Privatnost učenika

Imam nešto važno da ti kažem

29.04.2017

Šta da uradi nastavnik kad se suoči s teškim situacijama iz života učenika, nevezano za školu?

Ilustracija: Alexas Fotos

U školskim pismenim zadaćama nastavnik može naći svašta: od turbo-folk stihova, preko porodičnih problema do mračnih misli. Pismene zadaće su tako nerijetko ogledalo dubine dječje duše. Socijalna radnica Jasmina Šahman-Hasanić i psihologinja Emina Osmanović komentiraju situacije s kojima su se nastavnici jezika i književnosti susreli pretežno na listovima pismenih zadaća.

Primjer broj jedan[1] – Nedostatak djece, nedostatak plata

Imao sam učenika koji je bio odgojno zapušten. Ništa nije učio i ništa nije znao. Zbog toga je bio i šikaniran u razredu. Druga djeca su ga zezala. Nervirali su ga časovi jer nije mogao ništa da shvati i onda se glupirao i želio da eskivira sa časa. Jednom je tako došao i pitao može li u Hitnu. Rekao sam da ne može, misleći da me zeza.

Ali moram, nastavniče, curi mi gnoj iz noge.

Daj da vidim.

On zagrne nogavicu i stvarno se vidio gnoj.

Otkud to – pitam ga.

On kaže da mu je u ranom djetinjstvu pao lonac kipuće vode na nogu i da to nikad nije zaliječeno kako treba. Pustim ga i odem kod direktorice. Ispričam joj cijelo stanje u vezi s njim i predložim da zovemo socijalne radnike. Direktorica kaže da ako dođu socijalni radnici mogu uzeti dijete. To je jako loš marketing za školu, jer se radilo o školi koja je u takvom kraju da ionako ima malo djece, a natalitet je svakako u stalnom padu. S nedostatkom djece padaju norme, a samim tim i plate.

Komentar socijalne radnice na ovaj slučaj jeste da uvijek prvo treba ispitati situaciju kod svakog djeteta, pa tek onda lijepiti etiketu. Inače, kako objašnjava za Školegijum, odgojno zanemareno dijete je dijete koje zbog nedovoljnog nadzora i brige roditelja, te negativnog uticaja sredine narušava općeprihvaćene norme ponašanja, dok je odgojno zapušteno dijete ono koje svojim ponašanjem narušava općeprihvaćene norme i vrši prekršaje ili krivična djela. Također, ako učenik ne usvaja znanja, barem na času, možda je za ocjenu sposobnosti, tj. možda je dijete sa  poteškoćama u psihičkom razvoju. U ovom konkretnom slučaju, mislim da je trebalo prvo pozvati roditelje ili otići u porodicu u pratnji pedagoga ili direktora. Da je u ovu priču bio uključen socijalni radnik, on ne bi izuzeo dijete iz porodice već bi prvo pozvao roditelje ili izvršio posjetu porodici, sagledao stanje u kući, razgovarao sa roditeljima na date okolnosti. Očito je da ni prosvjetni radnici nisu baš upoznati sa nadležnostima i poslovima socijalnih radnika.

Primjer broj dva – Da li da budem sretan ili nesretan kad mi otac izađe iz zatvora?

