Školski pribor

Topli zagrljaj konzumerizma

26.08.2017

Uđete li u prodavnicu sportske opreme, nećete vidjeti dresove s imenima Tina Ujevića, Nikole Tesle, Marije Curie... Na sportskim rekvizitima također nema slika umjetnika i naučnika. U buticima je slična situacija. Izuzetak su estradne i filmske zvijezde kojima se u medijima pripisuje status umjetnika, ali je zbog hiper komercijalnosti njihovih djela ta odrednica upitna. Potpuno isto kao u buticima je u knjižarama, na školskom priboru – ruksacima, pernicama, koricama sveski. E, sad nazirete u čemu je kvaka s ovim tekstom. Dakle, zašto barem stvari koje služe naukovanju u različitim oblastima ne služe istovremeno i popularizaciji toga o čemu se uči ako već niko ne očekuje da tome služe sportski rekviziti ili garderoba?

Foto: Amer Tikveša

U veleprodajnoj radnji školskog i kancelarijskog pribora Exclusiva u Sarajevu pitali smo jednog uposlenika da li su ikad imali neke brendove koji su tematski, na vizualnom planu, forsirali nauku i/ili umjetnost. On se ne sjeća. Pokazao je samo jednu svesku na kojoj je moguće prepoznati Einsteina. Radi se o sveskama na čijim su koricama ustvari glave životinja s prepoznatljivim atributima nekih poznatih ličnosti, kakva je, u konkretnom Einsteinovom slučaju, njegova frizura.

Ako roditelji žele da ispoštuju ukus djece, onda dječacima najčešće kupuju brendove s likovima sportista, a djevojčicama Winxice, Barbie, neke od Disneyjevih princeza. Desi se i da ga ne ispoštuju, ali najčešće zbog novca, rijetko kad zbog odgoja. Radi se o tom, kako uposlenik Exclusive kaže, da ruksaci s likovima Disneyjevih zvijezda, zbog licence koja se plaća da bi se ti likovi mogli štampati i prodavati, znaju koštati i do 30 posto skuplje od ruksaka iste kvalitete ali bez likova na sebi. Ruksaci bez likova, iako jeftiniji, slabije se prodaju.

Nina, majka djevojčice koja od septembra treba da krene u treći razred, TV i internet uzore svoje kćerke smatra dobrim dijelom pogrešnim.

- Gledala je Winxice i zove me da kaže kako mora smršati!? Uopšte nije gojazna, ali Winxice su anoreksično mršave i ona želi biti takva... I to im stavljaju na sveske i ruksake?!

Winx klub je animirana serija o skupini prijateljica koje se bore protiv zlih protivnika i stalno otkrivaju nove moći i mogućnosti transformacije koje ih čine snažnijima. Serija je namijenjena djeci od pet do 12 godina, ali je popularna i među tinejdžerkama.

Ninina prijateljica Mirela, također majka djevojčice koja će sad u treći razred, smatra da škola i cijela industrija u vezi s njom ne vodi računa o tome šta se i koga se plasira djeci za uzore.

- Ni u knjižarama često knjige nisu u prvom planu. Djecu privlače u njih tako što stave neke igračke u izlog, kako će onda djeca voljeti nauku, umjetnost...

Nauka i umjetnost djeci su nerijetko sinonim za stres jer je to nešto što povezuju samo s ocjenjivanjem, a ocjenjivanje, opet, s kaznom i nagradom. Roditelji su gotovo nemoćni da bilo šta urade jer izloženost djece TV-u i internetu te interakciji s drugom djecom koja vole te stvari (a to su manje-više sva djeca) čini ih statistima u odgoju svojih potomaka.

Po mišljenju pedagogice Samele Alagić razlozi za takvo stanje kriju se u sljedećem:

- Izdavačke i štamparske kuće upravo tom komercijalizacijom omiljenih dječijih likova ili idola stvaraju ogromnu finansijsku dobit;

- Nema selekcije, niti kontrole medija;

- Nema preporuka od strane Ministarstva za obrazovanje vezano šta je dozvoljeno štampati za djecu odrođene hronološke dobi, a niti sankcija za izdavače;

- Nema reakcije škola vezano za evidentan i očigledan problem;

- Nema reakcija struke koja odlično zna kako sve to utiče na razvoj ličnosti djeteta i kako ga oblikuje u pozitivnom ili negativnom pravcu;

- Nema reakcije roditelja;

- Udovoljavanje željama djece bez razmišljanja šta se nalazi na njegovoj pernici, svesci i inom školskom priboru;

- Akcije i sniženja izdavača i druge komercijalne smicalice kako bi se ova nezaštićena i komercijalno najbolja populacija „navukla“ na kupovinu...;

Iz ovih, a i sigurna sam i još mnogih razloga teško će se na naslovnicama školskog pribora štampati ono čemu djecu učimo u školi ili ih upoznavati sa svijetom nauke, tehnike, umjetnosti.

