Inkluzija u Republici Srpskoj

Inkluzija ili konfuzija?

30.03.2017

Osnovna škola “Sveti Sava“ u Istočnom Sarajevu jedna je od rijetkih u Republici Srpskoj koja ima zaposlenog defektologa. Ova škola bila je uključena i u program „Povećajmo mogućnosti djeci u BiH za rano učenje“ koji je 2014. godine realizovao Unicef. To je, prema riječima ministra prosvjete i kulture u Vladi RS, Dane Maleševića, bio i povod da se ovoj školi tokom svetosavskih praznika dodijeli didaktički materijal. Redakciji Školegijuma to je pak bio povod da istraži kako zapravo u praksi funkcioniše proces inkluzivnog obrazovanja u Republici Srpskoj.

DanyJack Mercier: Confusion

Proces promovisanja inkluzivnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini započeo je 2002. godine kako bi se djeca sa poteškoćama u razvoju uključila u redovni školski sistem. Prema preporukama Unicefa, inkluzivno obrazovanje trebalo bi se podsticati na svim nivoima, počev od predškolskog uzrasta, s istovremenim podizanjem svijesti kod nastavnika, roditelja, ali i vladajućih struktura o važnosti inkluzije. Iako se zvanične institucije često hvale uspjesima u procesu inkluzivnog obrazovanja, stručnjaci upozoravaju da rezultati u praksi često nisu vidljivi, a zakoni ostaju “mrtvo slovo na papiru”.

Najviše gube djeca, roditelji, ali i nastavni kadar u školama koji nije adekvatno edukovan i pripremljen za sprovođenje ovakve nastave.

“U najširem smislu riječi, uvažavajući opštepoznatu sintagmu da je ‘svaki čovjek neponovljiv’, odnosno ‘da je svaki čovjek kao ni jedan drugi čovjek’, smatra se da je svaka osoba osoba sa posebnim potrebama. U savremenoj pedagoškoj literaturi, ona se odnosi na djecu koja ‘bilo u pozitivnom ili negativnom smjeru odstupaju od prosječnog razvoja’. Naravno, time se obuhvataju i djeca natprosječnih sposobnosti, ali i ona sa teškoćama i smetnjama u razvoju. Posebne potrebe se sve više procjenjuju na početku i kroz trajanje programa obrazovanja. To je opravdano sa aspekta procjene djeteta u vezi sa ovladavanjem redovnog školskog programa, ali potpuno neopravdano i zakašnjela aktivnost sa aspekta utvrđivanja funkcionalne onesposobljenosti djeteta i utvrđivanja različitih specifičnih programa njegovog razvoja. Rana detekcija je vrlo bitna u ovom procesu. Ranim utvrđivanjem početnog stanja stvaraju se uslovi za rano djelovanje na takvo stanje u cilju poboljšanja funkcionalnih sposobnosti djeteta”, objašnjava za Školegijum banjalučki magistar struke, defektolog i logoped Goran Savić.

On ističe da detekciju vrše svi zainteresovani za socijalni prosperitet takvih osoba, te da roditelji, ljekari, vaspitačice, nastavnice i drugi postaju prvim detektorima takvih osoba, pod uslovom da je sredina za njih zainteresovana te da postoji određeni nivo društveno-pravne regulative o društvenoj brizi i zaštiti djece sa teškoćama socijalne integracije.

Kako reaguju nadležne institucije u Republici Srpskoj

U entitetu Republika Srpska inkluziju u školama sprovodi Ministarstvo prosvjete i kulture u saradnji sa Republičkim pedagoškim zavodom. Inkluzija, u skladu sa Zakonom o osnovnom i Zakonom o srednjem obrazovanju i vaspitanju, podrazumijeva sveobuhvatno uključivanje djece sa smetnjama u psihofizičkom razvoju, osoba sa preprekama u učenju i uopšte osoba sa preprekama društvene uključenosti u vaspitno-obrazovni sistem i svakodnevni život, u osnovne i srednje škole.

