Sedam dana bez ekrana

Dio 4: Sjećanje na neuslikane vjeverice

20.07.2017

Književnica i saradnica Školegijuma Lamija Begagić provela je porodični eksperiment - s dvoje malodobne djece probala je organizirati život bez doticaja s bilo čim što ima monitor, display, ekran... Eksperiment je bio sedmodnevni. Da li je u tome uspjela pisat će u nastavcima koje ćemo objavljivati svakodnevno.

Prošli smo pola puta do cilja na kojem smo trebali saznati koliko je i u čemu drugačiji život bez ekrana od onog svakodnevnog. Do vraćanja bljeskovima ekrana dijelila su nas tek tri dana. Samo još tri.

A prvi od ta tri preostala počela sam pozivom mami (prisjetimo se, upotreba mobitela za upućivanje i primanje poziva bila je dozvoljena) koja me, tokom razgovora, upitala imam li novaca na računu na kojeg ima punomoć kako bi obavila neku ranije dogovorenu kupovinu. Budući da nisam znala odmah joj dati odgovor, obećala sam da ću je pozvati čim provjerim. Kažiprst mi je, naravno, odmah poletio ka mobilnoj aplikaciji banke, no, kćerka me, u trenu, prekorila: A sedam dana bez ekrana?

Nasmijala sam se, vratila mobitel u ormar i predložila joj da se obuče i prošeta sa mnom do bankomata. Na putu ka informaciji koju bismo, da nije eksperimenta, dosad već imale, kćerkica je ushićeno povikala, povlačeći me za rukav: Vidi, mama, pogledaaaj!

Mama, gledaj, vjeverica!, vikala je oduševljeno.

Živimo na rubu gradske šume i na boru se zaista šepurila vjeverica. Pomislila sam: Gle, ne bismo vidjele vjevericu da nismo izašle, a onda, već u sljedećem trenu, poželjela sam zabilježiti prizor. Nisam imala čime, naravno, i kćerkica je izrazila svoje negodovanje što neće imati fotografiju vjeverice.

Imat ćeš njenu sliku u glavi, dok god se budeš sjećala ovog trenutka, rekla sam joj, ali nije bila zadovoljna.

Kreiramo li, zaista, uspomene za druge, a ne za vlastite depoe sreće? Pamtimo li trenutke dok god su u mobitelu ili na Instagramu? Slabi li nam memorija u glavi kako raste ona u smartphoneu?

Sjećaš li se onog dana kad smo vidjele vjevericu, a nismo je imale čime uslikati? Hoće li tako, jednog dana, o toj vjeverici usred grada, pričati moja kćerka?

Dugo je vremena prošlo dok smo odlučile odmaći se od borova i krenuti ka bankomatu. Plele smo priče oko tog drveća, ono je odjednom postalo kućom za vjeverice, nisu to više bila samo stabla sa kojih pokatkad opadaju šišarke koje nosimo kući i bojimo vodenim bojama.

U njenom svijetu u kojeg rado pokucam i uđem, priče su iza svakog ćoška. A u pričama je uvijek daleko više životinja nego ljudi. Mnogo voli životinje. O njima zna, o njima voli da istražuje i uči. Čini to gdje god može, u crtićima, na ekranima, u knjigama, u enciklopedijama, u šumama, na putu ka bankama. Poznaje klasifikacije, porodice, redove i klase. Vjeverice su joj važnije od igračaka, ali ne od priča.

Ponekad, kad ugrabi trenutak u igri, zamoli me da gleda fotografije na mom telefonu. Ponekad traži svoje, one koje je sama načinila, ponekad razgleda sve. Preko nekih nemarno pređe kažiprstom, na drugima  zastane i ispriča cijeli dan, čitav događaj, ne tek trenutak koji je fotka uhvatila, već i cijeli kontekst.

Znala je da bi o toj vjeverici pričala danima, da je ima u telefonu.

No, da smo imale telefon, pogled joj se sa tom vjevericom nikad ne bi sreo.

O njoj ćemo pričati večeras, mislila sam, bez šlagvorta u telefonu, radeći update jedine memorije koja je samo naša.

A možda je nekad i uhvatimo okom kamere, ko zna, možda je i prava fotografija, kao i sreća, lijepa, dok se čeka.

Pročitajte i prethodne nastavke.

Lamija Begagić