Politika, religija, obrazovanje

Uvođenje vjeronauke u srednje škole – znak za uzbunu

22.05.2017

Vjeronauka je u osnovnim školama u Republici Srpskoj uvedena početkom 90-ih godina na osnovu tadašnjeg Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju. Osnovci danas vjeronauku izučavaju od drugog do devetog razreda u skladu sa svojim vjerskim opredjeljenjima. Roditelji se mogu izjasniti da li će njihovo dijete pohađati vjeronauku ili ne. Ukoliko odluče da njihovo dijete izučava vjeronauku, onda ona postaje obavezan predmet tokom osnovnog obrazovanja. Iako je postojanje ovog predmeta u osnovnim školama godinama izazivalo burne i različite reakcije, kako roditelja tako i prosvjetnih radnika, vijest da će zaživjeti i u srednjim školama probudila je stare duhove.

Javnost u Republici Srpskoj ovu informaciju dobila je nakon sastanka predsjednika RS Milorada Dodika i banjalučkog episkopa Jefrema, koji su poručili da mladima treba približiti vjeronauku. Nekoliko dana kasnije i iz Ministarstva prosvjete i kulture potvrdili su da su primili inicijativu za uvođenje vjeronauke u srednje škole i da je u toku njeno razmatranje. Neophodno je definisati nastavni plan i program, literaturu, predavače i niz drugih pitanja.

Kad uradi potrebne analize, Ministarstvo će obavijestiti javnost o daljim koracima na uvođenju vjeronauke u srednje škole. Nastavni plan donosi Katehijski odbor Srpske pravoslavne crkve za pravoslavnu vjeronauku, a za islamsku i katoličku odgovarajući organi za donošenje ovakve odluke, rekli su za Školegijum iz Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske.

Ne postoji ništa sporno u vezi sa činjenicom da se neki predmet uvede ili izbaci iz nastavnog programa, ali nismo mogli a da se ne zapitamo ko može da donese takvu odluku bez detaljnih analiza i konsultacija sa pedagozima i pedagoginjama te roditeljima. Da li to pravo imaju najveći crkveni i politički dužnosnici i da li su na taj način ugrožena ljudska prava i slobode svih građana i građanki Republike Srpske?

Reakcije struke

Među zagovornicima/ama uvođenja vjeronauke u srednje škole Republike Srpske najglasnija je Kristina Mrđa, predsjednica Aktiva direktora srednjih škola banjalučke regije, koja smatra da mladi trebaju da uče o vjeri i istinskim društvenim vrijednostima te da će vjeronauka doprinijeti očuvanju identiteta, kulture i srpskog jezika.

S druge strane, Aktiv direktora srednjih škola sarajevsko-romanijske regije protivi se ovakvoj inicijativi.

Vjeronauka u srednjim školama uopšte nije potrebna i mi smo potpuno zapanjeni ovom najavom. Ko hoće da izučava religiju neka ide na Bogoslovski fakultet u Foču. Još malo pa će svaka kuća imati svog popa, poručili su saopštenjem za medije iz ovog Aktiva.

Goran Marković, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, koji objavljuje naučne, analitičke i komentatorske tekstove o ustavnopravnim i politikološkim pitanjima, te o društveno-političkoj zbilji u BiH, među prvima je reagovao na ovu inicijativu tekstom Mantije u učionicama.  

Mislim da uvođenjem vjeronauke nastavni program nije obogaćen. Naprotiv, u njega je unesen sadržaj koji nije zasnovan na naučnim saznanjima, već služi za širenje jednog pogleda na svijet, na život, čovjeka i društvo, koji je samo jedan od brojnih pogleda na svijet i koji već iz ova dva razloga ne smije biti na bilo kakav način stavljan u povoljniji položaj u odnosu na druge poglede na svijet, pogotovo ne u odnosu na one koji su zasnovani na naučnim saznanjima. Vjeronauka u školama služi jačanju društvenog položaja i uloge crkve, koja treba da bude odvojena od države. Na ovaj način, ona to sigurno nije, jer koristi resurse državnog obrazovnog sistema da širi svoje učenje, kaže za Školegijum profesor Marković.

On ističe da se time ugrožava sloboda vjeroispovijesti, kao jedna od temeljnih ljudskih sloboda, te da se teško može govoriti o slobodi u situaciji kad su djeca podvrgnuta uticajima učenja vjerskih zajednica, bez mogućnosti da istovremeno i na isti način stiču znanja koja su različita pa čak i suprotna učenjima pojedinih vjerskih zajednica.

