6. april

Pet dana zakašnjela prvoaprilska šala

10.04.2017

Odnos prema oslobođenju grada kroz obrazovanje

Foto: Amer Tikveša

Na stranici Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo povodom 6. aprila nema nijedne čestitke. Nema također nijedne najavljene ili urađene aktivnosti povodom tog datuma. Čudi me to, jer bilo da se radi o državnom, međunarodnom, vjerskom ili nekom značajnom datumu u vezi s posljednjim ratom, iz Ministarstva se nečim oglase.

Evo nekoliko svježijih primjera: Posjeta ministra s učenicima Tunelu spasa; osmomartovska čestitka; čestitka povodom Dana nezavisnosti BiH; priredba povodom Dana nezavisnosti...

Činjenica, posao Ministarstva i nije da čestita i svetkuje, ali kad već to radi, onda neka bude principijelno. Po čemu je Tunel spasa vredniji od 6. aprila 1945.? Ili bilo koji drugi datum i događaj koji se ne tiču direktno obrazovanja a Ministarstvo im ukazuje pijetet?

Pozitivan odnos prema antifašističkom naslijeđu u Sarajevu, čiji je ključni datum 6. april, kada je Sarajevo oslobođeno u Drugom svjetskom ratu, postao je upitan dobrim dijelom zahvaljujući i obrazovanju. Jedan od posljednjih događaja koji ide u prilog toj tezi jest prošlogodišnje preimenovanje Osnovne škole „Dobroševići“ u Osnovna škola „Mustafa Busuladžić“. O tome smo pisali i na Školegijumu u dva navrata: Ime škole i opštinski izbori i Prvi u Skupštini zadnji u Kantonu. U javnosti je Busuladžić u više navrata prokazan kao intelektualac s fašistoidnim stavovima.

No, daleko prije, školske 1992/93., u Sarajevu se desilo još jedno preimenovanje i tad je u sarajevskom obrazovanju definitivno raskršteno sa 6. aprilom. Osnovna škola "6. april" preimenovana je u Osnovna škola "Šejh Muhamed efendija Hadžijamaković". Simptomatično, u jeku najvećih stradanja pod opsadom, kada iz Sarajeva grme optužbe na račun povampirenog fašizma čije su žrtve Sarajlije, mijenja se naziv koji simbolizira oslobođenje od fašizma.

Muhamed Hadžijamaković bio je jedan od vođa pokreta otpora protiv austrougarske okupacije, odnosno za autonomiju Bosne. Vođeni različitim interesima, za autonomiju se zalagao dio pravoslavnog i dio muslimanskog življa. Prema knjizi istoričara Roberta Donie "Sarajevo: biografija grada"[1], pravoslavci su vođeni kako vjerskim tako i panslavističkim idejama, dok su muslimani vođeni isključivo vjerskim. Radilo se, kad su muslimani u pitanju, o siromašnijim slojevima stanovništva: Oni su perspektivu habsburške vlasti promatrali kao trostruku prijetnju, u kojoj su se ispreplitale opasnosti okupacije strane vojne sile, vladavine strašnih kršćanskih neprijatelja i umiranje nade u bosansku autonomiju, piše Donia. Hadžijamaković je s Abdulahom Kaukčijom, još jednim liderom pobunjenih muslimana, u aprilu i maju 1878. dijelio peticiju koju Donia ubraja među prve naznake neprijateljstva nižih muslimanskih klasa prema habsburškoj vlasti. U peticiji su zagovarali šerijat kao jedini zakon u zemlji, otpuštanje svih kršćanskih zvaničnika u osmanskoj službi i formiranje skupštine koja bi kontrolirala vladu. Donia se poziva i na izvještaj britanskog konzula Edwarda Freemana koji je naveo da je u peticiji bio i zahtjev za uklanjanje zvona s nove pravoslavne crkve. Ista ta grupa, uključujući i Hadžijamakovića, kako Donia navodi, imala je isti takav zahtjev i nekoliko godina ranije. Dakle, radilo se o muslimanskim militantnim konzervativcima. Peticija će ubrzo, na inicijativu bogatijih i uticajnijih muslimana, biti oslobođena antikršćanskih elemenata ali islamski konzervativizam će ostati glavna nit vodilja vođa oružane pobune protiv habsburgovaca, spomenutih Hadžijamakovića i Kaukčije, kojima treba dodati i Saliha Vilajetovića, poznatijeg kao Hadži Lojo. Kad je oružani otpor u pitanju, ovaj posljednji je bio i glavni u njegovim počecima. 28. jula pod njegovim vođstvom pobunjenici protiv habsburške okupacije prvo su preuzeli vlast u gradu od Osmanlija. Potom, s ulaskom austrougarskih trupa, krenuli su u oružanu borbu protiv njih. Vilajetović je brzo skrenuo s puta borbe u hajdukovanje i otimačinu po selima na koja je nailazio usput gdje je ubio dvojicu ljudi, kršćanina i muslimana, kako Donia navodi, bez nanošenja ikakvih gubitaka okupatorskim jedinicama. Kad se vratio u grad, bio je suočen s mogućnošću ponovnog slanja na bojište te je tom prilikom samog sebe ranio.

Pokret nije postigao nikakav uspjeh. Ugušen je, a njegove vođe su ili protjerane (Vilajetović) ili ubijene u znak odmazde (Kaukčija i Hadžijamaković). Osim odmazde ispoljene prema vođama, okupacijska vojska nije bila milosrdna ni prema njihovim sljedbenicima. Donia navodi da su na stotine pobunjenika poslani u radne logore van BiH odakle se mnogi nisu vratili, a prilikom oružanih borbi u gradu Austrougari su palili kuće s ukućanima ako je iz njih pucano.

Niko od vođa pokreta, uključujući i Hadžijamakovića, nije imao ni političko ni diplomatsko ni vojno iskustvo. Njihova pobuna unaprijed je bila osuđena na propast. Njihov politički ideal bila je autonomna Bosna uređena po šerijatu, ali za njeno ostvarenje nisu imali nikakvu strategiju. Bili su politički avanturisti vođeni vjerskim fanatizmom.

Imenom koje simbolizira to, zamijenjen je 6. april. Pitanja, naravno retorička, koja se nameću jesu: ko je preimenovateljima škole bio mrži okupator – onaj austrougarski ili onaj nacistički; koja im je žrtva veća – Muhamedova ili na hiljade onih koji su mučeni i ubijeni tokom nacističke okupacije i prilikom oslobađanja grada? Za šta su oni u ideološkom smislu više opredijeljeni – za antifašizam ili za vjerski fanatizam?

Zahvaljujući, između ostalog, i tome, svako pominjanje 6. aprila u Sarajevu u pozitivnom kontekstu, u smislu pobjede nad fašizmom djeluje kao pet dana zakašnjela prvoaprilska šala. A čestitka Ministarstva uz to bi bila i licemjerstvo. Pod njihovim okriljem se još od 1992. dešava, naime, oslobađanje od antifašizma.

[1] Robert R. Donia. Sarajevo: biografija grada. Sarajevo: Institut za historiju, 2006. Str. 60–80.

Amer Tikveša