Živio je sa starijim bratom u pedagoškoj zajednici u blizini naše škole. Znala sam da je promijenio nekoliko sigurnih kuća, međutim, nisam tačno znala šta se dogodilo s njegovom porodicom. Ono što sam pouzdano znala jeste da mu je otac ubio majku i da se u to vrijeme nalazio u zatvoru. Dvije godine sam mu predavala u kontinuitetu, a s obzirom na to da sam profesor bosanskog jezika i književnosti, po NPP svaki mjesec radimo pismene vježbe i dva puta godišnje pismene školske zadaće. Dakle, imao je priliku bezbroj puta da mi kroz svoje radove napiše nešto o svom životu. I dogodilo se jednog dana. Ne sjećam se tačno koja je tema pismene zadaće bila, ali znam da su mogli pisati o vlastitom životu. Tada je bio sedmi razred. Pisao je o svome ocu i njegovom zločinu. Sve što je napisao rekao je da je to čuo od svoga starijeg brata. Naime, on je bio beba od dva mjeseca, a njegov brat je imao malo više od dvije godine. Otac je bio negdje, a majka je bila kod kuće. Međutim, kada se otac vratio “odnekud”, zatekao je majku u kući s nekim muškarcem u njihovoj sobi. Uhvatio je majku i izveo je napolje. Uzeo je sjekiru i odrezao joj glavu. Stariji brat je bio napolju i sve to gledao. Da stvar bude još traumatičnija, majčina odrezana glava je odletila direktno starijem bratu u krilo. Od tada moj brat i ja nikad više nismo imali ni kuće ni porodice – pisao je u pismenoj. Policija je došla i njihovog oca odvela u zatvor. Dalje je u radu napisao da je za par mjeseci vrijeme da otac iziđe iz zatvora i da će on konačno imati svog oca, ali s druge strane nije siguran ni da li želi imati takvog čovjeka za oca, jer ipak je on uzrok svih njegovih patnji i nedaća. Bila sam u šoku, nisam mogla sebi da dođem. Rad me “izuo iz cipela”. Rad sam naravno čitala kod kuće. Plakala sam, nisam mogla da se smirim. Sutradan, kad sam ponovo ušla u učionicu, nijemo sam ga gledala, a zatim sam mu mirno rekla da sam pročitala njegov rad i da sam tu ako bude htio i želio sa mnom razgovarati o tome. Dala sam mu rad da uradi ispravak i taj čas o tome nismo više pričali. Sljedeći čas je rekao da bi želio sa mnom porazgovarati i onda mi je ispričao uglavnom sve to što je napisao u radu. Njegov najveći problem je bio šta da radi kad mu otac izađe iz zatvora, da li da bude sretan ili nesretan zbog toga. Nisam bila kompetentna da mu kažem šta treba da učini, ali nisam imala ni snage. Htjela sam samo da zagrlim to dijete i da ga nikad više ne ispustim iz svog zagrljaja. Imala sam osjećaj da je sa njega spao veliki teret, jer je konačno progovorio o svojoj traumi i olakšao svoju dušu. Pričao mi je i o bratu koji je sve to također teško podnosio. Rad sam čitala u zbornici pred svim svojim kolegama i svi su plakali. Nikad to neću zaboraviti. Šta raditi u takvim situacijama? Šta poduzeti? I dalje u školi imam sličnih slučajeva i voljela bih čuti stručno mišljenje šta činiti u takvim situacijama.                                                   

Okolnosti što je otac malodobnog djeteta bio osuđen na kaznu zatvora, koju je u međuvremenu skoro izdržao, samo po sebi ne čini ga nepodobnim  za vaspitanje djeteta.  Ne bi bilo loše da razrednik obavi razgovor sa socijalnim radnikom i starateljem djeteta da se upozna malo bolje sa kompletnom situacijom kod učenika, a nakon toga da mu pruži pomoć i podršku u smislu obrazloženja njegovih prava kada su u pitanju odnosi roditelja i djece  – komentar je socijalne radnice na ovaj slučaj. Psihologinja Emina Osmanović ističe da pružiti podršku djetetu koje pati ne mora zahtijevati stručnu pomoć. Patnja je univerzalna – svi smo nekada patili ili prolazimo kroz patnju trenutno, tako da možemo da razumijemo i saosjećamo sa drugima koji pate. Dovoljno je da se prisjetimo šta je to što nama treba kada prolazimo kroz intenzivne emocije boli i patnje i znat ćemo šta treba da uradimo.

Primjer broj tri

Dijete (pored živih roditelja) živi kod nane i djeda – praviti slučaj ili ne?

Jedna od mojih učenica u pismenim zadaćama stalno spominje samo djeda i nanu, a nikada svoje biološke roditelje kada je riječ o porodici. U prvim pismenim zadaćama nisam uočio da je to potencijalni problem, ali kasnije mi je postalo sumnjivo. Kako sam od ove godine toj djevojčici i razrednik, popričao sam s njom i pitao je s kim zapravo živi. Rekla je da živi sa djedom i nanom, a da njeni biološki roditelji žive u drugom gradu.

Pošto joj niko od početka školske godine nije došao na informacije, poručio sam joj da me neko od staratelja kontaktira. Nakon nekoliko dana pozvao me njen amidža i saopćio mi da je on njen legalni staratelj, ali da trenutno živi u drugom gradu. O njenim roditeljima sam od njega saznao da žive u drugom gradu i da se od rođenja o njoj brinu djed i nana.

