Intervju

Refik Hodžić: „Sve ukazuje na još kvazipatriotske manipulacije djecom“

10.06.2017

U Kantonu Sarajevo u školske planove i programe i udžbenike iz predmeta Historija od sljedeće školske godine ući će sadržaji koji se bave genocidom u Srebrenici i opsadom Sarajeva. Na te sadržaje, kao i ostale u vezi s ratom u BiH, postoji međunarodni moratorij. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je 5. aprila 2000. godine usvojila Preporuku 1454 (2000) - Obrazovanje u BiH u kojoj se zagovara da škole privremeno obustave podučavanje o ratnom razdoblju u Bosni i Hercegovini. Razlog za tu Preporuku je nemogućnost konsenzusa na prostoru cijele BiH te objektivnog, naučnog pristupa tim sadržajima. Vlada Kantona Sarajevo, usvajanjem Zakona o osnovnom obrazovanju u kojem stoji obaveza izučavanja tih sadržaja taj je moratorij samovoljno odbacila. To je bio povod za razgovor s Refikom Hodžićem, direktorom Odjela za komunikacije pri Međunarodnom centru za tranzicionu pravdu u New Yorku. U javnosti je poznat i kao novinar i aktivista.

Foto: Ervin Blažević

Školegijum: Iz perspektive tranzicione pravde, koja je uloga obrazovanja u uspostavljanju dugotrajnog mira i stabilnosti?

Hodžić: Dugoročno gledano, uloga obrazovanja u uspostavljanju stabilnog mira je krucijalna. U postkonfliktnim društvima poput našeg, škola je mjesto gdje se oblikuje sjećanje na prošlost i promovišu nove vrijednosti, pravi se otklon od vrijednosti koje su dovele do sukoba i masovnih zločina. Zbog svoje formativne uloge, obrazovanje je ključno da bi se usvojile nove norme, humanizovao drugi i drugačiji koji je do tada prikazivan isključivo kao neprijatelj, i, što je možda i najvažnije u kontekstu tranzicijske pravde, da bi se promovisala kultura poštivanja ljudskih prava i zakona, što može doprinijeti da se spriječi neki budući konflikt. Većina mjera i ciljeva tranzicijske pravde je usmjerena na prvu generaciju, sudionike u sukobu, dok obrazovanje ima potencijal da utiče na dolazeće generacije na kojima je najveći teret održanja stabilnog mira.

Školegijum: Međunarodni centar za tranzicionu pravdu, za koji radite, kao jedan od ciljeva tranzicione pravde vidi reformisanje javnih institucija da bi se spriječilo ponovno kršenje ljudskih prava iz prošlosti. Kako u tom pravcu reformisati obrazovne institucije?

Hodžić: Nema šablona, svaki kontekst zahtijeva rješenja koja mogu polučiti rezultate uzimajući u obzir političke i društvene okolnosti, ljudske gubitke, razmjere devastacije proizišle iz rata - šta je moguće naspram šta bi bilo idealno. Međutim, u razmišljanju o reformi obrazovanja u kontekstu reforme institucija kao ključne poluge uspješne tranzicije društva koje se oporavlja od rata, najvažnije je prvo shvatiti i dokumentovati ulogu obrazovnog sistema u poticanju rata. To uključuje jasno razotkrivanje upotrebe školstva da bi se promovisala mržnja, dehumanizacija drugog i manipulisalo učenicima i studentima. Takve prakse moraju biti identifikovane i odbačene, ako ćemo uopšte govoriti o reformi obrazovanja s ciljem čuvanja mira. Ako nam je to osnova, tada možemo govoriti o drugim mjerama reforme poput centralizacije obrazovnog sistema (ili decentralizacije, zavisno od prijašnje situacije), revizija zakona koji regulišu obrazovanje, uklanjanje bilo kakvih diskriminatornih elemenata koji onemogućavaju jednak pristup obrazovanju za sve, reviziju nastavnog plana i programa, udžbenika, uklanjanje ljudi koji su na bilo koji način učestvovali u kršenju ljudskih prava tokom rata, vraćanje na posao nepravedno uklonjenih zbog njihove etničke pripadnosti, itd.

Školegijum: Kako odrediti ulogu obrazovnog sistema u poticanju rata, što ste spomenuli? Vođe i učesnici rata prošli su kroz obrazovni sistem u Jugoslaviji. Možemo li u njemu naći nešto što je na bilo koji način bilo uzročnik rata? Možete odgovoriti i iskustveno, kao neko ko je i sam prošao kroz taj sistem obrazovanja.

