Intervju

Kreiranje stvarnosti u L'art corneru

17.08.2017

Ian Lalić, Ajra Branković, Sin Kurt, Azur i Zana Piralić, Aleksandar Lukić, Sejma Baljević, Aiša Efendić, Ada Kenović, Lana Komić, Florence Thomas, Esma Šabić, Emin Zonić, Mavra Lukač, Marko Tomas, Elis Petrov, Luna Laylah Šarenovac, Ivor i Luan Šparavalo i Mario Mikulić polaznici su škole slikanja L'Art Corner u ulici Branislava Đurđeva 20, u Sarajevu, u kojoj su, u prvim danima mjeseca jula, akademski slikar Mirza Ibrahimpašić i skulptorica i ilustratorica Sanela Husić-Musabašić upriličili izložbu njihovih radova pod nazivom „Godišnja izložba radova pilića“. Izložbu smo posjetili, fotografijama pokušali prenijeti umijeće mladih slikara i razgovarali sa slikarom i učiteljem Mirzom.

< >

Foto: Emina Isić

Otvoreni atelje Mirze Ibrahimpašića i Sanele Husić-Musabašić je, moglo bi se reći, remek-djelo vrtne arhitekture u kojem se između zasađenog malinjaka, raznovrsnog cvijeća i vinovih loza kriju groteskne glave od stiropora, kopije sablasnih lica Henrija de Toulousa-Lautreca, glinene dramske maske, minijature životinja i crteži okačeni po zidovima dvorišta. To su radovi mojih drugova i drugarica koji sa mnom pohađaju Mirzinu školu crtanja i slikanja, kaže mi Ian Lalić, dječak od 12 godina, čiji zimski pejzaži rađeni u akvarelu asocijativno podsjećaju na romantičarske akvarele njemačkog slikara Caspara Davida Fridricha. Ian je slobodno uskočio u ulogu kustosa i proveo me kroz sve radove svojih drugova, objašnjavajući da u Mirzinoj školi ne slikaju samo na papiru, već i na platnu i drvetu, a poneki se čak odvaže da rade na staklu i vajaju u glini. Učitelj, (kako Ian zove Mirzu Ibrahimpašića, koji je ujedno i osnivač škole), podučava nas starije, grupu od 12 godina pa nadalje, a Sanela radi sa mojim drugovima i drugaricama od pet do jedanaest godina. Mirzinu školu pohađam već dvije i po godine i najviše radim u laviranom tušu i akvarelu, jer na osnovu ovih tehnika mogu crtati opuštene atmosfere, kao što su mrtva priroda i prirodu. Mladi i talentirani umjetnik me potom uputio na učitelja koji je za Školegijum objasnio rad i ciljeve škole crtanja i slikanja L'Art Cornera.

Školegijum: Kada je i kako počela priča koja se odvija u L'Art Corneru i s kojim krajnjim ciljem? Da li ste zadovoljni dosadašnjim ostvarenjem, programom i uslovima rada u ateljeu?

Ibrahimpašić: Atelje L'Art Corner otvoren je prije nekih pet-šest godina. Prvobitna zamisao, preciznije – primisao, bila je osnivanje stanovitog „punkta“ u našem gradu koji bi vremenom postao neformalno okupljalište mladih talenata, ali i ljubitelja svih vidova djelovanja u okviru likovnih i primijenjenih umjetnosti. Stoga sam se okrenuo samostalnom osnivanju takvog jednog, uslovno rečeno, centra, u nadi da ću vremenom naići na podršku sredine u njegovoj realizaciji.

Koncept L'Art Corner pretpostavlja rad u klasičnim likovnom tehnikama (crtanje, slikanje, grafika), ali i drugima, nešto savremenijim ili složenijim oblicima likovnog izražavanja, dakle od oblikovanja u glini, klesanja u kamenu, mozaika i vitraža, do grafičkog i produkt-dizajna, kompjuterske grafike, performansa i slično. No, za tako širok dijapazon djelovanja su potrebni, osim finansija, i naročiti uslovi, ponajprije pogodan prostor, a što u trenutku osnivanja ateljea nismo imali. Nadali smo se podršci šire zajednice, ali je ona izostala pa smo se stoga fokusirali na ono što nam je bilo dostupno: iznajmljeni stan s dvorištem u kojem danas radimo klasične slikarske i grafičke tehnike, pomalo modeliranje i demonstraciju kiparstva u lakim materijalima, izlijevanje reljefa, kolaže i tome slično. Eto, tako smo i zato postali i, čini se, opstali.

