Učeničke želje

Pričajte s njima vol. 2

18.04.2017

Nastavnici su pričali o njima na sjednici

< >

U mjesecu februaru objavili smo ideju Kayle Schwartz, nastavnice trećeg razreda osnovne škole u Koloradu (SAD) koja je na tabli napisala rečenicu Volio/voljela bih da moja nastavnica zna i zamolila učenike i učenice da je dopune. Nakon što je dobila nevjerovatne odgovore među svojim đacima, Kyle se zapitala šta bi milioni djece u učionicama rekli svojim nastavnicima kada bi im se za to pružila prilika. Tada je odlučila svoju ideju podijeliti sa drugima. Telefonom je uslikala ceduljicu, otkucala napisane riječi, stavila haštag #IWishMyTeacherKnew i postavila sve na svoj novi nalog na Twitteru. Tako je sve i počelo. Odjek je bio nevjerovatan. Javljali su joj se nastavnici i nastavnice iz zemalja cijelog svijeta sa odgovorima njihovih đaka na rečenicu Volio/voljela bih da moj nastavnik zna___________. Priča se uskoro munjevitom brzinom proširila društvenim mrežama, pa je haštag #IwishMyTeacherKnew dobio i rođake po imenima #IwishMyFriendsKnew (#VolioBihDaMojiPrijateljiZnaju), #IwishMyBossKnew (#VolioBihDaMojŠefZna) i mnoge druge.

U prethodnom tekstu predstavili smo odgovore učenika i učenica iz Sanskog Mosta koji su svoje najdublje patnje, želje i potrebe podijelili sa nastavnicom bosanskog jezika i književnosti Timkom Omanović. Odgovori koje je Timka dobila, ali i čitav tekst inspirirali su i profesoricu Josipu Kulenović iz Srednje strukovne škole u Jajcu da sa svojim učenicima i učenicama uradi istu vježbu. Josipa je, također, dobila nevjerovatne odgovore koji, zapravo, ukazuju na generalne probleme obrazovanog sistema primjenjive u skoro svakom gradu naše države. Donosimo vam neke od najzanimljivijih odgovora Josipinih učenika i učenica.

Volio bih da moja nastavnica zna da se nama ne da ići u školu.

Voljela bih da me moja nastavnica ili moj nastavnik zna posavjetovati oko toga šta upisati nakon srednje škole.

Voljela bih da nam sati provedeni u školi budu zanimljiviji, a ne da čekamo da sat završi ili da dođemo kući.

Voljela bih da moja nastavnica zna kako da privuče što više učenika da prate nastavu na satu…!

Volio bih da moja nastavnica zna da vas puno volim i da sam vam zahvalan što ste uvijek bili tu kada nitko drugi nije. Volio bih da znate da sam vam zahvalan što ste uvijek bili zanimljivi, kreativni, prirodni, topli i dobrodušni. Heroj ste i graditelj. Držite nas i gradite nam znanje mnogo i beskonačno.

Volio bih da moja nastavnica zna da griješi što ne izbaci pojedine kretene iz razreda.

Volio bih da moj nastavnik zna granicu povodom ismijavanja učenika.

Volio bih da moj nastavnik uvijek zna biti opušten, prijatan, ljubazan.

Volio bih da moja nastavnica zna da većina njihovih metoda predavanja nije dobra za učenike. Kod nas se testira pamćenje učenika, a ne inteligencija.

Volio bih da moj nastavnik zna da nije dobro uzdizati jedne učenike iznad drugih i da sve mora biti tačno onako kako je on zamislio jer škola nije zatvor.

Voljela bih da moji nastavnici znaju da smo i mi ljudi koji griješe.

Voljela bih da moja nastavnica zna kad baš i nismo dobre volje ili imamo neki problem da nam udijeli savjet i da nas sasluša.

Volio bih da moj nastavnik zna razgovarati sa nama, da se ne dere na nas nego fino i mirno razgovara. I volio bih da me zna nazvati imenom, a ne pogrdnim imenom. Neću imenovati profesora, ali nas naziva kako on želi, npr. Hej, čelo. Katastrofa!!!

Voljela bih da moj nastavnik zna da njegov njen predmet nije jedini predmet koji ja učim i da ne forsira svoj predmet previše jer pojedini nastavnici preopširno predaju gradivo i govore stvari koje nisu toliko bitne za to gradivo. I voljela bih da nastavnik matematike zna da nam geometrijska tijela, sinusi, kosinusi neće biti potrebni u životu. Bar nama, turističkim tehničarima.

Volio bih da moj nastavnik zna kad je vrijeme za pauzu.

Voljela bih da moj nastavnik zna da ga se privatni život učenika ne tiče i da to ne spominje pred drugim učenicima.

Volio bih da moj nastavnik zna da bih ja želio da on skupa sa ostalim kolegama više praktično govori nego da daje da puno pišemo i sve to napamet “bubamo” jer svakako sve zaboravimo za koji dan. Nako kad bi se više pričalo i gledalo bolje bi se pamtilo i bilo bi zanimljivije. Jer nitko ne voli da uči sve napamet.

Volio bih da moj nastavnik zna da mi učenici više volimo praktičnu nastavu.

