Konkursi za posao u prosvjeti

Kad bih bio sin šehida...

23.08.2012

Zeničko-dobojski i Bosanskopodrinjski kanton prednjače u diskriminaciji sposobnih.

Foto: Amer Tikveša

Pasionirani sam čitatelj konkursa za posao, pogotovo u prosvjeti. Na tržištu rada prosvjeta je jedno od područja unutar kojeg se smatram konkurentnim. Čitam konkurse od 2007. intenzivno i ono što pouzdano mogu tvrditi je da ih nikad nije bilo više nego ove godine. Tim bi moja radost trebala biti veća, ali... postoje zaista objektivni problemi za moj prijem, pogotovo ako hoću da apliciram na konkurse u Zeničko-dobojskom ili Bosanskopodrinjskom kantonu.

Jedan je mjesto boravka. To se, međutim, lako rješava, odeš i prijaviš se, kao za glasanje u Srebrenici. Druge su zapreke nezgodne. Šta ću s tim što nisam ratni vojni invalid, demobilisani borac, civilna žrtva rata, u porodici nemam šehida, poginulog ili nestalog borca, po mogućnosti jednog ili oba roditelja. U odnosu na mene, a pod ostalim jednakim uvjetima sa mnom, npr. imaju istu diplomu, gore nabrojani će imati prednost. To im omogućuje Zakon o dopunskim pravima branilaca i njihovih porodica na koji se u konkursima pozivaju. Tu stoji da je branilac svaki “pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i policije nadležnog organa unutrašnjih poslova (...) koji je učestvovao u odbrani Bosne i Hercegovine (...) od 18. 9. 1991. do 23. 12. 1996., odnosno do prestanka ratne opasnosti i koji je demobiliziran rješenjem nadležnog vojnog organa, kao i lice koje je učestvovalo u pripremi za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu prije 18. 9. 1991. godine a koje je angažirano od nadležnih organa”. Armija RBiH i HVO su bili dobrim dijelom rata neprijatelji pa je nejasno, bez obzira koliko me se to ne trebalo ticati, kako obje suprotstavljene strane mogu biti branitelji nečega zbog čega jedni protiv drugih ratuju? Ako, pak, mogu, zašto onda prednost za prijem u radni odnos u školama spomenuta dva kantona nemaju i pripadnici Vojske Republike Srpske, Abdićevi autonomaši, Hrvatske oružane snage? Teško je to dokučiti. Uglavnom, ja, autonomaši, vojnici Vojske RS-a, odmilja četnici, i HOS-ovci, u konkurenciji s vojnicima ARBiH i HVO-a, a pod jednakim uvjetima kako u konkursima navode, za rad u školama Ze-do i Bosanskopodrinjskog kantona smo donji. Zbunjuje me i datum početka rata. Tad jest napadnuto Ravno, ali tad nije bilo ni Armije RBiH ni HVO-a?! Ili su svi oni na suprotnoj strani od tadašnje JNA retroaktivno upisani u pripadnike dvije o(d)brambene vojske? To me zanima jer mi značajno povećava broj konkurenata za posao. A dokle tek sve seže period prije 18. 9. 1991. i ko sve može dobiti potvrdu da je u tom periodu učestvovao u pripremi odbrane BiH... Nema kraja mojim konkurentima jednakijim od mene.

U hrvatskim školama, a one se kao hrvatske poznaju po nazivima ili po jeziku konkursa ili, pak, što imaju katolički vjeronauk i niti jedan drugi, ili traže samo nastavnika hrvatskog a ne bosanskog ili srpskog jezika, takve potvrde ne traže. Možda se one podrazumijevaju? Kao što rekoh, nemam ni značajnih rodbinskih veza s nekom od poželjnih kategorija. A i da sam, npr., sin šehida, ništa mi ne bi značilo. Djeca šehida mogu posebna prava ostvarivati kad je prednost pri zapošljavanju u pitanju samo do 25. godine, meni je 33. Ako postoji dijete šehida koje je pred konkursnu proceduru napunilo 26 godina a položilo je i stručni ispit koristeći se svojim statusom da bi imalo prednost pri stažiranju, gore mu je nego meni.

Da sam kvalifikovan za bilo šta drugo što u Ze-do i Bosanskopodrinjskom kantonu traže, citirani zakon na mene ne bi imao utjecaja. Iako bi trebao da se odnosi na sve poslodavce, samo se škole na njega pozivaju. Branioci i njihove porodice izgleda da su posebno talentirani za rad u prosvjeti Ze-do i Bosanskopodrinjskog kantona ili se, pak, preko njih i ionako ruiniranog sistema obrazovanja jeftino kupuje socijalni mir? Prije će biti ovo drugo. Da su obrazovne ustanove postale prije svega socijalne, potvrđuju i neki drugi uvjeti konkursa i to ne samo u Ze-do i Bosanskopodrinjskom kantonu, već i u drugim kantonima. Gotovo svugdje je moguće naići, s manjim ili većim modifikacijama, potraživanje sljedećih dokumenata: rješenje o tehnološkom višku, potvrda o smanjenoj normi, kopija radne knjižice, uvjerenje da se nalazi na evidenciji službe za zapošljavanje kao nezaposlena osoba, itd. Uglavnom, po konkursima izgleda da je preduvjet za rad u prosvjeti bivstvovanje u egzistencijalnom očaju. Npr., u Kriterijima o načinu bodovanja kandidata prilikom zasnivanja radnog odnosa nastavnika, stručnih saradnika i odgajatelja i ostalih zaposlenika u osnovnim i srednjim školama i đačkim domovima na području Zeničko-dobojskog kantona jasno stoji da prioritet pri zapošljavanju imaju pripadnici ARBiH, MUP-a i HVO-a i njihove porodice, potom osobe proglašene tehnološkim viškom i na kraju civilne žrtve rata. Ko spada u više nabrojanih kategorija, njegova je sreća najveća. Ko kaže da se ne mogu dva dobra sastaviti?

A gdje smo mi, naivni, što vjerujemo da zasluge u radu krče put od trnja do zvijezda prosvjete? Zašto je za posao nastavnika književnosti i jezika važnije srodstvo s mobilisanim braniteljem protiv branitelja nego koautorstvo u izradi četiri čitanke, mentorstvo na produkciji nekoliko školskih časopisa, uređivanje školske monografije, izrada i održavanje školske internetske stranice, magisterij na temu iz struke, javni angažman u polju književnosti, jezika i prosvjeta uopće?

Zašto je zakonu o prosvjeti krv važnija od mozga?

Amer Tikveša