Jesmo li zadovoljni? Jesmo! U datim uslovima, uistinu skromnim, ostvarujemo veoma dobre rezultate. Kroz atelje su prošle generacije djece, imali smo jednu veliku izložbu u Kamernom teatru 55, mnogi od članova ateljea danas uspješno studiraju umjetnost ili arhitekturu, a skoro svi i dalje posjećuju naš atelje, druže se, pa i rade s novim generacijama djece. Šta može biti bolji rezultat?!

Školegijum: Vašu školu crtanja i slikanja pohađaju i odrasli, a neki među njima su i roditelji. Mnoga djeca uče se slikanju s tatom i mamom. Otkud to i kako se pokazalo kao pedagoški metod?

Ibrahimpašić: Da, imamo i grupu amatera, starijih, zaposlenih ljudi koji dolaze i rade u ateljeu. Oni plaćaju članarinu u punom iznosu i praktično finansiraju troškove ateljea. Zahvaljujući njima opstajemo i to je, u biti, i jedini razlog da radimo i s odraslima. Termina u ateljeu je veoma malo, a djece kandidata mnogo, ali, na žalost, nema drugog načina da se „pokrijemo“; materijal je skup, troškovi veliki. Istina je, desi se da su i majka i sin članovi ateljea, ali oni rade u svojim grupama, generacijski determiniranim, tako da se ta činjenica ne reflektira na njihov rad.

Školegijum: Kakvo je Vaše iskustvo s predznanjem koje djeca sa sobom ponesu iz škole?

Ibrahimpašić: Oblast likovnih umjetnosti kao i istorija umjetnosti spadaju u red školskih predmeta koji šire horizont opšte kulture i opšte informiranosti djece, iz čega proizilazi da ona i ne moraju nužno znati sve detalje i sve činjenice iz te oblasti. U tom smislu dovoljno je da imaju jasnu predodžbu o kontinuitetu velikih civilizacija koje su iznjedrile različite umjetnosti, o kapitalnim djelima i autorima iz pojedinih epoha, te svijest o njihovoj ulozi u sveukupnom razvoju civilizacije, što podrazumijeva neki kontinuitet od pećinskog crteža pa sve do današnjeg piktograma – ikonice na računaru, saobraćajnog znaka, loga Coca Cole, kao i savremenih grafičkih oblika, odnosno svojevrsnog likovnog jezika. Sve ostale pojedinosti se, ako ih i nauče, brzo zaborave, a bez ove „kičme“ o kojoj govorimo one bivaju i zbrkane, pa kao takve možda i beznačajne u profiliranju ličnosti. Dakle, ne očekujem da djeca znaju previše stvari i detalja iz istorije likovnih umjetnosti niti da znaju tehnologiju grafike, slikarstva ili primijenjenih umjetnosti, što se, uostalom, pokazalo i osnovanim. Njihovo predznanje nije uvijek na željenom nivou, ali se praktičnim radom i analizama djela vrlo efikasno „uroni“ u te sadržaje i brzo apsolviramo tehnike i teme koje obrađujemo.

Istina, neki od njih dolaze sa zavidnim znanjem, doduše teoretskim, koje upotpunimo praktičnim radom u ateljeu, tako da u vrlo kratkom vremenu postanu pravi mali majstori. U ovom ateljeu djeca s 11 godina već slikaju uljanim tehnikama, suhim pastelom, koriste ugalj, lavirani tuš... Možda je ovo dobro mjesto da kažem kako je motiv polaznika najznačajnija komponenta u cijelom tom procesu. Ni talenat nije toliko presudan u razvoju i dostizanju rezultata koliko to jeste motiv! Moja je sreća da svi oni, manje ili više, dolaze s jakom motivacijom, očiglednom željom da čim prije postanu „slikari“, pa se uporedo s radom i napredovanjem među njima razvija i snažan takmičarski duh, što za svakog učitelja (kako i mene, učitelja, od milja zovu!) predstavlja neprocjenjivo zadovoljstvo, ali i olakšanje u radu. Zahvaljujući tome i djeca koja nemaju potrebno predznanje relativno brzo ovladaju tehnikama i materijalima tako da se u tom smislu vrlo brzo izjednače.