Svrha vjeronauke nije u tome da djeca uče, već da prihvate jedan svjetonazor, tako da škola služi kao instrument za ostvarivanje ciljeva crkve. Vjeronauka doprinosi i segregaciji po vjerskoj osnovi, što je u našim uslovima skoro isto što i segregacija po nacionalnoj osnovi, jer djeca od najranijeg uzrasta 'uče' da se međusobno razlikuju i da postojimo 'mi' i 'oni', pri čemu to razlikovanje, zbog prenaglašavanja vjerskih i nacionalnih razlika, u našim uslovima dobija izrazito negativne konotacije. Imajući sve ovo u vidu, jasno je da smatram kako uvođenje u srednje škole ne može biti prihvatljivo, objašnjava Marković.

Reforma obrazovanja

Vesna Bogićević, direktorica Srednjoškolskog centra “Milutin Milanković” iz Milića, među prvima je u medijima upozorila da će uvođenje vjeronauke u srednje škole, ako do toga dođe, unazaditi čitav obrazovni sistem u RS. Ona je objasnila da će poseban problem nastati u mješovitim školama, poput njihove, u kojoj nastavu pohađa 30 posto đaka koji nisu pravoslavne vjeroispovijesti.

Odgovorno tvrdim, kao neko ko je od 2010. godine uključen u reformu obrazovanja, da će ovo biti veliki problem, posebno kod škola kao što je naša. Imamo oko 30 odsto učenika koji nisu pravoslavci i svaki put kada se na nekim predmetima spominju neke činjenice po pitanju religije, koje već postoje u gradivu, učenici burno reaguju i povedu se rasprave, da ne kažem – svađe, istakla je Bogićevićeva.

Prvu informaciju o uvođenju vjeronauke u srednje škole prosvjetni radnici su dobili na seminaru koji je u martu održan u Tesliću.

Ivana Berić, profesorica engleskog jezika i književnosti u Gimnaziji Mrkonjić Grad, bila je prisutna na tom seminaru. Za Školegijum je istakla da su reakcije većine prosvjetnih radnika u startu bile negativne i da su pitanja bila usmjerena ka opravdanosti uvođenja tog predmeta, ali da je rasprava brzo skrenuta na druge teme. Kako je navela, posebno je zbunilo to što je prije nekoliko godina prekrajan Nastavni plan i program za srednje škole uz objašnjenje da su učenici preopterećeni i da se broj časova mora svesti na 30 sedmično, što još uvijek propisuje Zakon o srednjem obrazovanju RS, a sada se učenici dodatno opterećuju.

Tada je smanjen broj časova stranog jezika, informatika je izbačena iz programa za 4. razred, a latinski iz 2. razreda (iz planova za gimnaziju).

Ovaj potez prekrajanja plana i programa od prije nekoliko godina paradoksalan je sa stanovišta ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje koje su definisane u EU i koje su postale sastavni dio strategija obrazovanja mnogih država. Radi se o osam ključnih kompetencija: komunikacija na maternjem jeziku, komunikacija na stranim jezicima, matematičke kompetencije i osnove nauke i tehnologije, informatičke kompetencije, učenje učenja, društvene i građanske kompetencije, smisao za inicijativu i preduzetništvo, kulturna osviještenost i izražavanje u području kulture. Imajući u vidu ove tokove u obrazovanju, obeshrabruje činjenica da naše Ministarstvo i Republičko-pedagoški zavod (RPZ) smatraju potrebnim da smanje časove baš iz predmeta kao što su strani jezik i informatika, a nađu mjesta za vjeronauku, kaže profesorica Berić.

Na osnovu ovoga i dalje ostaje otvoreno pitanje ko i na koji način donosi odluke o nastavnom programu i da li se sprovode detaljne analize o opravdanosti nastavnog gradiva. U Republici Srpskoj ni prosvjetni radnici ne mogu dobiti odgovor na to pitanje.