U skladu sa pomenutim zakonom, djeca sa smetnjama u psihofizičkom razvoju se uključuju u redovna odjeljenja u osnovnim i srednjim školama, a nastavnici bi sa njima trebali da rade po posebnim, individualno prilagođenim programima.

U Republici Srpskoj u osnovnom obrazovanju i vaspitanju kreirani su sljedeći programi za specijalnu nastavu, i to nastavni plan i program za učenike sa oštećenjem vida, sa oštećenjem sluha, sa lakim oštećenjem intelektualnog funkcionisanja (lakom mentalnom retardacijom / LMR), sa umjerenim i težim oštećenjem intelektualnog funkcionisanja (umjerenom i težom mentalnom retardacijom / UMR) i za djecu sa autizmom.

Prema riječima ministra prosvjete i kulture u Vladi RS, Dane Maleševića, u školskoj 2016/2017. godini u Republici Srpskoj postoji 28 specijalnih odjeljenja, zaposleno je 17 defektologa, devet logopeda i devet socijalnih radnika. On ističe da Ministarstvo u skladu sa zahtjevima škola odobrava angažovanje drugih stručnih radnika pored pedagoga, koji su obavezni da pruže neophodnu stručnu pomoć svim učenicima.

Kako bi se omogućilo kvalitetnije i pristupačnije obrazovanje i vaspitanje učenicima sa smetnjama u razvoju, Ministarstvo prosvjete i kulture od 2010. godine finansira asistente, prioritetno za učenike s autizmom, učenike sa teškim tjelesnim oštećenjima (slabo pokretne i nepokretne učenike) te učenike sa kombinovanim smetnjama.

“U školskoj 2016/2017. godini Ministarstvo finansira 141 asistenta za učenike sa smetnjama u razvoju. Asistenti služe kao tehnička podrška učenicima i angažovani su u periodu dok traje nastava. U novom Zakonu o osnovnom vaspitanju i obrazovanju posebna pažnja je posvećena učenicima sa smetnjama u razvoju kako bi im obezbijedili što kvalitetnije školovanje u skladu sa njihovim mogućnostima”, objašnjava za Školegijum Malešević.

On ističe da je jedan od osnovnih ciljeva, definisanih Programom za rani rast i razvoj djece u Republici Srpskoj od 2016. do 2020. godine, koji je donesen u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite i Ministarstvom porodice, omladine i sporta, unapređenje kvaliteta i dostupnosti usluga iz oblasti ranog rasta i razvoja djece. Važan korak u tome je, prema riječima ministra, obezbjeđivanje materijala za rano učenje, tako da Ministarstvo nastoji svim školama u Republici Srpskoj obezbijediti didaktički materijal.

Stanje na terenu: Inkluzija ili konfuzija?

Početkom reforme obrazovanja, bosanskohercegovačke vlasti su 2002. godine svojim građanima obećale da će osigurati uključivanje djece sa posebnim potrebama na svim nivoima obrazovanja. Obećale su prikupiti podatke o djeci sa posebnim potrebama te problemima sa kojima se suočavaju. Obećale su izraditi plan obrazovanja zajednice u pogledu uključivanja učenika sa posebnim potrebama i osigurati da učenike obrazuju dobro obučeni nastavnici u adekvatno opremljenim i efikasno vođenim školama.

Na osnovu pregleda i analize stanja koju je 2013. godine uradio Fond otvoreno društvo BiH, vidljivo je da je prisutna međusobna neusklađenost zakonskih i podzakonskih akata na različitim nivoima vlasti u BiH, kao i neusklađenost zakonskih propisa sa Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH.

“To predstavlja dodatnu prepreku za adekvatnu implementaciju onoga što je istim zakonima definisano. Još jednom se potvrđuje da usvajanje zakona nije garant da će se u praksi oni i provoditi na odgovarajući način”, navodi se u analizi stanja Fonda otvoreno društvo BiH.

