Analiza medijskih sadržaja

Srednjoškolci zarobljeni u svijetu odraslih

06.04.2017

Medijska i lingvistička nemoć pred srednjoškolcima Jajca

Foto: Amer Tikveša

U Sarajevu je u četvrtak, 30. marta, predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku nastala u sklopu projekta Jezici i nacionalizmi sa ciljem da "se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri 'politička' jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji." Potpisnici (i potpisnice) Deklaracije smatraju da "činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama" te pozivaju na "ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama." U trenutku pisanja članka (3. april 2017. godine) Deklaraciju je potpisalo više od 6.500 osoba. Deset dana ranije, 20. marta, Skupština Srednjobosanske Županije (SBŽ) usvojila je izmjene i dopune Odluke o osnivanju Mješovite srednje škole Jajce, nakon što su se tome više od devet mjeseci protivili srednjoškolci i srednjoškolke iz Jajca, smatrajući da odluka uspostavlja de facto sistem nacionalne segregacije (Mješovita u nazivu škole se ne odnosi na suživot). I Deklaracija i otpor jajačkih srednjoškolaca_ki su dobili veliko medijsko pokriće koje je, uglavnom, bilo relativno površno, ali njima naklonjeno. Također su izazvali i mnogo širi spektar reakcija na forumima i društvenim mrežama. Najinteresantnija kritika, i ona kojom ću se u ovom tekstu baviti, jeste da i Deklaracija i inicijativa srednjoškolaca iz Jajca podliježu istim boljkama nacionaliz(a)ma protiv kojih se formalno bore.

Sredinom juna 2016. godine je grupa srednjoškolaca_ki iz Jajca, nakon što su njihovi verbalni protesti ignorisani, organizovala mirnu prosvjednu šetnju ulicama Jajca. Slike sa protesta su postale simbol njihove borbe: grupa tinejdžera_ki u majicama kratkih rukava nosi tri zastave – hrvatsku, srbijansku i bosanskohercegovačku – svaku zastavu nose po dvoje-troje srednjoškolaca i srednjoškolki, iza kojih šeta ostatak. Ono što je upečatljivo na slici je šarenilo: tena, helanki, šorceva, sunčanih naočala. Obično, kada se slika sa zastavom, grupa je homogena, i zastava je simbol njihove homogenosti. Ovdje su zastave simbol šarenila, heterogenosti, individualizma, tinejdžerskog, a ne nacionalnog identiteta. Isti dan je uslikana druga, sada poznatija, slika: dva učenika i dvije učenice stoje na zidiću (pretpostavljamo) školske ograde i drže tri zastave – manje je šarenila, i zastave su u prvom planu. Klix je u izvještaju sa terena drugu sliku odabrao za naslovnu (bez ikakvog popratnog komentara), a prvu postavio pred kraj teksta, čime se u komentarima (za koje na portalu navode da ih nemaju obavezu moderirati) otvorio prostor za nacionalističke kritike nacionalizma. Od prvih 10 komentara sedam se bavi isključivo zastavama.

Kritike srednjoškolaca_ki se ugrubo mogu svrstati u dvije grupe – nacionalističke i (samoprozvane) antinacionalističke. One nacionalističke insistiraju da škola treba biti otvorena i da bošnjačka djeca trebaju imati mogućnost obrazovanja po federalnom NPP-u. Ova kritika fundamentalno ignoriše želje učenika i učenica za čije interese tvrdi da se zalaže te im nameće ideološki okvir, protiv kog se oni_e izričito izjašnjavaju. Druga, antinacionalistička kritika je nešto kompleksnija i uglavnom se veže za sliku sa zastavama. Naime, pita: ukoliko je srednjoškolcima zaista svejedno po kojem programu uče, zašto su se onda slikali_e sa zastavama? Iako je kritika, naizgled, antinacionalistička i problematizira nacionalizam, ustvari je mnogo prefriganija i manipulativnija no ona prva, otvoreno nacionalistička. Uzima jednu sliku, izvlači je iz konteksta i kritikuje devet mjeseci učeničke borbe, sve njihove izjave u medijima u kojima naglašavaju da im je svejedno po kojem programu i na kojem jeziku pohađaju nastavu, sve dok mogu biti zajedno. Dakle, kritika, ponovo, ignoriše izjave i želje učenika, te im nameće ideološki okvir protiv kojeg se oni izričito izjašnjavaju. Kritikuje ih za nacionalizam protiv kojeg se bore, na osnovu jedne slike.