Jednom prilikom u Ministarstvu sam postavila pitanje ko je prekrajao Plan i program i kojim se kriterijumima vodio, i nisam dobila odgovor. Drugom prilikom sam postavila isto pitanje savjetniku RPZ-a koji mi je tad odgovorio da RPZ tom prilikom nije konsultovan. Mislim da u ovome leži suština problema. Sa stanovišta prosvjetnog radnika, ja sam samo pojedinac u sistemu, i nemam pravo donositi sud da li vjeronauka treba ili ne treba biti u srednjim (ili osnovnim) školama, ali svakako imamo pravo uvida u studiju, istraživanje, dokument, raspravu, preporuku, strategiju, koja za zaključak ima preporuku da se vjeronauka uvede (ili ne uvede), ili da se uradi bilo koja druga intervencija na nastavnim sadržajima. To ne može i ne smije biti odluka nedefinisane grupe ljudi koja se vodila nedefinisanim i netransparentnim smjernicama, objašnjava profesorica Berić.

Veliki problem, prema mišljenju prosvjetnih radnika, predstavlja i politička tenzija koja vlada između RS i Federacije BiH, te se često dešava da se opravdanje za neki potez opravdava riječima: Oni su to uradili, pa mi moramo reagovati.

Voditi se argumentom – oni to rade, pa ćemo i mi – bila bi infantilna i neozbiljna logika, i značilo bi da su nam oni uzor i standard kojem težimo i da aspolutno nemamo svoje vizije i strategije u kom pravcu želimo da nam se obrazovanje kreće. Niko ko želi biti ozbiljno shvaćen ne bi sebi smio dozvoliti takve izjave, ističe profesorica Berić.

Miješanje političkih i crkvenih lidera u reformu obrazovanja je i prema mišljenju profesora Markovića veoma opasan uticaj koji ima dalekosežne negativne posljedice za buduće generacije.

Reforma obrazovanja treba da bude dobro osmišljen, sistematski i dugotrajan proces. Ona se ne može 'lomiti preko koljena', polazeći od bilo čijih parcijalnih interesa, pa ni interesa crkve ili političkih elita. Takva reforma može samo da škodi. Negativni rezultati takve reforme utoliko su izvjesniji ukoliko se zna da crkva i političke elite zagovaraju uvođenje vjeronauke u srednje škole isključivo imajući u vidu svoje parcijalne interese. Crkva želi da učvrsti svoje društvene pozicije i da ostvari veći i sigurniji uticaj na sadašnje, ali i potencijalne vjernike, dok političke elite žele da se dodvore crkvi kao značajnoj i uticajnoj društvenoj organizaciji. Na takvim osnovama, nema ništa od korisne i uspješne reforme obrazovanja, objašnjava za Školegijum profesor Marković.

On ističe da crkva ne bi smjela da se upliće u društvene procese niti da se bavi pitanjima koja imaju politički karakter, a to je slučaj i sa reformom obrazovanja, jer je država ta koja vodi obrazovnu politiku.

Princip sekularne države podrazumijeva odvojenost crkve od države. Crkva treba da bude autonomna od države kad je riječ o njenim unutrašnjim pitanjima, ali, zauzvrat, nema pravo da se bavi pitanjima koja nemaju duhovni karakter. Drugim riječima, ona ne smije da koristi svoj uticaj i ugled da nameće svoje poglede na različita društvena pitanja, jer to nije njena uloga i svrha postojanja. Tome služe političke i druge institucije, kaže Marković.

Prema njegovim riječima, djeca treba da uče o religiji, ali to se može postići tako što će sticati odgovarajuća znanja na časovima istorije, sociologije, filozofije i drugih predmeta.

Vjeronauka podrazumijeva potpuno drugačiji, čak suprotan koncept. Ona znači da djeca usvajaju vjerske dogme crkve, a ne da stiču kritička i naučno zasnovana znanja o religiji. Vjeronauka ne služi sticanju znanja već stvaranju novih vjernika, koji bespogovorno, bez kritičke analize i promišljanja, usvajaju dogme jednog vjerskog učenja. Crkva koristi svoju društvenu ulogu, moć i činjenicu da je društvena svijest takva da niko ne smije da dovede u pitanje njene postupke i zahtjeve, da se nametne kao duhovni, a dobrim dijelom i kao ideološki, predvodnik društva. Vjeronauka u školama jedan je od najsigurnijih načina učvršćivanja duhovne, a donekle i ideološke hegemonije crkve. Crkva koristi već organizovan obrazovni sistem, koji država finansira, da jednostavno nametne svoje učenje, objašnjava Marković.