Stručnjaci koji i danas rade u procesu inkluzivnog obrazovanja ne mogu se pohvaliti boljim rezultatima sprovođenja ovakve nastave u školama.

Profesorica doktorica Borka Vukajlović radi na studijskim programima razredna nastava, predškolsko vaspitanje i obrazovanje i specijalna edukacija i socijalna rehabilitacija na Nezavisnom univerzitetu u Banjaluci. Ona ističe da je inkluzija učestvovanje, a ne uključivanje, kao što to većina ljudi, čak i stručnjaka, smatra, te se iz tog razloga tako i doživljava.

“To je, dakle, proces, filozofija, način razmišljanja pa i djelovanja, a odnosi se na stvaranje uslova za učestvovanje svih, odnosno sve djece, bez obzira na potrebe koje imaju. Inkluzija zahtijeva promjenu svih sistema društva, a njen najosjetljiviji dio je vaspitno-obrazovni sistem, o čemu se najčešće i govori, ali, nažalost, i podrazumijeva da je to samo sistem koji treba da odgovori na potrebe onih sa teškoćama u razvoju. U tom smislu, nije mnogo učinjeno da inkluzija uspije, ali je činjenica da taj proces ide lagano uzlaznom putanjom. Istina, od potpisivanja dokumenta o reformi 2002. godine u Briselu, koji su potpisali ministri obrazovanja RS i FBiH, ubrzo su izašli na vidjelo zakonski propisi. Pored sporadičnih primjera dobre prakse, nije se daleko otišlo, imamo ‘mrtvo slovo na papiru’”, ističe za Školegijum profesorica Vukajlović, dodajući da tu dolazimo do konfuzije, jer zvanični organi, kao što su Republički pedagoški zavod, Ministarstvo prosvjete i kulture RS, kao i zvanične institucije u FBiH u izvještajima pišu kako inkluzija napreduje potkrepljujući to brojem učenika koji pohađaju tzv. redovnu školu.

“To nije inkluzija. Ako prihvatimo da je inkluzija ovo što sam navela, onda inkluzije nema. Možemo govoriti o nekim, manje-više, uspješnim pokušajima integracije, ali inkluzije nema. Bila sam i u nekim školama (mali ih je broj) u kojima je zaposlen defektolog, najčešće logoped. Problem je što sistem nije tako strukturisan da odgovori na zahtjeve inkluzije. Vjerujte, ni ti logopedi često ne znaju šta im je činiti. Škola mora da zna i razumije proces, svi da razumiju, a ne da im defektolog služi za čuvanje djece, odnosno da nastavnicima pomogne da im ne smetaju. Svi govore da znaju šta treba, ali, vjerujte, to je sve samo konfuzija”, kaže profesorica Vukajlović.

Ona ističe da logopedi u odnosu na standardni nastavni kadar u školama, naravno, mnogo više razumiju i mogu procijeniti potrebe djece, ali da su njihove kompetencije nedovoljne da odgovore na mnogobrojne različitosti.

“Skoro svaku teškoću u razvoju prati i problem govora i komunikacije, ali je mnogo širi obim potreba: senzorne, kognitivne, emocionalne, motorika i pokret i sl.”, objašnjava profesorica Vukajlović.

Psihološko savjetovalište “Ipostasis” prije tri godine u prigradskim područjima Banjaluke sprovelo je program “Inkluzija nama treba”. Tokom rada na terenu utvrdili su da mnogi preduslovi nisu zadovoljeni da bi se uopšte moglo reći da je sprovođenje inkluzivnog obrazovanja u tim područjima moguće.