Školegijum: Šta po Vašem mišljenju nedostaje u njihovom školskom obrazovanju iz likovne kulture i umjetnosti u školama?

Ibrahimpašić: Bojim se da u školama nema potrebnih uslova da se djeca u ovom smislu razvijaju i izvedu do nivoa na kojem bi mogli raditi, uslovno rečeno, u profesionalnim standardima i samostalno. Formalni razlozi kao što su ograničen i minimalan broj časova, provizorni uslovi, neadekvatan materijal, ali i, što je možda i važnije, odsustvo društvene svijesti o didaktičkoj i pedagoškoj važnosti produktivnog i kreativnog angažiranja djece i mladih ljudi, doveli su do toga da su u školama humanistički predmeti/discipline zapostavljene do nivoa fakultativnih predmeta koji tek popravljaju prosjek prolaznosti. Ne znam šta se u ovakvim okolnostima može učiniti da to bude bolje. Bojim se da u bliskoj budućnosti ne može ništa, jer smo se kao društvo srozali do tačke u kojoj bi bilo dobro pedagoškom i obrazovnom tretmanu podvrgnuti, prije svega, upravo one koji bi trebali da o tome brinu. Odnos nadležnih prema našem ateljeu, ali i brojnim sličnim udruženjima koja djeluju u polju kulture, umjetnosti i obrazovanja, svjedoči da bi to moglo biti upravo tako.

Školegijum: U kojim bi se pravcima obrazovanje iz likovnih umjetnosti trebalo nadograditi u školskim planovima i programima?

Ibrahimpašić: Nema mnogo smisla nadogradnja školskih planova i programa ukoliko se za njihovu realizaciju ne obezbijede materijalni uslovi. „Prvo materijalna baza pa onda duhovna nadgradnja“, govorio je jedan danas omraženi filozof! Svjedočimo već duže od dvije decenije da vladajuće garniture nisu spremne investirati u obrazovanje (osim u „elitne“, zapravo nacionalne škole), pa u tom smislu nikakve „reforme“ neće bitno promijeniti stanje. U vrijeme kad sam radio u školi, predmet „fizički odgoj“ ili „sport“ kako ga neki zovu, godinama se održavao u učionici – nastavnica bi sjedila za katedrom i pričala o sportu, odbojci, atletici... Zašto? Pa škola nema sportsku salu! Kakva nadogradnja može popraviti ovo stanje? Izgradnja sportske dvorane a ne nikakva nadogradnja plana i programa! Za nastavu muzike potrebni su klaviri i violine umjesto priče o njima, za slikanje trebamo platno i boje a ne teoriju o slikanju... Treba li šta reći o kadrovima?! Treba: i pored svega rečenog materijalne osnove obrazovanja još uvijek su u mnogo, mnogo boljem stanju od stručnih! Dovoljno rečeno.

Dakle, ako govorimo o nadogradnji, onda je najprije neophodna nadogradnja svijesti vladajuće oligarhije o značaju kulture, obrazovanja i umjetnosti za prosperitet jednog društva kao i stručno profiliranje i angažiranje kompetentnih kadrova u obrazovanju, umjesto permanentne i uglavnom isprazne nadogradnje planova i programa koji se najčešće i ne sprovode.

Školegijum: Da se vratimo djeci i njihovom radu. Izloženi radovi pokazuju da polaznici raspolažu i nekim opštim znanjem iz historije umjetnosti, o likovnim motivima, iz opšte historije i opšte kulture. Da li ih vi podučavate tome i zašto smatrate da je to bitno?

