odgovora ništa i brže-bolje istrčava iz toaleta. Anesa završava sa pranjem ruku i grli Murisu jako i dugo. Pruža i meni ruku da se upoznamo. Pitamo je kako joj je u školi. Stidljivo gleda u nas i odgovara sa tek pokojom riječi. Murisa govori da je Anesa išla na radionice još i prije nego što je krenula u školu. Na pitanje šta je sve radila s Murisom, Anesa odgovara abecedu, crtanje, igranje, životinje, pisanje. Šta još, ohrabrujemo je. Anesa, djevojčica od osam godina, odgovara na njemačkom malen (bojati). Pitam je da li voli njemački, a ona odgovora na tečnom njemačkom Jako. Pitam je s kime se družiš. Ni sa kim. Ko su ti drugovi i drugarice. Nemam ih – kaže. I Murisa i ja razočarano pitamo pa zašto, a Anesa odgovara: Ne volim ja. Pitamo je šta voli. Voli da se igra. Na odmoru se igra sa Jasminom fudbala i ručicama pokazuje žmire sa Aminom. Murisa je opet grli. Vraćamo je u učionicu na čas.

Po izlasku iz škole Murisa predlaže da posjetimo još njene dvije učenice koje žive preko puta. Dok idemo do tamo govori mi kako je Anesa imala problema sa govorom jer je istovremeno učila tri jezika. Pored romskog, učila je bosanski u školi, a na TV-u njemački. Bilo joj je teško snaći se sa svime time i meni je u početku bilo jako teško razumjeti je. Ulazimo u dvorište preko puta škole i Murisa doziva Ajlu. Izlazi njen mlađi brat koji je tek krenuo u školu i Ajlina mama, obradovana što vidi Murisu, kaže da je Ajla u pidžami te da će sada izaći. Dok čekamo, izlazi mama druge Murisine učenice. Murisa i nju pozdravlja i pita da li je Edina tu. Edinina majka odgovara da spava. Ide li redovno u školu? – pita Murisa. Majka odmahuje rukom i ulazi u kuću. U tom trenutku niz stepenice Ajla trči Murisi u naručje. Grle se. Murisa me predstavlja Ajli. Govorim joj kako ima divan sat na ruci. Murisa hvali Ajlu kao jednu od njenih najboljih učenica. Ističe kako je bila redovna, kreativna, pedantna i odgovorna. Ajlina mama pita Murisu hoće li to opet biti romska škola. Murisa govori da ne zna. Pitam Ajlu da li joj nedostaje Murisa. Kaže da. Kakva ti je sada učiteljica? Ajla odgovara: Depresivna. Smijemo se svi. Ajli je omiljeni predmet tjelesni. S Murisom je naučila dosta toga, ali je najviše voljela kada su pisale čestitke povodom nekog praznika. Ajla, djevojčica od jedanaest godina nebesko plavih očiju u crvenoj pidžami, stidljivo odgovara na moja pitanja. Ne želim više da je držim na hladnoći. Zahvaljujemo se svima i izlazimo. Na putu do stanice pitam Murisu ono što sam htio Ajlinu mamu, ali, eto, nisam se usudio. Koliko je roditeljima romske djece bitno da im djeca idu u školu? Murisa odgovora kako kojima. Ajlinoj mami je bitno. Ona sama je dolazila na neke radionice za roditelje koje je Murisa organizirala i učila je vrijedno kako bi djeci kod kuće mogla objasniti neke stvari.

A nekima i nije toliko bitno – kaže Murisa i uzdahne. Jesi vidio ovu kuću sada pored koje smo prošli? Nisam obratio pažnju – odgovaram dok pristižemo na autobusku stanicu u Buća Potoku. Tu je živjela moja učenica koju su roditelji udali u inostranstvo. Recimo, njeni roditelji apsolutno ne mare za obrazovanje vlastite djece. Što se njih tiče, djeca mogu a i ne moraju da idu u školu. Autobus pristiže i ulazimo unutra, a Murisa nastavlja priču o učenici koju su roditelji udali. Udali su je sa petnaest godina u neku stranu zemlju, mislim Njemačku. Zar škola nije mogla ništa uraditi? – pitam. Nije, jer ona nije bila školski obveznik. Ima već petnaest godina. Dok se vozimo u autobusu, Murisa priča kako je bila na njenoj svadbi sa socijalnom radnicom. Vidjela sam je samo na dvije minute. Nisam mogla više. Bila je umotana u neki šal sa dukatima. Na zidu je visio tepih na kojem su bile njene haljinice. Pogledala sam je. Krenule smo jedna drugoj nešto da kažemo i ona je samo zaplakala. Ja sam tada izašla iz njihove kuće – govori Murisa dok joj u očima iskre suze. Šutim, a u grlu me nešto steglo. A baš je imala ogromnu želju da se obrazuje i voljela je jako da uči – objašnjava Murisa dok izlazimo iz autobusa na stanicu odakle je jutros i započelo putovanje po Murisinoj romskoj školi.

Anes Osmić