“Krenuvši od toga da su roditelji često u teškoj finansijskoj situaciji i nedovoljno upoznati sa problematikom samog djeteta, pa do prevoza djece do škole, nedovoljno opremljenih učionica, nedovoljnog broja kadra koji je neophodan da bi se mogla nastava sprovoditi, nedostatka didaktičkih pomagala i edukacije samih asistenata u nastavi ukoliko su dodijeljeni djeci... Tako da sveopšti zaključak onog što smo mi vidjeli na terenu jeste da se inkluzija ne sprovodi dovoljno i adekvatno koliko bi djeci bilo neophodno”, kaže Milica Pavlović Petković, psihologinja i kognitivno-bihevioralna terapeutkinja u Psihološkom savjetovalištu "Ipostasis".

Ona ističe da je jedan od osnovnih problema nedovoljna sistematičnost u samom sprovođenju inkluzivne nastave kao i nedovoljna saradnja institucija, samog kadra, problematičnost nastavnog plana i programa za rad, saradnja roditelja sa školom te nedostatak adekvatnog materijala za rad.

Stručni kadar i zapošljavanje

Kada je proces inkluzivnog obrazovanja u pitanju, u Republici Srpskoj se godinama vodi polemika o školovanju stručnog kadra i njegovog zapošljavanja u školama. Iako se defektolozi i logopedi smatraju deficitarnim zanimanjem, malo je obrazovnih ustanova koje su pokrenule osnovne studije za školovanje ovog kadra.

U Foči postoji Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, gdje se osposobljavaju logopedi, surdolozi i stručnjaci za tzv. razvojni poremećaj. Od školske 2016/17. godine Nezavisni univerzitet u Banjoj Luci je počeo sa školovanjem budućih defektologa, upravo u skladu sa potrebama prakse, i to na Fakultetu za specijalnu edukaciju i socijalnu rehabilitaciju.

Kada je u pitanju područje zapošljavanja, profesorica Vukajlović ističe da je najdalje otišao sistem socijalne zaštite koji je zakonom od 2012. godine jasno definisao ulogu i mjesto defektologa.

“To podrazumijeva da je neophodan kadar u zdravstvu, pravosuđu, zapošljavanju i posebno vaspitno-obrazovnom sistemu. Na primjer, specijalne škole su označene kao segregacija, što nije istina! Tu rade stručnjaci koji najbolje mogu pomoći djetetu sa teškoćama u razvoju. Neki od njih su: Centar ‘Zaštiti me’ Banja Luka, Centar za vaspitanje i obrazovanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Banjaluci, Centar ‘Sunce’ u Prijedoru, ali i Centar za djecu sa oštećenjem vida u Derventi”, ističe profesorica Vukajlović.

Ona naglašava da je i postojanje mnoštva udruženja građana diskutabilno, i da, iako ima dobrih primjera, ne postoji adekvatna kontrola ko i šta radi sa djecom.

Banjalučki defektolog i logoped Goran Savić za Školegijum objašnjava da se do sada ovaj kadar školovao u Beogradu na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, ali i u Zagrebu, uglavnom do rata.

“Veoma mali broj defektologa radi u redovnim školama, iako je već nekoliko godina unazad zaživio proces inkluzije kojim je najveći dio djece ometenog psihičkog i fizičkog razvoja iz specijalnih škola i zavoda prešao u redovnu školu, u redovna odjeljenja. Čak i djeca koja mogu pratiti redovne školske programe imaju potrebu za uslugama ovih stručnjaka, i to u slučaju teškoće usvajanja čitanja, mucanja, tepanja, slabovidosti, oštećenja sluha, fizičke onesposobljenosti i sl.”, ističe Goran Savić.

Edukacija roditelja

Naše sagovornice i sagovornici ističu da je među prvim koracima za unapređenje inkluzivnog obrazovanja prepoznavanje inkluzije kao procesa u kojem je dijete u centru pažnje, osnaživanje i edukacija onih koji direktno rade sa djecom, te edukacija roditelja o tome kako da objektivno sagledaju probleme sa kojima se susreću i učestvuju u njihovom rješavanju.

