Preporuka

Obrazovanje za mir

27.08.2012

Nacionalizam i obrazovanje: studija slučaja Bosna i Hercegovina

”Nacionalizam i obrazovanje: studija slučaja Bosna i Hercegovina” Midhata Kape (1) jedan je od rijetkih istraživačkih radova koji daje pregled obrazovanja i školstva u Bosni i Hercegovini od doba osmanske okupacije do danas. Akcenat u radu stavljen je na period novije historije, odnosno na recentne politike unutar obrazovnog sistema, kao i na period koji im je prethodio. Istraživanje obuhvata odnose između ”obrazovanja za sve” i aktuelnih političkih interesa, te nudi modele kroz koje se taj odnos može prevazići.

Knjiga je nastala na temelju višegodišnjeg istraživanja rađenog za potrebe magistarskog rada ”Etnonacionalizam i obrazovanje u Bosni i Hercegovini” (1996.-2007.) na postdiplomskom studiju sociologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Istraživanje je sažeto u pet velikih cjelina, od uvoda (Obrazovanje između potreba društva i politike) do zaključnih razmatranja (Obrazovanje kao instrument pacifikacije etnopolisa). Između navedena dva, autor se posvetio temama unutar poglavlja “Obrazovanje unutar sociološke misli: Od ideološkog aparata do instrumenta razvoja”, “Uloga obrazovanja u konstrukciji novih političkih identiteta na južnoslavenskom prostoru do 1918.”, “Studija slučaja: Obrazovanje u Bosni i Hercegovini pod teretom etnonacionalizama (1996. – 2007.)

U samoj studiji naglašeno je da je ”fokus istraživanja na odnosu etnonacionalizma i obrazovanja u Bosni i Hercegovini, kao i u historijskom kontekstu obrazovnih ideologija širem južnoslovenskom kulturnom prostoru jer zbog kulturne i političke uvezanosti u prošlosti i sadašnjosti, te međusobnih utjecaja koji proizilaze iz ovih veza, na prostoru današnjih politički konstruiranih jezičkih standarda nije moguće izolirati samo jedno, državnim granicama omeđeno društvo i proučavati ga u jednoj vrsti vakuuma. Pogotovu to nije moguće činiti sa bosanskohercegovačkim”, dok ”metodološki oslonac za istraživanje leži u teorijskim okvirima strukturalno-funkcionalnog sociološkog pristupa i teorijskog postmodernog skepticizma naspram ideološki konstruiranih „istina“ bošnjačke/hrvatske/srpske „znanosti“, uz korištenje metoda posmatranja, analize sadržaja, historijske metode, studije slučaja i komparativne metode”.

Autor je u uvodu objasnio specifičnosti obrazovnog procesa u Bosni i Hercegovini, koja ni danas nema jedinstveni sistem poput ostalih država u regionu. Naglasio je da jedan od bosanskohercegovačkih entiteta, Republika Srpska (RS) ima svoj integralan obrazovni sistem, dok je u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), pored entitetskog Ministarstva obrazovanja i nauke, suštinska nadležnost u oblasti obrazovanja prenesena na deset Kantona koji čine Federaciju. Kasnije je obrazložio modele po kojima se organizira nastava, od nastavnih planova i programa do udžbenika i prakse.

Nakon uvodnih razmatranja, veća pažnja je posvećena obrazovanju unutar sociološke misli od obrazovne perspektive moderne, preko obrazovne perspektive druge moderne ili postmoderne, do nacionalizma i obrazovanja u sociološkoj misli. Ovim dijelom je postavljen teorijski temelj za buduće teze unutar tema: “Južnoslavenski kulturni prostor: Obrazovanje u eri pojave nacionalizma”; “Bosna i Hercegovina: Obrazovanje unutar Osmanskih mileta i Austro-Ugarske “kulturne misije”.

Historijski uvid u proces obrazovanja kako u Bosni i Hercegovini tako i u širem južnoslavenskom kontekstu omogućio je autoru da izvede pretpostavke, zaključke i teze o recentnim obrazovnim politikama. “Deytonska konstrukcija kao paradigma etničke dekonstrukcije bosanskohercegovačkog društva”; “Obrazovni sistem/i u Bosni i Hercegovini: BiH država bez suvereniteta u oblasti obrazovanja”; “Federalni sistem etničke segregacije”; “Integralni obrazovni sistem Srpske; Bosna i Hercegovina i Sjeverna Irska” – sve su ovo teme koje problematizira autor, nudi rješenja i postavlja teze za neka nova istraživanja.

Proučavajući sve važeće i aktuelne obrazovne modele, autor uočava da je jedini izlaz moguće pronaći u koncepciji „obrazovanja za mir“ – takvog modela koji bi integrisao sve grupe, brišući dominantne razlike i uspostavljene nacionalno profilirane granice. Naglasak je na obrazovanju koje bi se u jednakoj mjeri posvetilo svim različitostima, istovremeno ih povezivajući zajedničkim težnjama i ciljevima. Na taj način bi se, kako autor kaže, napokon moglo uspostaviti društvo čije se jedinke međusobno poštuju i mirno koegzistiraju, uz puno uvažavanje i prihvatanje vlastitih razlika. Ukoliko se ovo pitanje ne riješi ili se ne izmjene dominantne perspektive, društvu prijeti potpuno raslojavanje i daljnje dubinske podjele.

Obrazovni sistem bi trebao uključiti, također, sve slojeve upravljanja i administracije, bez mogućnosti samovoljnog donošenja odluka; autor obrazovni sistem ne zatvara u krug učenika i škole, već ga širi na roditelje, administraciju i širu lokalnu zajednicu. Takav model obrazovanja već je donekle razrađen u Distriktu Brčko, a u studiji se navode njegove dobre tačke i prednosti u odnosu na segregirane kantonalne obrazovne jedinice u ostatku države. Statistički podaci ukazuju da je ovakav model, iako tek u povojima, već rezultirao smanjenjem otpora prema integrisanom obrazovanju, kao i smanjenju diskriminacije kako među učenicima, tako i među ostalim akterima obrazovnog procesa.

Autor ukazuje na cilj koji mora biti fokus u sljedećim inicijativama rješavanja zamršenog problema obrazovnog sistema: prekid sa duboko ukorijenjenjenom tradicijom nacionalnih podjela i korištenja obrazovanja u političke svrhe. Konačnim raskidom sa ovom besplodnom tradicijom, moglo bi doći do finalnog preporoda društva čije je obrazovanje jedno od najjačih oružja za promjenu.

(1) Midhat Kapo, Nacionalizam i obrazovanje: studija slučaja Bosna i Hercegovina, Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2012.

O. Zukić