Odgojni aspekti

Sedam dana bez ekrana

Dio 2: O lociranju i stvarnim prijateljstvima u nestvarnim virtualnim prostorima

Lamija Begagić

18.07.2017

Književnica i saradnica Školegijuma Lamija Begagić provela je porodični eksperiment - s dvoje malodobne djece probala je organizirati život bez doticaja s bilo čim što ima monitor, display, ekran... Eksperiment je bio sedmodnevni. Da li je u tome uspjela pisat će u nastavcima koje ćemo objavljivati svakodnevno.

Foto: Max Pixel

Kako smo se i plašili, nedostatak komunikacije s prijateljicama i prijateljima bit će ono što će nam najviše nedostajati kako bude odmicao eksperiment „Sedam dana bez ekrana“ u koji smo se upustili trinaestogodišnji sin, petogodišnja kćerka i ja.

Ja sam se nekako i nosila s nedopisivanjem s prijateljicama koje se, pokazalo se važnim za istraživanje, utrostručilo kako sam, prije deset mjeseci, doselila u drugu državu u kojoj ne poznajem gotovo nikog. Ti mahom noćni chatovi postali su svojevrsna proteza za stvarna prijateljstva, zamjena za sve u toku dana nepopijene kafe i nerazmijenjene dojmove o novoj sredini u kojoj sam se obrela. Kako su se dojmovi skupljali, oni su mi nedostajali tim više.

Za razliku od mene, sin je ubrzano sticao nova prijateljstva, budući da je s početka školske godine upisan u novu školu. On je prijatelje već imao, ali ne i način da s njima, tokom ovih sedam dana, ostane u kontaktu nakon škole.

Kad sam mu već prvog dana naše akcije rekla da pozove prijatelja s kojim se poslije škole želi naći vani, jer je uspostava poziva bila dozvoljena, namrštio se i zakolutao očima.

Jooj, mama, promrmljao si je u bradu, pa niko to ne radi. Svi smo u grupi i dogovaramo se, moram ih sad zvat troje ili četvero i niko neće znati reć mi tačno gdje i kad, jer sve se dogovara u hodu.

Zaista, kao što se mijenjao način na koji slušamo muziku, način na koji čitamo vijesti, tekstove, na koji provjeravamo informacije, s porastom dostupnosti tehnoloških postignuća, mijenjao se umnogome i način na koji se dogovaramo. Generacija mog sina, a dobrim dijelom i moja generacija, gotovo nikako ne komunicira glasovno. Kada smo započeli akciju, sin je shvatio da posjeduje telefonski broj samo jednog drugara, sa svim ostalim komunicira na Facebook messengeru i nema niti opcije da ih pozove. I tog kojeg je mogao nazvati, nije želio, ustručavao se. To je, prosto, radnja koja nije in i u kojoj se nije osjećao sigurno i ugodno kao u slanju stickera ili ogoljenih Gdje? Dokle? Kad? Kk.  konstrukcija. Drugi razlog krio se i u tome što s društvom komunicira na nematernjem jeziku i iako ga je odlično savladao, još uvijek se srami pričati ga pred nama. Zato smo mu već drugi dan dopustili da se brzo i precizno dogovori oko izlaska na grupnom chatu te da onda ostavi mobitel i ne nosi ga vani. Jesmo li sad varali, pitao je, a ja nisam bila sigurna u odgovor. Jesmo li?

Pogledajući kasnije, po završenoj akciji, u njegov telefon, na njegovu molbu da mu pomognem u instalaciji neke aplikacije, vidjela sam i meni dotad nepoznat način dogovora. U jednom chatu, drugarica mu veli Lociraj se, na šta on odgovara mapom.

Kako ovo, pitam ga čudom se čudeći, a on opet koluta očima (omiljena tinejdžerska gestikulacija, navodno slabi oko dvadesete), pa pokazuje:  Imaš tu evo, ovo: send my location.

Da sam odrastala, pomišljam, ovako se locirajući mapama i da se s kartografijom nisam sretala tek u višim razredima analognog sistema obrazovanja (jednako analognog i danas uz sav Google Maps), možda bi mi danas za čitanje karte i prostornu orijentaciju trebalo manje od pola sata i tri litra prolivenog znoja.

Razmišljam neko vrijeme potom, pokušavajući odrediti šta zapravo mislim o tom razbijanju jezika na sastavne faktore, njegovom ogoljavanju, sažimanju, mijenjanju slikama i mapama.

Digitalni urođenici (generacija mog sina, ali i stariji) daleko su izloženiji pisanoj komunikaciji od nas starijih kad smo bili njihovih godina. Nama se pisanje završavalo u školi, proteglo bi se, eventualno, na onaj jedan dan tokom ljetnog raspusta kada ispisujemo razglednice.

Njima, kakvo-takvo, traje tokom svih njihovih budnih sati i rijetko ga se zasite: ukoliko imate kakvog starijeg osnovca među prijateljima na Facebooku, sasvim je sigurno da ste barem jednom vidjeli njihov status u kojem očajnički pozivaju na dopisivanje konstrukcijama poput one famozne: Neko za chat???

Očito je da pisani jezik koriste više od govora, osim ako aktivno i poluprofesionalno snimaju vlogove. S druge strane, svode ga na sebi prihvatljivu mjeru, vodeći se intuitivno principima jezičke ekonomije, često ga mijenjajući slikama, simbolima i mapama.

Moglo bi se pomisliti kako je njihov svijet multidisciplinarniji, jer mladi korisnici tehnologije mogu birati šta s pladnja uzeti: ponekad je to link, clip, nekad muzika, fotografija, mapa...

No, svijet postoji i izvan tehnologije.

Obaveza je i odgovornost javnog i besplatnog obrazovanja upravo ta: djecu osposobiti za oba njihova svijeta, i onaj u ekranu, i onaj izvan njega, vodeći se prije i iznad svega idejama jednakih šansi i jednakih mogućnosti za svu djecu.

Pročitajte i šta je bilo dan prije.

Najnovije

Intervju sa spremačicama

Higijena međuljudskih odnosa

Anes Osmić, Merima Ražanica

Inovativna nastava

Pjeskoviti nauk

Hana Huskić

Glas roditelja

S nejakih pleća države u školske ruksake!

Damir Dvorniković

Djeca na ulici

Da li je ulica brižnija od države?!

Ines Haskić

E-espresso

Šta roditelji moraju znati o mikrobima

Školegijum redakcija