Većina roditelja koje smo pitali za mišljenje smatraju da je u današnje vrijeme najvažnije da djeca uče jezike i informacione tehnologije, jer bez toga ne mogu da nađu posao, bez obzira za koju se profesiju odluče.

Apsolutno sam protiv vjeronauke u srednjim školama. Moja djeca su dobri đaci, ali ih vjeronauka ne interesuje, gradivo u osnovnoj školi im je suvoparno i dosadno, kaže za Školegijum Ljiljana Sabljić-Tešanović, menadžerica u kulturi i obrazovanju i majka troje djece.

Ona ističe da kao roditeljka i građanka smatra da crkva mora biti distancirana od politike.

Trebalo bi da u vrtićima i nižim razredima osnovne škole djeca uče bonton, a u višim razredima i srednjoj školi sociologiju, moral i etiku. Ko želi vjeronauku, nek uči u crkvi, ističe Sabljanović-Tešanović.

Mnogi prosvjetni radnici koje smo kontaktirali ne znaju ni koji su ciljevi postavljeni kada je ovaj predmet uvođen u osnovne škole, ali su svi saglasni da je neophodno uraditi pedagoško istraživanje i definisati ciljeve.

Znak za uzbunu

Uvođenje vjeronauke u srednje škole za naše sagovornike i sagovornice je i znak za uzbunu. Profesor Marković ističe da je suština stava o religiji kao privatnoj stvari u tome da čovjek slobodno odluči da li će vjerovati i koje vjersko učenje će prihvatiti.

Sloboda podrazumijeva pristup informacijama i znanjima bez ikakvog ograničenja i pritiska, jer samo obrazovan i informisan čovjek, koji se ne plaši posljedica svog izbora, može zaista slobodno da prihvati neko vjersko učenje ili da odluči da ne prihvati nijedno. Uvođenje vjeronauke znači negaciju ove slobode, jer djeca ne dolaze do svih već samo do nekih znanja i informacija. Osim toga, njima se usađuje uvjerenje da je njihova religija jedina ispravna i da je prirodno, samim tim i jedino moguće, da budu njeni sljedbenici. Ako tome dodamo netolerantan odnos prema pripadnicima drugih vjerskih zajednica ili ateistima, za šta je krivo društvo koje počiva na vjerskoj netrpeljivosti, jasno je da vjeronauka, pogotovo u ovakvim društvenim okolnostima, ne može poslužiti stvaranju slobodnog i tolerantnog čovjeka. Ona ne pruža čovjeku slobodu opredjeljivanja, već želi da ga u najranijoj mladosti usmjeri u jednom pravcu, koji ne može ili teško može biti preispitivan, zaključuje profesor Marković.

Profesorica Berić ističe da je u Glasu Srpske, jednom od najčitanijih glasila u RS, izašao vrlo uznemirujući članak u kojem je citiran jedan vjeroučitelj koji kaže da bi vjeronauka trebala biti obavezna i za ateiste i to zato da bi se svi mogli upoznati sa stanovištima crkve vezanim, između ostalog, i za umjetnu oplodnju.

Koliko god ovdje nastupam kao prosvjetni radnik, nemoguće je odvojiti osjećaje i razmišljanja koje imam vezano za ovo pitanje kao građanin ove zemlje, a naročito kao žena. Kasnije, u vaskršnjoj poslanici patrijarha Irineja, čitav akcenat je stavljen na osudu prekida trudnoće i čak je to nazvano čedomorstvom. Ne može a da vas ne prođe jeza kada slušate i gledate kako isključivo muška družina sebi daje za pravo da sudi o reproduktivnim pravima i obavezama, što je tema koja se najviše tiče žena. Ovim se pokazuje da crkva u školama nema ambiciju samo da podučava vjeronauku, već da promoviše svjetonazor kojim se direktno dira u ljudska prava. Kada takvo nešto podržava Ministarstvo prosvjete i kulture i Republički pedagoški zavod, to je znak za uzbunu. Svako od nas mora da se zapita u kom pravcu ovo ide i da reaguje na vrijeme. Poslije će možda biti kasno, zaključuje profesorica Berić.

Koliko građani BiH kasne sa reakcijama danas je vidljivo na mnogim poljima. Ako ne uhvate posljednji voz, kada je u pitanju obrazovanje budućih generacija, za koju godinu sigurno se neće pitati kako je nečija odluka uticala na reformu obrazovanja, već kako utiče na cjelokupno društvo.

Tanja Gatarić