Nisam prije čuo za takav slučaj i malo sam istraživao sam fenomen. Tako sam saznao da je prije takvih slučajeva bilo mnogo više i da nisu predstavljali ništa čudno. Djed i nana izraze želju da odgoje dijete, a roditelji djeteta na to pristaju. Roditelji ostanu vezani za svoje dijete, ali ne u pravom smislu te riječi.

Učenica je inače odličan učenik. Sa njom nema nikakvih vidljivih problema. Uključena je u rad sekcija, bavi se sportom i ne čini mi se da ona ima ikakav problem s tim što živi sa djedom i nanom. Za nju je to potpuno normalna situacija.

Razgovarao sam sa pedagogom škole i složili smo se da je situacija u najmanju ruku čudna, ali da ne bi trebalo praviti od te učenice slučaj ukoliko sve funkcionira kako treba. Sa učenicom ne razgovaram direktno o tom „problemu“. Ne želim da se osjeća izdvojeno od ostatka učenika, a ne čini se da je situacija u kojoj se nalazi uopće problematična.

Redovno kontaktiram sa njenim amidžom, redovno se informiše o učenju i vladanju, a sa pedagogom škole sam zaključio da je potrebno pratiti rad učenice i reagovati ukoliko uočimo da postoji neka situacija u koju bi trebalo uključiti više instance.

Komentar socijalne radnice, naše sagovornice, za ovaj slučaj jeste da ne treba praviti problem tamo gdje ga nema. Učenica je odličan učenik, dobro se ponaša, uključena je u društvene aktivnosti. Roditelji su morali dati svoju saglasnost za imenovanje staratelja kod organa starateljstva, tako da je socijalni radnik već uključen u ovu situaciju, a za staratelja se može imenovati samo osoba koja ispunjava zakonom propisane uslove za tu dužnost. Škola se ne treba miješati u stvari koje već funkcionišu bez problema, ali smatram da su u školi trebali biti obaviješteni da je dijete pod starateljstvom.

Primjer broj četiri

Razvod roditelja – privatna stvar djeteta ili ne?

Predajem bosanski jezik već treću godinu jednoj od učenica koja je izuzetno talentovana. Njena rečenica je savršena, ali u posljednje vrijeme se u pismenim zadaćama pojavljuju misli koje su mračne. Naravno, ocjena za njen rad bila je odlična, ali zamolio sam je da popričamo o tome zašto misli tako kako misli.

Ona mi kaže: „Nastavniče, znate, takav je život.“ Kako poznajem privatnu situaciju te djevojčice, pokušao sam da kroz razgovor dođemo do imenovanja problema. U jednom trenutku je i sama rekla da joj teško pada razvod njenih roditelja. Šta predmetni nastavnik u takvoj situaciji može da uradi? Razvod dvoje ljudi je privatna stvar i njeni roditelji bi trebali obaviti razgovor s njom. Pokušao sam joj vrlo oprezno ukazati da bi bilo bolje za nju da pokuša misliti malo pozitivnije, a njena reakcija je bila rad u kojem je prestala da piše tako mračno i tužno.

Kako poznajem inteligenciju tog djeteta, uvjeren sam da se radi o pragmatičnoj reakciji talentovane djevojčice, a ne o stvarnoj promjeni emotivnog stanja. Pedagogici škole sam preporučio da s njom obavi razgovor, a očigledno je da postoji potreba da roditelji razgovaraju sa svojim djetetom o tome. Kako predmetni nastavnik uopće može pomoći u takvoj situaciji?

Možda bi u ovom slučaju trebalo malo porazgovarati sa roditeljima i ukazati im na te njene tekstove, jer roditelji u takvim situacijama zaborave na osjećaje i potrebe svoje djece. Vrlo često ih u postupku razvoda zloupotrebljavaju jer se odlučuje i o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti ubuduće. Inače, u toku postupka razvoda već je uključen socijalni radnik, ali nastavnik bolje poznaje dijete i može na drugačiji način saopštiti roditeljima da obrate pažnju i razgovaraju sa djetetom. Razvod roditelja je, kako kaže psihologinja Emina Osmanović, teška i bolna faza za svako dijete. Pokazivanje patnje kroz različite načine u školi, kao što je to sa primjerom pismene zadaće učenice, predstavlja djetetov poziv za pomoć. Vjerovatno je da postoji razlog zašto je dijete odabralo baš tog nastavnika da mu se povjeri pa makar i na ovakav, indirektan način. Nastavnik bi trebao naći način kako da pruži podršku djetetu, na primjer da razgovara sa djetetom o tome kroz šta trenutno prolazi ili da ga uputi školskom psihologu ako smatra da je problem ozbiljnije prirode.