Hodžić: Ne znam koliko se jednim odgovorom ta tema može obuhvatiti a da to bude smisleno. Siguran sam da su disertacije pisane o toj temi, ili bi barem trebale biti. Jasno je da je obrazovni sistem bivše Jugoslavije bio zasnovan na matrici ideologije bratstva i jedinstva i narativa o uzvišenosti i potpunoj čistoti NOB-a. Iz mog ličnog iskustva ne mogu da kažem da je u tom obrazovnom programu bila sadržana ideološka podloga za sukob koji je uslijedio. Međutim, njegovu rigidnost u pogledu izučavanja drugih i drugačijih interpretacija prošlosti, činjenica o nekim događajima koji su poslužili nacionalistima za podstrekavanje mitova o zločinačkoj prirodi komunističkog režima i međunacionalne mržnje, iskoristili su zagovarači nacionalnih projekata kako bi delegitimisali zajednički narativ o istoriji tog prostora i njegovih ljudi i naroda. Svi znamo gdje nas je to odvelo.

Školegijum: Na izučavanje sadržaja iz posljednjeg rata u školama postoji međunarodni moratorij - Preporuka 1454 (2000) - Obrazovanje u BiH koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Evrope 5. aprila 2000. godine. U njoj se zagovara da škole privremeno obustave podučavanje o ratnom razdoblju u Bosni i Hercegovini. Još je na snazi. Koliko je uputno stvari koje su se dešavale, među kojima je i genocid, „gurati pod tepih“?

Hodžić: Nije neobično da se odmah nakon završetka rata iz udžbenika istorije izbaci ratni period zbog odsustva konsenzusa. To je, recimo, bio slučaj i u Južnoj Africi nakon sloma apartheida, gdje se godinama istorija uopšte nije učila u školama. Međutim, potpuno je naivno vjerovati da će samo zato što djecu ne učimo istoriji, naročito nedavnoj, ratnoj, u zemlji zavladati harmonija i mir. Osnovni cilj u obrazovanju koje je orijentisano na dugoročni mir i stabilnost mora biti izgradnja zajedničkog pogleda na prošlost, zasnovanog na činjenicama i lišenog ideologije rata, neprijateljstva. Ovakav pristup za cilj ima razumijevanje onog što se desilo i otklon od nasilja kao metode rješavanja političkih pitanja, a do toga se ne može doći zataškavanjem istine o prošlosti. Ono što je kod nas problem, za razliku od Južne Afrike, je da ni 25 godina nakon rata nema nikakvog vidljivog napora da se dođe do makar minimuma konsenzusa o pogledu na rat i počinjene zločine, na osnovu kojeg bi se mogao graditi nastavni sadržaj iz istorije i drugih društvenih nauka. Naprotiv, danas smo udaljeniji od takvog konsenzusa nego prije deset godina.

Školegijum: To pitam i zato što se onda otvaraju vrata za nestručna, neobjektivna tumačenja?

Hodžić: Naravno, taj vakuum biva popunjen „odvojenim istinama“ koje su ništa drugo nego instrumentalizacija činjenica, poluistina i nepatvorenih laži s ciljem nastavka rata drugim sredstvima. Suludo je misliti da djeca ne uče o ratu samo zato što taj period nije obrađen u udžbenicima. Taj vakuum popunjavaju mediji, vjerske institucije, sadržaji dostupni na internetu. Rezultate možemo da vidimo površnim pregledom na rasprave o ratu koje mladi vode na društvenim mrežama.

Školegijum: S druge strane, dolazi do samovoljnog kršenja tog moratorija. U Kantonu Sarajevo će u udžbenike ući sadržaji o opsadi i genocidu. Rađeno je na tome netransparentno. Javnost, roditelji prije svega, ne znaju na osnovu čega mogu imati povjerenje u objektivnost, pouzdanost i tačnost tih sadržaja. Kako to komentirate?

Hodžić: Teško mi je komentirati sadržaj jer udžbenike još nismo imali priliku vidjeti. Da bi bilo u funkciji izgradnje mira, izučavanje zločina poput onih o kojima će djeca učiti u KS ne može da bude usredsređeno isključivo na žrtve tih zločina, nego mora da objasni zašto i kako je došlo do rata, šta je različite grupe motivisalo da se late oružja, da se izdigne iznad redukcionizma o narodima žrtvama i narodima počiniocima. Da bi se kod nas došlo do takvih sadržaja, potreban je ogroman naučni poduhvat na interdisciplinarnim metodama prikupljanja i interpretiranja podataka i definisanja nastavnih sadržaja. Hoće li nadležno ministarstvo u KS imati takav pristup, ostaje da se vidi. Ali, moram da kažem, s obzirom na predlagače, odsustvo transparentnosti i dosadašnje djelovanje nadležnih koji će taj plan provesti u djelo, čini mi se da se ne radi ni o kakvom pokušaju da se kroz izučavanje nedavne istorije promovišu mir i zajedništvo u Bosni i Hercegovini. Sve ukazuje na još kvazipatriotske manipulacije djecom koja ne može donijeti ništa dobro.