“U cilju širenja inkluzivnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini postoji potreba da se podigne svijest nastavnika, direktora, roditelja i zajednice o značaju obrazovanja za djecu sa smetnjama u razvoju, što podrazumijeva institucionalnu obuku o inkluzivnom obrazovanju za nastavnike i rukovodeće osoblje škole. Trebalo bi potaknuti vlasti da podstiču individualnu podršku djeci sa posebnim potrebama, kako bi se olakšao njihov upis i pohađanje redovnog obrazovanja. Štaviše, inkluzivno obrazovanje se treba podsticati na svim nivoima, počev od predškolskog obrazovanja. Proces socijalnog uključivanja treba početi što je ranije moguće – u ovoj ranoj razvojnoj fazi djeca sa smetnjama imaju najviše koristi od inkluzivnog obrazovanja, dok se djeca bez smetnji u ranoj mladosti nauče prihvaćati različitosti ljudi”, kaže Goran Savić.

On dodaje da je u istraživanju koje je proveo u periodu 1. januara 2008. do 31. decembra 2009. godine na uzorku od 336 djece koja su zbog ometenog psihičkog i fizičkog razvoja pristupila Komisiji za razvrstavanje u centru za socijalni rad u Banjoj Luci utvrđena prosječna starost djece od 9,93 godina.

“Prosječna starost djece koja su prvi put pristupila razvrstavanju bila je 8,68 godina, a prosječna starost djece koja su drugi ili više puta procjenjivana bila je 12,28 godina. Iz navedenih podataka vidljivo je da se razvrstavanje u prosjeku vrši relativno kasno. Nije zastupljen i u praksi primijenjen habilitaciono-rehabilitacioni princip ranog otkrivanja ometenosti razvoja. Razlozi kasnijeg uključivanja u razvrstavanje su mnogobrojni. Često je prisutan otpor roditelja da prihvate saznanje da njihovo dijete ima teškoće u razvoju, nemirenja sa realnošću, potiskivanje problema i očekivanje poboljšanja stanja”, objašnjava Savić.

Profesorica Borka Vukajlović, takođe, ističe da su u Republici Srpskoj brojni primjeri lutanja roditelja od vrata do vrata.

“Zakonodavstvo je na njihovoj strani. U skladu s tim, treba da se obrate zvaničnim institucijama poput Republičkog pedagoškog zavoda i Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi RS. Nažalost, roditelji su stava da su riješili problem ako upišu svoje dijete sa teškoćama u razvoju u redovnu školu. Uz baš rijetke izuzetke, gdje intenzivno rade učitelj, roditelj i stručne službe, ili gdje roditelji sami angažuju defektologa i psihologa, dijete napreduje. Moj stav je da treba zadovoljiti potrebe djeteta, a ne potrebe roditelja”, ističe profesorica Vukajlović.

Ona naglašava da je važno da stručna komisija da mišljenje o najboljem interesu djeteta, jer su problemi mnogobrojni i različiti.

“Najčešći razlog neprepoznavanja potreba djeteta je nekompetentan kadar. Ovo nije kritika divnih prosvjetnih radnika, problem je što oni nisu školovani i osposobljeni za rad s ovom populacijom. Zato se često dešava da dijete bude u redovnoj školi do petog razreda, a zatim se neopismenjeno uključi u specijalnu školu. Mnogo se vremena izgubi. Problem je i neprihvatanje vršnjaka, a često i samih nastavnika i vaspitača”, kaže naša sagovornica.

S ovim problemom tokom istraživanja susreo se i defektolog Savić, koji navodi da postoji nekoliko slučajeva djece koja su uključena u razvrstavanje u završnim razredima redovne osnovne škole a da se nisu opismenila.

