Sedam dana bez ekrana

Dio 6: Saga o freelancerima

22.07.2017

Književnica i saradnica Školegijuma Lamija Begagić provela je porodični eksperiment - s dvoje malodobne djece probala je organizirati život bez doticaja s bilo čim što ima monitor, display, ekran... Eksperiment je bio sedmodnevni. Da li je u tome uspjela pisat će u nastavcima koje ćemo objavljivati svakodnevno.

Izvor: Pexels

Kasno uveče, pred posljednji dan akcije Sedam dana bez ekrana, mučila me nesanica.

Nije bilo načina natjerati san na oči, molila sam ga i potkupljivala različitim sredstvima, od lakih misli o ljetu, preko kamilice, do poprilično dosadne knjige koju je valjalo završiti, za potrebe posla. 

Vjerovala sam da bih zasigurno lakše usnila da mogu pustiti seriju, sve dok se ne bih sjetila i onih noći kad bi me nova sezona serije samo razbudila i držala mi pažnju do jutra.

No, u jedno sam bila sigurna: nemogućnosti usnivanja  doprinosila je nervoza zbog posla koji se tamo negdje, u skladištima ugašenog računara i na danima neotvorenom mailu, slaže, gomila i prijeti da me napadne iz mraka. Mislila sam kako su ovi trenuci kad svi ukućani spavaju, a meni se pak ne spava, idealni za sjedanje za radni stol, uključivanje računara i rad na tekstu, na zbirci priča, na kolumni – na bilo čemu što čeka u folderu „Tekući poslovi“. Mada sam u akciju ušla pripremljena, znajući da me čeka sedmica izolacije, ova me misao o slobodnom vremenu kojeg najednom imam u izobilju u ta kasna doba uznemiravala.

Tješila sam se mislima da je i ova izolacija zapravo dio posla, iz nje će se, znala sam, izroditi tekst koji čitate. Nije pomagalo. Onda sam se dosjetila kako sam dva dana pred početak akcije odštampala tekst na čijem uređivanju radim i uzela ga čitati, te sugestije i lektorske intervencije unositi olovkom, sa strane, šarajući tekst kao u stara dobra vremena. To me smirilo, pa naposljetku i uspavalo.

Misao koja me probudila bila je da život nije otok i da, dok god radim posao koji radim, ovakvi dani neće biti mogući. Lekturu je svakako lakše uraditi koristeći se track changes opcijom u Wordu, nego li olovkom, a i šume su nam na tome zahvalnije.

A kakav je to zapravo posao koji radim? On je, sasvim sigurno, prostorno-vremenski dosta fleksibilniji od poslova koje obavlja većina mojih prijateljica i članica i članova porodice. Sav posao obavljam od kuće, pred računarom. Sa redakcijama, urednicama i saradnicima komuniciram uglavnom mailom, pokatkad koristimo i Skype, Viber, Messenger i slične aplikacije.

Stoga, razmišljam dok pravim još samo jednu kafu koju ćemo popiti bez Marte i Danice, ovaj eksperiment ima značajna ograničenja. Pristajući na njega, ja sam zapravo pristala na sedam dana (ne)plaćenog dopusta.

Šta je sa roditeljima, mislim, čiji se poslovi ne oslanjaju na ekrane? Postoji li potreba da kada dođu kući s posla uključuju računare i da li ih uopšte imaju?

U našoj kući svako, osim kćerke, ima svoj računar. Ona, pak, rado uzme jedan pokvareni laptop, teatralno ga otvori i sjeda da radi. Kada je upitam šta radi, odgovara Posao.

Koji posao?

Pišem tekst za Kolumnu (gdje je, misli ona, Kolumna, baš kao i Školegijum ili Kolibrić, naziv magazina za koji redovito pišem)!

Raditi od kuće ponekad je privilegija, ponekad loš deal u kojem trpe svi: i posao, i slobodno vrijeme, i kućanstvo, i djeca, i ja.

Jedna od njegovih loših strana je što ste djeci, naročito mlađoj koja vrijeme provode uz vas, stalno pred očima zagledani i zadubljeni u ekrane.

Mlađe, upravo zato, ima viziju da svaki posao podrazumijeva gledanje u blještavilo blank dokumenta u Wordu, dok starije s podsmijehom odbacuje svaku moju kritiku o povezanosti glavobolje, pritiska u očima, bolova u vratu i kičmi, osjećaja bezvoljnosti sa satima provedenim pred monitorom.

A ti? A tata? Kako vi možete? – njegovi su vječiti džokeri u rukavu.

Možda bismo, za neki naredni eksperiment, mogli uvesti praksu: pet sati bez ekrana. Dnevno. I ostavljati u te sate posao, zaključati ga iza firewallova, zaštićenog u laptopima i odglumiti kako smo se upravo vratili s posla kući, bez obzira što kuća jeste posao i posao jeste kuća.

Jer to što na posao ne odlazimo, ne znači da se sa njega ne trebamo vratiti djeci, nasmijani i sretni što ih opet vidimo.

Pročitajte i prethodnih pet dana.

Lamija Begagić