Volio bih da moja nastavnica zna da profesorica S. manje priča o politici.

Svi prosvjetni radnici da se potrude ili barem malo promjene školski plan i program, npr. plan i program u kojem se upotrebljava neka druga povijest i zemljopis da se uči, a da se manje uči povijest i zemljopis naše države.

Volio bih da moj nastavnik zna da bi većina učenika željela promjene u školi. 

Profesorica Josipa Kulenović nije se zaustavila samo na čitanju učeničkih poruka, nego je inicirala održavanje tematske sjednice Nastavničkog vijeća Srednje strukovne škole Jajce jer, kako kaže za Školegijum, neke od poruka učenika se tiču konkretno rada nastavnika, načina pristupa učenicima te općenito stava nastavnika prema učenicima koji može postati bolji ako se o tome razgovara, i ako se samim nastavnicima ukaže na propuste koje prave.

Tematska sjednica Nastavničkog vijeća Srednje strukovne škole Jajce održana je 28. 3. 2017. nakon nekoliko odlaganja zbog trenutne podjele škola, posjete američke ambasadorice, razgovora s predstavnicima OSCE-a. Na tematskoj sjednici se raspravljalo o sljedećim pitanjima: Posvećujemo li našoj djeci dovoljno pažnje? Razumijemo li svaki njihov postupak? Rješavamo li sve probleme snižavanjem vladanja ili opomenom? Povrijedimo li njihove osjećaje a da nismo ni svjesni toga? Šta nam učenici žele poručiti i znamo li ih i želimo li ih čuti? Premda odaziv kolegica i kolega nije bio na zavidnom nivou, profesorica Kulenović za Školegijum ističe da se može zaključiti da su čitavim ovim procesom nastavnici došli do vrlo zanimljivih saznanja i zaključaka. Možda ovaj časni i odgovorni poziv shvatamo olako. Velika je odgovornost obrazovati i dijelom odgajati mlado biće i naš odnos prema njima može imati pozitivne rezultate, ali i izazvati nesagledivu štetu.

Složili smo se da ličnim frustracijama i povišenom tonu nije mjesto u učionici. Ne možemo očekivati poštovanje od učenika ako ih vrijeđamo, ako ne razumijemo da su oni mlade individue koje se tek spoznaju i prolaze kroz manje ili više teške životne situacije. Trebali bismo i način predavanja i provjere znanja prilagoditi njima. To ne mora nužno značiti preskakanje gradiva ili pojednostavljivanje, nego pronaći način da provjerimo jesu li razumjeli ono što smatramo bitnim i jesmo li ih naučili nečemu što će im koristiti u životu. Između ostalog, zadatak prosvjetnog radnika je i da doprinese učenikovom samopouzdanju.  Ukoliko učenici žele da nastava počinje kasnije ili da imaju odmor koji traje 30 umjesto 15 minuta, možemo li im pomoći? Većina prisutnih profesora se složila s tim da možemo. Jednostavno, objasniti im kako da svoje prijedloge formuliraju i kome da se obrate. Ako ne uspiju to realizirati, bar će pokušati i imati više iskustva za naredni pokušaj, sve dok ne naprave malu, ali značajnu promjenu. Povremenim osluškivanjem učeničkih želja mogu se napraviti veliki koraci naprijed. Josipa ističe da se djeca moraju osjećati ugodno u školi jer tu provode puno vremena i pozitivna atmosfera, nasmijan i susretljiv predavač su najvažniji faktori nastavnog procesa. Volja za učenjem i traženje novih informacija mora dati dobre ili barem bolje rezultate.

Na kraju sastanka profesorica Kulenović je postavila pitanje kolegicama i kolegama, na koje su trebali odgovoriti što kraće i konkretnije. Pitanje je glasilo Šta bih trebao/trebala promijeniti u svom načinu rada s učenicima? Josipa sa čitateljicama i čitateljima dijeli sljedeće odgovore koje je dobila: Predmet koji predajem, ovaj je pretežak i nerazumljiv učenicima. Prevelika ovisnost o nastavnom planu i programu, nekad je potrebno odstupiti od stopostotne realizacije. Previše sam popustljiv/a. Premalo znam, moram se dodatno i što češće usavršavati. Trebao bih/trebala bih biti objektivnija/i i reagirati s manje temperamenta.

Oko jedne stvari smo bili složni i usuglašeni – trebamo više i češće razgovarati jedni s drugima i razgovarati s učenicima, kao odrasli ljudi i kao djeca, bez isključivanja osjećaja i ne slijedeći slijepo pravila i pravilnike – ističe Josipa Kulenović za kraj. Ispred časopisa za pravednije obrazovanje izuzetno smo sretni da je naš tekst inspirirao profesoricu za ovakvu akciju prijeko potrebnu školskom kolektivu kako bi se svi akteri uključeni u obrazovanje djece podsjetili da se u učionici ispred njih nalaze živa bića sa životima koji ne počinju i ne završavaju se samo u učionici te kako bi učionica trebala biti mjesto susreta, razgovora i učenja za što bolji i kvalitetniji individualni život svakog učenika i svake učenice.

Anes Osmić