Ibrahimpašić: Da, mnogi radovi su zaista „kompletni“ i u likovnom i u sadržajnom smislu. To, uz talenat koji se podrazumijeva, zavisi od mnogo faktora, ali ponajviše od obrazovanosti i motivacije. Pogledajte „Francusku revoluciju“, rad dječaka od devet godina rađenu u tehnici tempere. Pogledajte te kostime, uniforme, oružje, opremu... Čini se nevjerovatnim da tako malo dijete („iz mašte“) do u detalj i nepogrešivo obradi temu: puk poderane odjeće i bez obuće, sa starim puškama „kremenjačama“, vilama i štapovima, oficir u uniformi s podignutom sabljom, pripadajućim znamenjem, oficirskim čizmama, na konju koji se propinje (simbol akcije, agresije), aristokracija u fraku s cilindrom i pištoljem (civilno naoružanje), vojnik s tipičnom francuskom kapom, uprtačima, puškom s bajonetom (vojno naoružanje), crveno krvavo nebo i dvorac u pozadini događanja... Pa zar nije impresivno! Fantastično!!! U ovom ateljeu ima zaista mnogo genijalne djece!

E sad, u ovakvim situacijama koristim priliku, „uskačem na voz koji je krenuo“ i prezentiram djela i autore s istorodnim ili sličnim temama iz istorije umjetnosti, ponekad i kopiramo nekog od starih majstora, izanaliziramo njegov način rada, način kako je riješio neki likovni problem, perspektivu, teksturu kamena, tekstil, svjetlo u vodi i sl., i time je ciklus poduke zaokružen. Jedan od velikih slikara tako postane „svojina“ mojih đaka, a sve drugo ide samo po sebi. Eto, tako radimo, tako pomalo i učimo i tako se zabavljamo.

Školegijum: Kojim tehnikama i materijalima podučavate polaznike?

Ibrahimpašić: Praktično su zastupljene sve tehnike, a djeca rade one koje su im u trenutku bliske, za koje su raspoloženi, koje im sugerira model ili tema. U biti tu nema pravila.

Školegijum: Po čemu znate da su djeca određenog uzrasta sposobna za usvajanje određenih tehnika i materijala?

Ibrahimpašić: Ni po čemu posebnom! Mi radimo polako. Dugo crtamo, pola godine, godinu, potom kombinujemo tehnike, igramo se, instinktivno biramo tehnike i načine rada, od slučaja do slučaja, a onda se jedna od njih sama nametne, konkretna tehnika „legne“ konkretnom malom autoru i onda je neko vrijeme forsiramo, dok mu ne dosadi. Potom tragamo za novim tehnikama i načinima. Nema tu strogih programa i pravila niti treba da ih bude.

Školegijum: Da li su motivi i plan rada prilagođeni svakom uzrastu djece posebno, pošto su djeca različitih godina?

Ibrahimpašić: U ateljeu se radi individualno, sa svakim polaznikom ponaosob, od nivoa na kojem se nalazi, tako da nije naročito važno da budu ista „generacija“. Likovni problemi su uvijek isti, tako da ponekad radimo u veoma izmiješanim grupama. I oni koji su tu godinama i oni „od jučer“ mogu raditi istu temu, ali je moj pristup prema svakome od njih drugačiji.

Školegijum: Na koji način i kojim tehnikama objašnjavate polaznicima percepciju i osnove perspektive?

Ibrahimpašić: Učimo uobičajenim školskim načinom – crtanjem kubusa, raznovrsnih geometrijskih tijela u prostoru. Djeca su pametna, visprena i lako usvoje sve što im se razložno objasni. Ona se uglavnom nikada nisu srela s likovnim problemima horizonta, ptičije i žablje perspektive, planova u prostoru, proporcije. Nikada im to nije trebalo i niko im nije o tome govorio, pa o tome uglavnom ništa ne znaju, ali je dovoljno nekoliko vježbi i korektura da „pohvataju konce“ i postave složenu kompoziciju u crtežu bez bitnih pogrešaka. Crtanje kubusa je na neki način kompletan, laboratorijski način istraživanja likovnih problema: istovremeno uče proporciju, prostorne planove, perspektivu, vizuelno skraćenje, razvijaju moć zapažanja (percepciju), vježbaju crtež i tretman linije – jednom riječju sve!

