Odisej u Kijevu

Osam đaka - cijela škola

18.06.2012

Neke univerzalne vrijednosti kojim školstvo bilo gdje na svijetu mora biti prožeto, u ovoj školi su stvar koja se prepoznaje

< >

Deset godina rata i deset godina povratka, dvije živopisne decenije izbivanja jednog od najpoznatijih književnih likova kojeg je prije mnogo vremena slijepi pjesnik oživotvorio u Ilijadi i Odiseji, prva je misao koja mi je sinula kad sam poslije tačno dvadeset godina zakoračio u školsko dvorište područne osnove škole „Trnovo“ u Kijevu, Entitet RS. Nekada Osnovna škola „Boriša Kovačević“ a potom „4 april“ bila je osmogodišnja škola koja je tokom svog rada 70-tih i 80-tih godina imala prosječno od 150 do 200 učenika, kabinete za pojedine predmete, biblioteku, zatvorenu salu kao i otvoreno uređeno igralište. Bila je to škola savremena po svim ondašnjim standardima i sa vrijednim i predanim nastavnim kadrom. Učila je generacije koje su bez straha mogle da zakorače na sljedeće obrazovne stepenike.

Gdje su učenici?

Danas Kijevo, povratničko naselje, kao i većina takvih naselja u BiH i dalje vanjštinom svjedoči o minulom ratu. Pored nekadašnjeg kompleksa samoposluge, pošte i neke verzije ruralnog „Doma kulture“, koji svjedoče ništavilo posljednje decenija 20. stoljeća, ponikla je kafana, a pedesetak metara dalje obnovljena zgrada osnovne škole. Sada je to petogišnja osnovna škola, tačnije područna ispostava Osnovne škole „Trnovo“ u Trnovu RS. Simptomatično šturi podaci o ovoj školi se mogu naći na internetu.

Na igralištu u dijelu poprilično prostranog dvorišta iza same školske zgrade primjetio sam nekoliko učenika i učenica u igri. Vrata škole otvorena širom. Nema domara. Ušavši u školski hol susreo sam stariju gospođu i nakon predstavljanja pitao je za sekretara ili direktora.

„Nema ovdje sine nikoga osim mene, ja sam učiteljica Stoja, Stoja Milošević.“

Razjasnivši razlog moje posjete, ponudila mi je da uđemo u učionicu. Pomalo sablasno se vraćao eho našeg razgovora, dok smo ulazili u razred.

„A učenici, gdje su učenici“ – upitah pomalo zbunjen.

„Ako ste vidjeli na dvorištu djecu, to su učenici. Imamo ukupno osam učenika i učenica. Od prvog do petog razreda. Dvoje drugi razred, dvoje treći, troje četvrti i jedna učenica, peti razred. To je to. Nacionalno: petoro bošnjačke djece, troje srpske“, počinje priču učetiljica, predpostavljajući šta danas interesuje prosječnog pitaoca.

Mogao sam primjetiti blagu nelagodu kod učiteljice koja je kroz daljni razgovor jenjavala.

Biljka je uvijek biljka

„Sam nastavni program je modifikovan datim uslovima tako da je jedina razlika u tome što bošnjačka djeca prvo uče latinicu, i priroda i društvo im je iz drugog udžbenika, ali biljka je biljka“, dodaje kroz smjeh.“Uglavnom, u trećem razredu i Bošnjaci i Srbi čitaju i pišu na oba pisma i latinici i ćirilici bez ikakvih problema. Što se tiče vjeronauke i to je rješeno tako što vjerske instiucije šalju nastavnika i za bošnjačku i za srpsku djecu“.

„Nastava i odnosi među đacima ovdje savršeno funkcionišu, objekat je obnovljen i u funkciji, djeca dišu kao jedno. Rođendani, praznici... sve zajedno slavimo“.

Ispostavlja se da lišena „pažnje“ ideoloških mešetara obrazovna misija itekako ima mogućnost vlastitog preoporoda.

„Osmogodišnji obrazovni program zamjenjen je petogodišnjim zbog malog broja učenika.“

„Da“, sa nekim razočarenjem u glasu nadovezuje se učetiljica. „Poslije petog razreda učenici bošnjačke nacionalnosti će u federalni dio, a učenici srpske u RS, u Vojkoviće ili Trnovo“.

Ova djeca koju sam zatekao u školskom dvorištu nemaju, dakle, tu mogućnost da budu ista generacija do kraja osnovnog obrazovanja.

Kroz daljnji razgovor se razobličuje cjelokupna slika društva u kojem školstvo preživljava sve one posljedice koje oblikuju i društvo u kakvom jesmo. Njeno veličanstvo: tranzicija. Ova škola izolovana od gradske vreve, svih negativnosti urbane sredine na koju prosvjetni radnici neprestano ukazuju; kao oaza, rajska oaza za zdravu i efikasnu nastavu. Postoje dakle svi uslovi osim nedostatka učenika.

Ovo je zemlja u kojoj je teško planirati

Kijevo je preblizu glavnom gradu, a u drugom je entitetu, tako da je većina porodica stambeno zbrinuta u samom gradu, samim tim ni gradskim ocima iz Sarajeva kao i iz Istočnog Sarajeva nije u interesu da se pretjerano zalažu za ovaj kraj. Ovdje je rat ostavio pustoš i ona je u ovom školskom dvorištu vidna više nego u bilo kojoj statistici i hladnoj retorici nekog političara.

„Nadate li se promjenama u budućnosti“, pitao sam.

„Ovo je zemlja u kojoj je teško planirati puno“, odgovara mi učetiljica. „Sljedeće godine idem u penziju, doći će mlađi kadar, možda će biti i više učenika...“

Da, teško je bilo šta planirati.

Zamolio sam učiteljicu da za kraj napravim jednu zajedničku fotografiju svih učenika ispred škole koja će pratiti članak.

„Trebaju li vam imena?“, pitala je.

„Ne, hvala“ odgovorio sam,“neka to bude fotografija bez imena i odrednica“.

Opraštajući se sa prijatnom učiteljicom i razdraganim đacima koje je čekao ljetni raspust pomislio sam da će procesi u školstvu možda ići na bolje, možda su snage progresa i nade danas malobrojne i izolovane, ali nisu za potcjenjivanje, jer neke univerzalne vrijednosti kojim školstvo bilo gdje na svijetu mora biti prožeto, u ovoj školi su stvar koja se prepoznaje. Pa makar i pet razreda činilo samo osam učenika.

Almir Kolar