Čas historije i obilježavanje bitke na Žuči

Oni htjeli da nas nema, a mi nismo dali

13.06.2012

Ima istine u onome što neki stariji profesori su znali reći: „historija je učiteljica koja nikoga nije ničemu naučila“

< >

Svečano obilježavanje bitke na Žuči i ujedno i dana općine Novi Grad, na platou brda Žuč, 08. 06. 2012. god., predviđeno je kao program od tri tačke i to: odavanje počasti herojima bitke, čas historije, te prigodan kulturno-umjetnički program. Ono što je važno za čitatelje Školegijuma je čas historije na kojem su organizovano prisustvovali đaci škola sa područja općine Novi Grad.

1

„Samo desno, desno i uzbrdo“ odgovarali su mi prolaznici na moj upit kako da pronađem pravi put do mjesta gdje je postavljena centralna bina, međutim, već kod mog „skretanja desno“, dočekali su me revnosni policajci i kratko ošišani mladići u bijelim majicama na čijoj poleđini je bio simpatični natpis „redar“.

„Imate li pozivnicu?“ upitao me je policajac.

„Ne„ odgovorio sam.

„Onda morate ostaviti automobil i nastaviti pješice“

„Ali..“

„Nema ali, i brže malo, uskoro pristižu „delegacije“, ne možemo praviti gužvu, samo zvanice mogu autom“ „Što se mora – nije teško“, pomislio samo koračajući uz krivudavu ulicu, „Samo desno“, sa svjetinom koja pristiže, „ samo desno, ne može se zalutati“

Šarenilo posjetitelja sjatilo se na prostranom platou; par hiljada; zvani i nezvani. Bilo je tu i podmlatka pojedinih stranaka koje imaju vjećnike u općini, lokalnog stanovništva, penzonera, prodavača sladoleda i sokova, roštiljdžija, i svih onih stvari koje inače i prate ovakve manifestacije. Školarci su podjeljeni u grupama po školama iz kojih pristižu, mahali državnim zastavama a ponegdje bi se našla i poneka ratna – bijela sa ljiljanima.

Centralna bina, ozvučenje, šatori, stolice i stolovi za zvanice. Sparni kasnoproljetni dan.

Voditelj sa imidžom „Man in black“ najavljuje „prvog među jednakima“ iz općinskog rukovodstva.

„Selam alejk i dobro došli „počeo je općinski načelnik, održavši kratak ali frazeološki besprijekoran govor. Potom su počeli da se smjenjuju ostali politički aktivisti držeći kraće besjede upadljivo istog sadržaja, kao po matrici. Rat, hrabrost, patriotizam, ugroženost, opstanak i sl.

Djeca mašu zastavama. Aplauzi. Sparina osvaja.

Nakon tog, uvodnog dijela, počinje i čas historije.

Čas je održao ratni komandant Sead Čardaklija i trajao nekih pola sata. Vojnički, jasno i razgovjetno pročitao je unaprijed pripremljeni tekst sa podacima o snazi neprijatelja, materijalno tehničkim sredstvima, važnosti osvojenog platoa. Pobrojao je datume priprema, kao i činjecu koje se vežu za sam tok i rezultat bitke, zaključivši da se nikada ne smije zaboraviti na heroje i pale borce i da smo zahvaljujući njihovoj žrtvi mi danas u mogućnosti da slobodno živimo u ovom gradu. Čas je bio uistinu prepun informacija i detalja, i izveden je metologijom marširanja: „Mi“, „Oni“, „Oni htjeli da nas nema, a Mi nismo dali“.

Neko ko je stigao kao gost možda je i mogao doći u dilemu koji smo to „Mi“ ali je simpatični Enver Šadinlija (Man in black) najavivši Hor Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo da zazvone umjesto zvona na kraju historijskog časa otklonio tu dilemu. Hor je počeo ilahijom „S dunjaluka ić počesmo, ko ostane selamimo“, dok je ugođaj historijske poduke zaokružila „Šehidska“ u novokomponovanoj pop rock maniri sa, meni vrlo zanimljivim stihovima, koje ovdje navodim:

Da su mrtvi ne recite, za plemiće, za šehide

Svi su živi, nasmijani, samo oči to ne vide.

Svi šehidi opet žele da se bore i da ginu,

Za svoj toprak, svoju majku, dini islam domovinu.

Da se rodim još sto puta, sto bih puta umirao,

Bosna je jedina, Allah je istina, za njih ja sam život dao.

Riječ šehida od davnina, kao zlatna zraka sija

Sloboda je, od života, majko preča i vrijednija.

S osmijehom su umirali, bila im je čast što ginu

Za svoj toprak svoju majku, dini islam domovinu.

Ovi stihovi, uz karakteristični istočni melos upakovan u moderni aranžman i pod sugestivnom interpretacijom hora Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo su upotpunili praznine u samom „ času historije“ otklanjajući dileme i nedoumice kod prisutnih. Kako nas odraslih tako i kod razdraganih dječaka i djevojčica.

Školarci koji su se do tada uglavnom nalazili u pozadinskom dijelu, u grupicama podjeljenim po školama iz kojih dolaze, okuražili su se i pohrlili neposredno pred binu opijeni milozvučjem, sa, mora se priznati, jako dobrog, skoro pa zaglušujučeg ozvučenja. Potom su na pozornici počeli da se nižu ekipe iz KUD-ova iz općine Novi Grad i Dobrinje sa upečatljivim narodnim nošnjama srednje Bosne pod sloganom „Bosna je ćilimom zastrta“, da bi delirij bio u posljednjem dijelu programa kada su na scenu izašle lokalne zvijezde jednog televizijskog šou-programa, simpatičnog naziva „Zvijezda možeš biti ti“.

Šta se desilo sa časom historije? Učenici, svjetina, i ja među njima, brzo smo zaboravili na taj dio programa zaokupljeni muzikom i igrom, Izgledalo je da je matora učiteljica života - historija - ostala zagušena između te dvije dominantne stavke programa obilježavanja: političkih govora i vjersko-kulturno-novokomponovanih – turbo folk interpretatora.

Ima istine u onome što neki stariji profesori su znali reći: „historija je učiteljica koja nikoga nije ničemu naučila“. Samo što se može dodati da to nije zbog nemarnosti učiteljice već do društva kojemu i ovakve manifestacije služe da zloupotrebom školskog sistema djecu perfidno uputi: „samo desno, desno, ne može se pogriješiti“.

Almir Kolar