Naravno, ove teme nisu primjerene najmlađem uzrastu u ateljeu, pačurliji od pet, šest godina. Oni se još uvijek bave bajkovitim temama sa svojom učiteljicom Sanelom Husić-Musabašić, ali nešto stariji polaznici, od deset godina pa nadalje, već su sposobni da se izbore s ovim izazovima.

Školegijum: Po izloženim radovima se vidi da djeca rade postavke antičkih bisti i anatomiju čovjekovog tijela. Zbog čega smatrate da je to važno da djeca usvoje u mlađim godinama? Od koje godine polaznici kreću s likovnim promišljanjem ljudskog tijela i portreta?

Ibrahimpašić: Crtanje antičkih figura je na neki način prelazna faza u crtanju od geometrijskih tijela i mrtve prirode ka portretu. Na njima vježbamo metode i načine oblikovanja karaktera, proporciju i volumen. Anatomija ljudskog tijela je bitan segment u ovom poslu i neophodno je imati osnovna znanja o tome. Ima djece koja se, na moje veliko zadovoljstvo, s velikim interesovanjem i uporno vraćaju ljudskoj figuri. To je veoma teška tema i ne insistiram da je rade često, ali se povremeno vraćamo na nju i pomalo napredujemo. Rezultate provjeravamo tako što sjednu jedno naspram drugoga i crtaju se uzajamno. Uglavnom uspijevaju „uhvatiti“ karakter i proporciju, a nerijetko čak i emociju. Mnogi su već vrsni portretisti što se može vidjeti iz njihovih radova.

Školegijum: Koje su to osnove likovnog jezika koje bi djeca trebala da usvoje i zbog čega takvo obrazovanje djeca ne stiču u osnovnim školama i regularnim srednjim školama?

Ibrahimpašić: Linija, kompozicija, kontrast, ravnoteža, forma, svjetlo – mnogo je toga što djeca moraju usvojiti da bi samostalno radila. To pretpostavlja mnogo rada i u određenom ritmu, po programu koji kontinuirano nadograđuje već usvojena znanja. Nama to ide dosta dobro s obzirom na to da čitavu školsku godinu radimo u kontinuitetu, korak po korak. Za takav rad je neophodan odgovarajući prostor, pravi atelje, radionica u kojoj se djeca mogu prepustiti radu bez ikakvih ograničenja. Bojim se da školske učionice nisu taj prostor i da se u njima spomenute teme tek načnu, više nego što ih se obradi do kraja. Vjerovatno je to jedan od razloga, možda i objektivan, uz ranije spomenute koji su sistemske i subjektivne naravi.

Školegijum: U čemu je važnost likovnog izražavanja djece? Šta to sve djeca uče pored crtanja i slikanja kroz likovnu umjetnost?

Ibrahimpašić: Pojednostavljeno rečeno, izražavajući se linijom, bojom, glinom ili nekim drugim načinom, djeca razumiju da ništa ne mora biti, pa i nije, onakvo kakvim se čini. Objektivna stvarnost, odnosno model kojim se u trenutku bave, „filtriran“ kroz njihov doživljaj i interpretiran u određenoj tehnici (a svaka nosi svoja tehnološka ograničenja) u konačnici, u njihovom radu izgleda sasvim drugačije. Vremenom oni prestaju „kopirati“ model, dakle stvarnost, i sasvim svjesno i slobodno pristupaju njenoj interpretaciji na način kako je doživljavaju. To je kreacija!

Dakle, radeći u ateljeu djeca se oslobađaju imperativa „zadate“ stvarnosti, mijenjaju je, interpretiraju na bezbroj načina, maštovito, ponekad reduciranu ili nadograđenu vlastitim intervencijama. Ukratko, oni stvarnost KREIRAJU! Sposobnost kreacije znači slobodu duha i uma, otvorenost prema novom, drugačijem, nosi potencijal za promjene u svim sferama života, a taj potencijal nemjerljiva je vrijednost za svakog pojedinca. Uvjeren sam da će moji momci i djevojke doskora predstavljati istinsku snagu ovog društva koja će nas povesti u bolje sutra. Neka im je sa srećom!

Emina Isić