Primjer broj pet – Laganje kao traženje pažnje

Učenica osnovne škole piše o teškom životu. O tome kako otac tuče majku, kako ona onda odlazi od kuće i ne želi se više vratiti. Dobro se sjećam da je i uz majku vezala negativne epitete i da sam, nakon čitanja rada, prvo razgovarala s pedagoškom službom da provjerim jesu li upoznati sa situacijom u porodici i šta je zapravo pravo stanje. Na njihov prijedlog razgovoru su se pridružile i pomoćnica direktora i nastavnica koja je djevojčici predavala prethodnih godina. Ispostavilo se da situacija jeste ekonomski teška, ali da roditelji mnogo rade oko zemlje i da dijete očito treba pažnju te je traži u školi, prvo kod učiteljice, a onda kod nastavnica maternjeg jezika. Traži blizinu, voli kad joj posebno objašnjavam, kad je pohvalim, pomilujem. Često je sama. U razredu je malo drže za osobenjaka. I danas kad je sretnem, priđe mi da me zagrli i poljubi. Sad je maturantica, kad je sretnem vesela je, dotjerana, u društvu, čini mi se da joj dobro ide. Malo joj virim i na FB profil. Ova učenica je, kako za Školegijum objašnjava njena profesorica, u pismenim zadaćama, zapravo, redovno izmišljala stvari kako bi dobila pažnju. Zato ova nastavnica savjetuje da se poslije čitanja pismene zadaće prvo valja pozabaviti provjerom činjenica. Zna se desiti da učenici pod pretpostavkom da nastavnice „padaju na emocije“ u prvom licu pišu tužne ispovijedi da bi se nastavnica „sažalila i dala dobru ocjenu“. 

I socijalna radnica se slaže sa profesoricom. Neki učenici su manipulatori i zbog toga i jest teško sagledati kome je zaista potrebna pomoć. Mislim da je potrebno obavezno obaviti razgovor sa učenikom i ukazati na posljedice „takvog“ pisanja, jer su nastavnici dužni prijaviti kada saznaju za slučajeve nasilja u porodici. Naravno, obaviti razgovor sa određenim senzibilitetom. Emina Osmanović ističe, pak, da laganje u školi radi dobijanja pažnje ne treba shvatiti bezazleno. Ponovo se radi o jednom suptilnom pozivu u pomoć. Djetetu koje na ovakav način želi da pridobije pažnju, vjerovatno nedostaje ljubav i pažnja koja je neophodna za zdravi rast i razvoj ličnosti. U ovakvim slučajevima bi trebalo reagovati oprezno. Nikako ne bi trebalo kazniti pokušaj pridobijanja pažnje, niti ga ignorisati, ali svakako ne bi trebalo ni poticati dalje laganje davanjem željene pažnje zbog lažnih činjenica. Najbolje bi bilo u saradnji sa školskim psihologom razgovarati sa djetetom i pokušati uvidjeti šta se dešava i zbog čega se dijete odlučuje na laganje. Neophodno je ponuditi ili podučiti dijete drugačijim načinima na koje može pridobiti pažnju – dijeljenjem sa prijateljima, pomaganjem drugima, aktivnim učestvovanjem u nastavi, pozivanjem prijatelja na druženje ili jednostavno jasnim iskazivanjem potrebe za razgovorom.

Primjer broj šest – Ili fakultet ili momak?

