E-espresso

Moramo odbaciti mit o savršenoj nastavnici

30.06.2017

Evo šta o podučavanju ima reći Sydney Chaffee, nedavno proglašena učiteljicom godine u SAD

Foto: Chia Ying Yang

Podučavanje je umjetnost.

Za ovaj sam se poziv odlučila inspirirana nastavnicama koje su mene podučavale. Pomogle su mi da proces učenja doživim kao istraživanje i transformaciju. Pokazale su mi da umjetnost podučavanja proizlazi iz sposobnosti snalaženja u neredu i pronalaženja ljepote u onome što drugi vide kao nedostatak. Za mene je činjenica da sam nastavnica društvenih nauka u devetom razredu jednostavno privilegija. Cijeli svoj život posvetila sam ovoj umjetnosti.

Nedavno su me proglasili nastavnicom godine u SAD-u i svjesna sam kolika je to čast. Prošle sam sedmice putovala u Washington DC, gdje sam imala priliku sresti se i razgovarati sa edukatorima i edukatoricama, ali i onima koji se bave kreiranjem politike obrazovanja. Sada se spremam da cijelu godinu dana provedem van učionice i da putujem po državi kako bih s drugima razmjenjivala ideje o obrazovanju.

Ova čast, međutim, sa sobom nosi ogromnu priliku, ali i odgovornost da sa ostalima podijelim poruku koju nastojim prenijeti svojim đacima: ne postoji savršena učenica, savršen razred niti savršen nastavnik. Naprotiv, moramo naučiti da prihvatimo nered koji podučavanje i učenje nužno nosi sa sobom.

Ovo je lekcija koju sam utvrdila kada je najesen jedna novinarka prisustvovala jednom od mojih časova. Nakon časa mi je priznala da se začudila što sam odabrala baš taj razred. Radilo se, naime, o času na kojem su đaci zajedno, kroz igru, ponavljali za test na kraju tromjesečja. Tema je bila revolucija na Haitiju. Nekima od đaka bilo je teško na pravilan način raditi sa ostalim đacima. Neki od njih su zadirkivali ili pogrdnim imenima nazivali đake iz drugog tima.

Kada je ona napustila čas, počela sam da sumnjam u sebe. Bilo me stid što čas nije prošao glatko. Počela sam razmišljati kako sam pogriješila što sam odabrala baš taj razred. Trebala sam je odvesti na čas u razred koji nije bio toliko nemiran, mislila sam.

Istina je da smo, kao nastavnici i nastavnice, žrtvama mita o savršenoj učionici, savršenim đacima i savršenom času. Imamo potrebu da iznova dokazujemo kako se ne radi o mitu, da možemo potpuno kontrolirati situaciju u svakom segmentu, a ukoliko to nije slučaj, osjećamo se ranjivima i brinemo se da će nas se doživjeti kao prevarante ili diletante.

Dugo sam razmišljala o njenoj reakciji i, zaista, shvatam zašto nekom ko ne poznaje te đake može biti neugodno na takvom času. Istina je da naš posao u učionici mnogo ovisi o odnosima među nama. Zbog toga sam ja, koja poznajem svoje đake, ondje gdje je ona vidjela haos, vidjela ljepotu.

Jedan od đaka koji je inače ili odsutan ili ima problema sa koncentracijom taj je dan bio aktivan i učestvovao u svim aktivnostima na času. Nije bio sasvim u stanju kontrolirati poneki ispad, ali ga je zanimalo šta se dešava, i, prije svega, htio je da uspješno završi sve aktivnosti. Učio je. Na tom ga času nisam opominjala jer sam bila koncentrirana na njegov napredak. Za mene i za ostale nastavnike upravo je takav čas primjer učenja, uprkos, i vrlo često, zahvaljujući, neredu.

Ukoliko nismo u stanju prepoznati kako se učenje dešava čak i kada djeca griješe ili nisu disciplinirana, onda nismo u stanju prepoznati njihov razvoj, generalno. Holistički pristup obrazovanju znači brigu o razvoju djeteta kroz analiziranje grešaka, ne kroz njihovu zabranu. Ukoliko želimo društvo u kojem će se slaviti važnost učenja iz grešaka, i sami, kao edukatori, moramo biti u stanju otvoreno razgovarati o vlastitim greškama.

Njena me posjeta naučila nečemu važnom – naučila sam da sa drugima moram podijeliti ono što se dešava u učionici. Umjesto da mi je neugodno kada neko posjeti moj čas, sada se potrudim da tu osobu upoznam sa razredom, kako bi imala jasniju sliku o tome ko smo mi i na čemu radimo.

Zamislite samo koliko daleko možemo dogurati na putu ka jednakosti u obrazovanju ukoliko kao nastavnici/e osjećamo sigurnost kada otvaramo vrata svoje učionice, pa čak i kada je u njoj razred koji se smatra neurednim ili nemirnim. Moramo odbaciti mit o savršenom nastavniku i imati hrabrosti boriti se za ono što smo naučili podučavajući, a to je da je za pravo učenje potrebno mnogo vremena. Pravo učenje nije linearno i ponekad je najuspješnije kada stvari ne idu savršenim tokom.

Tekst na engleskom možete pročitati ovdje.

Prevela i priredila: Merima Dervišić

Školegijum redakcija