Školegijum: Obaveza izučavanja tih sadržaja u KS nametnuta je kroz Zakon o osnovnom obrazovanju gdje jasno stoji da je ministar dužan omogućiti izučavanje tih tema. To su jedini nastavni sadržaji koji se izrijekom spominju u zakonu. Inače, nastavni sadržaji se ne određuju zakonom nego nastavnim planovima i programima. Kako tumačite tu činjenicu?

Hodžić: To potvrđuje moju prethodnu tezu o motivima nadležnih. Ne treba dovoditi u pitanje potrebu da se djeca u Sarajevu obrazuju o opsadi, o genocidu, njegovim uzrocima i posljedicama. Ali, da su namjere donosioca ovog zakona usmjerene ka izgradnji mira, imali bismo sigurno drugačiji pristup u kojem bi se kroz široke konsultacije sa stručnjacima, roditeljima i uz pomno izučavanje primjera iz drugih zemalja koje su uvele ovakve sadržaje u nastavne planove donosila rješenja koja će uistinu biti od koristi za tu djecu i za državu.

Školegijum: Kad spominjete druge zemlje, čiji biste primjer i zašto mogli izdvojiti kao najbolji?

Hodžić: Dosta je primjera, i pozitivnih i negativnih. Od negativnih izdvojio bih Sjevernu Irsku, gdje je 93% škola još uvijek podijeljeno po linijama pripadnosti protestantizmu ili katoličanstvu, a u skladu s tim i nastavni planovi koji obrađuju sektaško nasilje. Od pozitivnih primjera bih izdvojio Argentinu, gdje se o zločinima vojne hunte sve do 1993. u udžbenicima govorilo kao o „greškama“ i „incidentima“. Međutim, 1993. donijet je Federalni zakon o obrazovanju koji je uveo drugačiju interpretaciju „Prljavog rata“ u udžbenike u srednjim školama, a 1995. uveo i programe o ljudskim pravima u osnovne škole. Uz to, presude i Izvještaj Komisije za istinu „Nikad više“ uvedeni su u nastavne sadržaje i školske biblioteke, a škole su imale obavezu da komemoriraju učenike i studente koji su nestali tokom rata. Ovo bi moglo da se gleda kao pozitivan primjer jednog sveobuhvatnog pristupa, uz ogradu da mi nismo Argentina, tako da ni rješenja ove vrste ne mogu da budu prepisana, ali iz njih možemo dosta naučiti.

Školegijum: U vezi s pretposljednjim pitanjem, druga strana medalje... Na nivou države ne postoji konsenzus oko tih sadržaja. Iz RS-a, s političkih pozicija (Dane Malešević, ministar obrazovanja u RS, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske), poručuju kako se ti sadržaji neće izučavati u RS. Oni ne problematiziraju da li je to tačno što će se izučavati već negiraju da su se stvari kao što su opsada i genocid uopšte desile. Kako okarakterisati takav pristup?

Hodžić: Tu se radi o rigidnom provođenju politike „razdvajanja naroda“ koju je Dodik preuzeo od Radovana Karadžića kao politički model nakon pada Aprilskog paketa. Obrazovni sistem je zadnja linija odbrane takve Dodikove politike čiju kičmu čini narativ o čistoti „odbrambenog rata“ koji je vodila VRS i kontinuirana dehumanizacija Bošnjaka kao vječnog neprijatelja srpskog naroda. Negiranje zločina, posebno onih koji kod Bošnjaka još uvijek nose težinu kolektivne traume, poput genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva, Markala, Kapije i drugih, je osnova takvog pristupa. Zato ne dolazi u obzir bilo kakav sadržaj koji bi se činjenicama suprotstavio tom revizionizmu. Ovo je izrazito opasno i ja već godinama upozoravam na pogubnost ove politike, koju su i međunarodni dužnosnici a i Dodikovi partneri među Bošnjacima često znali minimizirati kao beznačajnu retoriku tipa „Mile opet baca bombe svojim glasačima“. Dodikovo negiranje zločina i konstantno namjerno podjarivanje trauma među Bošnjacima je odlika ratne politike. Ovim se na obje strane stvaraju kritične mase mladih koji vjeruju da nikada neće biti bilo kakve šanse za zajednički pogled na prošlost i da je jedini način da dođe do prihvatanja „njihove istine“ potpuni poraz, politički i vojni, druge strane. Tako se sprema za rat, to smo već vidjeli kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.