“Jedno dijete upisano je u srednju školu, a da nije naučilo da čita, piše i osnovne računske operacije u prvoj dekadi. Naravno, pored porodice, ovdje su zakazale institucije sistema koje nisu adekvatno reagovale i takvoj djeci omogućile vaspitno-obrazovni proces po individualnom programu, nego su dozvolile da se djeca ‘prevode’ u više razrede bez da adekvatno ovladaju manje složenim programima te da budu ‘nijemi posmatrači’ u školi, bez aktivnog učešća i da pri tom ne iskoriste svoje preostale sposobnosti da ovladaju onim programima za koje su sposobni. Naravno, to prati i nezadovoljstvo ove djece, frustracije na česte neuspjehe, doživljaj odbačenosti, osjećaj niže vrijednosti i druge negativne emocije. Često to izaziva reakcije koje se očituju u nepoželjnom socijalnom ponašanju”, upozorava Savić.

Zbog nedostatka kadra i slabog poznavanja problema ove djece, nepoznavanja metodike rada s njima, dobar dio nastavnika se uglavnom ne upušta u njihove probleme.

“Kako u okviru škola ne postoje stručnjaci koji bi mogli pomoći ovoj djeci, od različitih okolnosti zavisi i njihova sudbina. Ovih dana su mi se javili roditelji dječaka koji pohađa šesti razred osnovne škole a koji još nije naučio da čita. U školi koju ovo dijete pohađa do prije tri godine je radio defektolog u specijalnom odjeljenju. Kako se ovo odjeljenje ugasilo, odnosno djeca su u procesu inkluzije raspoređena po redovnim odjeljenjima, defektolog je postao tehnološki višak. Ovo dijete ima sreću pa živi u Banjaluci, te se može obratiti nekoj od zdravstvenih ustanova gdje će se moći uključiti u logopedski tretman. U malim gradovima i seoskim sredinama za to nema mogućnosti”, kaže Savić.

Problem je i to što dio roditelja ne primjećuje objektivne, realne probleme ometenosti i ne žele da njihova djeca budu “obilježena” razvrstavanjem, pa je to čest razlog zakašnjelog razvrstavanja.

“Dio djece biva upućen na procjenu od strane ljekarskih komisija nakon obaveznog ljekarskog pregleda pred polazak u školu, kad se često uoči razvojna ometenost. Dio takve djece ‘prođe’ na takvim pregledima zbog skrivenih, teže uočljivih teškoća. Često ovakva djeca ne bi nikad ni bila razvrstana da ne nailaze na objektivne teškoće u realnom životu kao što su nemogućnost praćenja vaspitno-obrazovnog procesa po redovnom programu. Nažalost, postoje i slučajevi nebrige i nemara, kako porodice, tako i institucija društva gdje se uoče razvojne teškoće, ali se zanemare posebne potrebe ove djece. Zbog toga se propusti najpovoljniji razvojni period bez uključivanja ove djece u individualne programe, uz pomoć kojih bi takva djeca mogla maksimalno iskoristiti i razviti svoje postojeće potencijale. Dozvoli se da takva djeca, zbog nemogućnosti praćenja redovnog programa, doživljavaju česte neuspjehe, podsmjeh okruženja; djeca postaju nesigurna, izbjegavaju uključivanje u bilo kakve aktivnosti, uz pojavu čitavog niza neželjenih oblika ponašanja kao reakcije na česte neuspjehe”, zaključuje Savić.

Uprkos brojnim problemima sa kojim se susreću djeca, roditelji i nastavni kadar u okviru inkluzivnog obrazovanja u Republici Srpskoj, oni koji su dužni da sprovode zakone i obezbijede adekvatno obrazovno okruženje za ovu djecu najčešće nemaju mnogo toga da kažu. Tako je i ministar Dane Malešević poklanjajući didaktički materijal OŠ “Sveti Sava” u Istočnom Sarajevu istakao da je “to prilika da se vratimo na put svetosavlja, kao put istinskog učenja”. S obzirom na opisano stanje kad je inkluzija u pitanju, možda nebesa i ostaju jedina uzdanica.

Tanja Gatarić