Dublji problem ove kritike je što, zbog moralne superiornosti koju zauzima, zaboravlja prepoznati činjenicu da učenici_e iz Jajca žive u Bosni i Hercegovini, dejtonskoj, militariziranoj, nacionalno podijeljenoj, Bosni i Hercegovini u kojoj se zastave, kao najvidljiviji simbol nacionalne pripadnosti koriste za obilježavanje teritorije, ideološko pozicioniranje, proglašavanje političke afilijacije. Zastave u Bosni i Hercegovini nisu samo simbol jednog od nacionalizama, već hegemonije nacionalizma; zastave su prepoznata skraćenica, akronim imanja (bilo kakvog) nacionalnog identiteta. Kritika ne prepoznaje da je u Bosni i Hercegovini nemoguće ući u raspravu o nacionalizmu bez prisustva zastava. Čak i ako se trenutnom nacionalizmu suprotstavimo, to je obično u formi petokrake: kroz nacionalni simbol jednog drugog vremena i ideološkog prostora, vremena kojem srednjoškolci_ke ne pripadaju, kojeg se ne sjećaju, o kojem u školi ne uče, i o kojem saznaju kroz pokoji razgovor i TV program. Srednjoškolcima_kama za borbu protiv nacionalizama nismo dali bolji alat od zastava. Drže tri, njima jednake, podjednako irelevantne, podjednako nenjihove, kao što njihova nije ni petokraka. Problem je dvostruk: klix je sliku objavio bez pojašnjenja (i još je na naslovnoj učinio hipervidljivom), i onda kroz svoju politiku nemoderiranja komentara (osim ako ih sami korisnici ne prijave) stvorio prostor unutar kojeg anonimni trolovi sakriveni iza avatara mogu kritikovati grupu srednjoškolaca, neargumentovano, neosnovano i zlonamjerno. Sa druge strane, Al Jazeera je sliku prenijela uz adekvatan opis da su učenici zastave koristili da pokažu da ne žele nacionalizam. Uz to se za pristup komentarima zahtijeva log in kroz profil na nekoj od društvenih mreža.

S druge strane, i Deklaracija, koja bi trebala ponuditi rješenje problema sa kojim se učenici_e suočavaju, također se ne može izboriti sa okovima nacionalizma. Deklaracija navodi kako je jezik jedan, policentričan, sa različitim varijantama. Taj jezik nema imena, nema zastave, ali ostavlja mogućnost da prostor koji je ideološki upražnjen bude ispunjen nacionalnim opredjeljenjem. Deklaracija pokušava izbalansirati individualnu potrebu za nacionalnim izjašnjavanjem (koja je bazirana na osjećaju nacionalne pripadnosti i samim tim patriotska i nacionalistička) sa jugonostalgičnim idealom zajedništva. Da li je moguće istovremeno insistirati da pričamo određenom varijantom jezika, da je imenujemo i standardiziramo, bez da to insistiranje nacionalno obojimo? Zar biranje forme, u ovoj političkoj stvarnosti, nije istovremeno i ideološko pozicioniranje, nije ekvivalent nošenja jedne zastave?

Ali, da li je dovoljno da Deklaracija učenicima i učenicama da slobodu da izaberu jednu varijantu, ili im treba ponuditi slobodu da varijante miješaju, da pišu jezikom koji svakodnevno koriste, koji je, u većini slučajeva, mješavina sve četiri varijante, proizvod izloženosti medijima iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore, komunikacije sa vršnjacima iz različitih regiona, jezikom koji je u svojoj fluidnosti sve više žargonski, sve više akroniman, sve više proizvod #haštagova, jezikom koji je mnogo više generacijski, no nacionalno uvjetovan, jezikom koji pršti van forme, koji odbija da se uklopi, da se suzbije, da se normira. Deklaracija je ekvivalent tri zastave, pruža okvir za suživot, trenutno rješenje formirano unutar pravila sistema protiv kojeg se bori, te može biti prvi, ali ne smije biti i posljednji korak u borbi protiv nacionalizma. Cilj ne smije biti samo otimanje jezika kooptiranog od strane nacionalizma, cilj mora biti pretvaranje jezika u alat borbe protiv nacionalizma. Cilj treba biti stvaranje diskursa unutar kojeg bi srednjoškolci iz Jajca svoj protest mogli izraziti svojim jezikom, svojim riječima, bez naših zastava.

Ono što srednjoškolci i srednjoškolke iz Jajca pokušavaju uraditi jeste uklopiti svoju stvarnost u kojoj je ono što ih razdvaja navijanje za Liverpool ili Arsenal, slušanje pop-a, metala ili folka, drama oko simpatija i prijateljstava, u obrazovni sistem koji ih razdvaja na osnovu nacionalne pripadnosti kroz koju ih vide njihovi roditelji, i medijski diskurs koji njihov otpor prepoznaje samo unutar postojećih nacionalnih okvira. Kroz devet mjeseci reportaža mnogo je češće pitanje zašto srednjoškolci i srednjoškolke ne žele da ih se razdvoji, no zašto žele da ostanu skupa. Nameće im se da pričaju o podjelama protiv kojih se bore, njihov svijet se interpretira kroz svijet odraslih koji su stvorili sistem u kojem su srednjoškolci i srednjoškolke zarobljeni_e. Kritikujemo ih jer sa nama komuniciraju jedinim jezikom za koji misle da ćemo razumjeti, jer im već dvadeset godina poručujemo da je jedini univerzalni jezik kojim govorimo jezik nacionalizma, nacionalnih obilježja i zastava. Možda, kada bismo mi znali bolje slušati, oni svoju poruku ne bi morali esencijalizirati zastavama.

Marina Veličković