Školegijum: I ima još jedna stvar koja se ne spominje u ovom kontekstu, ali mu je bliska. Pitanje karaktera rata u BiH, za jedne je to bila agresija za druge građanski rat. Ko je dovoljno moćan i kompetentan da u vezi s tim odluči i, još važnije, kako da priča o tome bude dovedena, pravnim rječnikom rečeno, „izvan razumne sumnje“ u cijeloj BiH i da se smjesti u nastavne planove i programe?

Hodžić: Da bi se došlo do konsenzusa takve vrste, koji mora počivati na činjenicama, a koje mogu doći iz različitih kredibilnih izvora – od već postojećih sudskih presuda i izvještaja poput onoga Komisije za Srebrenicu Vlade RS, do potpuno novih poduhvata tipa komisije za istinu koja će biti ovlaštena od strane državnih institucija i imati kredibilitet i povjerenje i različitih političkih predstavnika i civilnog društva – mora postojati politička volja. Ovo je pitanje od ključne važnosti za mir u Bosni i Hercegovini, koje po mom mišljenju po važnosti nadilazi mnoga druga pitanja iz politike i ekonomije. Međutim, nisam optimista. Jasno je da vladajućim strankama iz sva tri naroda odgovara podijeljenost i održavanje atmosfere krize i sukoba kako bi time odvratili pažnju sa korupcije i devastirajućih posljedica vlastite nekompetentnosti po državu i društvo. Kao što rekoh, političke volje da se krene u ovaj proces danas je manje nego prije deset godina.

Školegijum: Kako se sudske presude i uopšte rad suda mogu prevesti u školsku praksu? Da li Vam je poznato da je to negdje urađeno?

Hodžić: Sudske presude ne pretenduju da zamijene udžbenike istorije, ali su vrlo pouzdan izvor činjenica o događajima koje tretiraju. Postoje primjeri poput onog iz Argentine koji sam ranije pomenuo, gdje su činjenice iz Izvještaja Komisije za istinu koja se bavila utvrđivanjem činjenica o „Prljavom ratu“ i dijelovi presuda visokim oficirima vojne hunte u cijelosti uvedene u nastavne sadržaje u visokoškolskim institucijama, a u osnovnim i srednjim školama uz dodatne udžbenike koji interpretiraju te činjenice. Imamo primjere iz Njemačke i Perua i drugih zemalja gdje se presude izučavaju u različitim udžbenicima kao izvori činjenica o događajima iz prošlosti. Postoje načini ako postoji spremnost da se raskrsti sa zločinima koje takve presude tretiraju.

Školegijum: Zbog Vaših stavova u vezi s dešavanjima iz posljednjeg rata nerijetko ste meta napada. Posljednji je izvršio Nedim Hasić, novinar Stava. Za neupućene, radilo se o Danu bijelih traka. Napisali ste FB status u kojem pozivate Sarajlije da utiču na vlast da se memorijalizira zločin na Kazanima. Pomenuti novinar je to protumačio kao izjednačavanje dva zločina, samim tim izjednačavanje zaraćenih strana, dalje je to po društvenim mrežama i forumima tumačeno i kao stavljanje na stranu „onih drugih“, pa do negiranja genocida. Kako tumačite taj napad i generalno taj tok svijesti?

Hodžić: Ne bih da komentarišem taj napad „Stava“ jer će on biti predmetom sudskog postupka. Međutim, jasno je da je pristup Inicijative „Jer me se tiče“ borbi za spomenik ubijenoj djeci u Prijedoru i pravo žrtava na dostojanstvo i javno sjećanje, koji sam ja, zajedno sa drugim prijateljima i prijateljicama iz Inicijative, artikulisao svojim pisanjem i intervjuima, razbjesnio desničare i oportuniste koji profitiraju od razdvajanja naroda i politike „odvojenih istina“ o kojima sam ranije govorio. Njima najteže padaju pomaci koje smo svojim aktivizmom postigli u Prijedoru, usprkos nesmiljenoj vatri kojoj smo izloženi i od strane negatora zločina poput Dodika i njemu odanih megafona, i od desnih snaga unutar bošnjačkog korpusa, ali ponekada i od žrtava, na čije traume takvi napadi računaju i kojima se hrane. Oni bi najradije da u Prijedoru ostanemo zaleđeni u tom 31. maju 1992., da su sva prava zagarantovana samo Srbima, a da nesrbi vječno nose bijele trake i nikada ne iskorače iz pozicije obespravljene žrtve. Na takav Prijedor nikada neću pristati, a od Prijedora nikada neću odustati.

Amer Tikveša