Ono što se svakako treba uraditi jeste neka vrsta zakonske regulative koja će obavezati i medije i izdavačke i štamparske kuće da vode računa šta se štampa na školski pribor i da li ti sadržaji odgovaraju uzrastu djeteta. O tome treba pokrenuti polemiku i na nivou nastavničkih i roditeljskih sastanaka u školi, Vijeću roditelja, učenika, a posebno na nivou resornih ministarstava za obrazovanje. Naravno, o svemu tome, treba tražiti preporuku struke koja prati kako fizički, tako i mentalni, emocionalni, socijalni i druge aspekte ličnosti djeteta.

A to bi značilo da se obrazovni sistem treba usprotiviti logici tržišnog kapitalizma i ideologiji konzumerizma. U svjetlu te ideologije temu ovog teksta komentira Hajrudin Hromadžić, izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci:

Konzumerizam, kao jedna specifična ideologija liberalnog tržišnog kapitalizma, nema granica niti zazora po pitanju identifikacijskih markera koje uključuje u svoju matricu. Drugim riječima, ništa i nitko nije unaprijed isključen kao potencijalni agens proizvodnje vrijednosti u domenama potrošačke kulture, to jest sve i svatko može potencijalno biti kooptiran u konzumeristički stroj. Razlozi zašto su performativni identiteti u poljima popularne kulture, zabave i komercijalnog sporta koje spominjete prihvatljiviji za konzumeristički stroj od prestižnih figura u poljima nekomercijalne umjetnosti ili nauke nalaze se, po mom mišljenju, u količini novca i financijskim interesima oglašivača i sponzora koji djeluju u domenama industrije zabave. Međutim, ponavljam, ukoliko se pokaže da neka figura iz područja nauke, umjetnosti, politike ili religije ima reprezentativni potencijal s tržišnom računicom financijske dobiti, ona će bez rezerve biti pretvorena u potrošačku komercijalnu ikonu, ali time i ispražnjena od svog inicijalnog značenja i potencijala. Primjeri su brojni, pogledajte samo količinu konzumerističkih artefakata u vidu figurica i privjesaka Einsteina ili upečatljivih pseudobuntovničkih i kriptorevolucionarnih logotipa Che Guevare na štandovima s majicama...

U Bosni i Hercegovini, koliko znam, ne postoji sustavna strateška politika po bilo kojem pitanju, sve se svodi na kratkoročne improvizacije, pa je tako iluzorno očekivati neke planske aktivnosti poput popularizacije nauke ili slično. Pa to je zemlja u kojoj ne postoji niti ministarstvo kulture! Potencijalne posljedice su, dugoročno, katastrofalne. Nastavak trenda iseljavanja mladih i rapidno starenje populacije.

S jedne strane može djelovati utješno što se radi o fazi odrastanja. U srednjoj školi, a nerijetko i u višim razredima osnovne, ova identitarna kakofonija prestaje. Sergej Vasiljević od septembra polazi u završni razred srednje škole, evo kakvo sabire svoje iskustvo biranja školskog pribora kroz školovanje: A kod mene nema baš tog elitizma sa školskim priborom i, da budem iskren, većinu srednje sam tražio hemijsku i papir. Te fensi pernice sa slikom Adriane Lime ili koga već su bile zastupljenije u osnovnoj, sad je maltene sve isto jer jedva da iko nosi bilo kakav pribor a kamoli još da bira sa slikom Dalija ili Mesija.

No, s druge strane, to je dodatno zabrinjavajuće. Mladi, kad potroše svoje dječije uzore, ostaju u identifikacijskom smislu prazni jer im nisu ponuđeni trajni uzori ili vrijednosti koje bi isticali kao nešto sa čime se identificiraju. Škola im ih nije ponudila, između ostalih koji su ih odgajali. Njihov odgovor na to je logičan – ne samo da nema sveske s, naprimjer, koricama na kojima Dali brkovima slika svoje nadrealije, već nema sveski uopšte. Poruka tog nemara je da škola, po njima, ne nudi ništa trajno vrijedno, ništa vrijedno bilježenja i čuvanja.

Stvar bi bila drugačija da su kroz školu rasli sa slikama onih o kojima i onoga o čemu uče.

Amer Tikveša