Maturantica u srednjoj školi na ustaljenu temu za maturante o životnoj prekretnici i planovima za budućnost piše raspravu i sukobljava dvije strane, dva puta, i zaključuje kako ne zna šta će odabrati. Na jednoj strani su roditelji koji žele da ona ide na fakultet, na drugoj je momak koji želi da se vjenčaju. Ona želi ugoditi svima, želi i na fakultet, ali voli momka. Ipak, naglašava da završavanje fakulteta ne znači sreću. Kad donesem radove i dijelim sveske u prolazu pitam je li odlučila. Ona ostane nakon časa i pita me može li razgovarati o tome sa mnom. Naime, neizostavno se čovjek otkriva i ispreplete svoj život s njihovim. Učenica od ranije zna da sam i ja sa svojim mužem u vezi još od srednje škole, pa je to razlog što je željela pričati sa mnom. Zanima je kako sam ja odlučila šta da radim. Nije jednostavna situacija, naime to, uistinu, jeste velika prekretnica za njen život i ono što sam ja odabrala ne mora značiti da će biti dobro za nju, a opet zbog povjerenja koje vam ti mladi ljudi ukažu ne možeš baš da im ne kažeš ništa. Razgovarale smo, ja sam joj rekla kakav je bio moj izbor, naglasila da ona sama mora donijeti svoju odluku, da momak i roditelji i njihove želje jesu jako bitni, ali da je to njen život i da ona mora, svjesna svega i uzevši u obzir sve, donijeti najbolju odluku koju će sama živjeti. Dok sam joj ja predavala nije konačno znala šta će i kako. Nedavno sam je srela. Radi u jednom restoranu, a prije par dana sam vidjela da je na Fejsbuku objavila da je zaručena. Na fotografijama su lijepi, sretni i zaljubljeni. Nadam se da će potrajati.

U ovom slučaju i socijalni radnik bi postupio isto kao ova profesorica navodeći učenicu da sama donese odluku, mada bi to trebalo izbjegavati što više – kaže Jasmina Šahman-Hasanić, socijalna radnica.

Gdje je granica između privatnog i poslovnog? Kako da reagiramo, a da zaštitimo ličnost i integritet djeteta?

Jasmina Šahman-Hasanić, socijalna radnica sa višedecenijskim iskustvom, smatra da kada se učenik povjeri nastavniku na bilo koji način, pa i preko pismene zadaće, najbolje je da nastavnik sam razgovara sa učenikom jer se njemu dijete povjerilo. Nekad je samo to dovoljno, a kada su u pitanju teže stvari onda je najbolje prvo uključiti školskog pedagoga pa da on stupi u kontakt sa roditeljima i po potrebi socijalnim radnikom. U škole bi trebalo obavezno uvesti socijalne radnike kao stručne saradnike,  jer tako bi imali kompletan stručni tim u školi i dijete ne bi moralo trpjeti stres dolazeći u Centar za socijalni rad. Socijalni radnik u školi bi bio spona između privatnog i poslovnog, jer samo socijalni radnici mogu nepozvani ulaziti u porodice. Često pedagoška služba iz škola ne uključi centar za socijalni rad  na vrijeme u rješavanje nekog slučaja, već na samom kraju kada nismo u mogućnosti puno toga postići. Granica između privatnog i poslovnog kada su u pitanju djeca je veoma tanka.

Emina Osmanović, psihologinja, smatra da je zadatak škole na prvom mjestu odgoj djeteta koji pored učenja podrazumijeva vođenje djeteta ka punom razvoju njegovih potencijala. Da bi dijete razvilo svoje potencijale, neophodna je zdrava okolina. Škola pored porodice ostvaruje direktan kontakt sa djetetom svaki dan. Tako je važan faktor u odrastanju i razvoju djeteta. Ako dijete doživljava stresne i traumatske događaje u svojoj porodici, škola je možda jedina koja će primijetiti ili znati za takve okolnosti te je dužna zaštititi i pomoći djetetu. Emina ističe da ukoliko se radi o bilo kakvom obliku nasilja koje se sprovodi nad djetetom, ne radi se više o dobroj volji škole, već o obavezi prijavljivanja nasilja. Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici svaki građanin, kao i zdravstveni i socijalni radnici, nastavnici, odgajatelji, medicinske, obrazovne i druge ustanove i organi, nevladine organizacije koji u obavljanju svoje dužnosti saznaju za nasilje u porodici dužni su prijaviti isto policijskoj upravi. Neprijavljivanjem nasilja za koje znamo činimo prekršaj. Ukoliko se ne radi o nasilju, već drugim oblicima stresa kroz koje učenik prolazi, škola i školsko osoblje trebaju pružiti učeniku podršku, uključiti porodicu i ponuditi različite mogućnosti ili rješenja u datoj situaciji.

[1] U ovom tekstu ne navodimo imena škola, učenika, nastavnika niti mjesta, želeći tako prije svega zaštititi ličnost i integritet učenika kojem se određena situacija desila.

Anes Osmić