Svjetski dan mentalnog zdravlja

Srušiti mit o djetinjstvu kao periodu apsolutne sreće i blagostanja

10.10.2017

Povodom 10. oktobra, Svjetskog dana mentalnog zdravlja, Školegijum je razgovarao s Belmom Žiga, dječijom i adolescentnom psihoterapeutkinjom

Belma Žiga godinama brine o mentalnom zdravlju najmlađih i najranjivijih grupa društva: djeci i adolescentima. Ove je godine postala jedna od devet psihoterapeutkinja prve generacije dječijih i adolescentnih integrativnih terapeutkinja. Za Školegijum je govorila o dobrim i lošim iskustvima u praksi, radu Fondacije Krila nade, saradnji sa školama i roditeljima, ali i klasnom raslojavanju, gubitku, traumi, stresu manjine i drugim izazovima odrastanja.

Možda je najbolje da priču o mentalnom zdravlju djece i mladih počnemo pričom o brojevima. Statistika do koje je u svom istraživanju došla psihoterapeutkinja Mirela Badurina kaže da svaki četvrti rani adolescent uzrasta od jedanaest do četrnaest godina razvije neki mentalni poremećaj što se nekako poklapa i sa statistikom Svjetske zdravstvene organizacije. 

Načelno, mentalne poremećaje dijelimo na eksternalizirane i internalizirane, gdje su prvi usmjereni ka vani, pa samim tim bivaju i lakše uočeni i prepoznati od strane škole ili zajednice, dok su drugi počesto skriveni, dijete se s njima bori samo, pa patnju i bol takve djece društvo, ali i porodica, često ne prepoznaju – kaže Belma Žiga na početku našeg razgovora u prostoriji Fondacije Krila nade, u potpunosti opremljenoj za dječiju psihoterapiju.

U nastavku dodaje kako je glavni problem i velika smetnja destigmatizaciji dječije psihoterapije upravo zabluda, mit po kojem je djetinjstvo period nužne i gotovo imperativne sreće, životne radosti i bezbrižnosti.

To, dakako, nije tačno. Djeca pate, a tu patnju pokazuju na različite načine. Ponekad traže pomoć roditelja, ponekad nastavnika, ponekad vršnjaka. Ponekad je uopšte ne traže, naprotiv, odbijaju je. U slučaju eksternaliziranih poremećaja to pokazuju kroz različite vidove otpora, neposluha, prkosa...  U drugim, pak, onim internaliziranim, djeca su potištena, zatvorena, imaju napade panike ili anksioznost, tu su i različite vrste fobija, strah od odvajanja, najčešće od roditeljske figure (separativna anksioznost)... Dok kod ovih prvih problema škola rado prihvata saradnju terapeuta u radu s takvom djecom, za stručnu pomoć u slučaju drugih obično se odluče roditelji sami, ukoliko prepoznaju da im dijete nešto muči.

Zanimalo nas je i u kakvoj su korelaciji mentalno zdravlje djece i njihov rod, na šta nam je naša sagovornica odgovorila da su načelno djevojčice sklonije internaliziranim, a dječaci eksternaliziranim poremećajima, osim u slučajevima traume i gubitka, gdje, naravno, ne postoje rodne razlike.

Nepostojanje školskih psihologa ćemo skupo plaćati

Individualne psihoterapije s djecom i adolescentima, kao i njihovim roditeljima, Belma Žiga radi u prostorijama Fondacije Krila nade, ali i, već četvrtu godinu, u osnovnim školama sarajevskih općina Novo Sarajevo i Novi Grad kroz projekat Kognitivno-bihevioralni tretman nasilnih oblika ponašanja u školi.

Izuzetno sam ponosna na taj projekat, jer zaista daje dobre rezultate. Bilo nam je jako važno da se škola prepozna kao sigurna zona i da roditelji imaju povjerenje u nas, jer smo ušli u taj prostor da pomognemo djeci, da partnerski djelujemo sa školom. Jedan od glavnih problema kada je u pitanju mentalno zdravlje naše djece jeste nepostojanje školskih psihologinja i psihologa po sistematizaciji radnih mjesta u Federaciji BiH. Republika Srpska tu ima nešto više sluha, pa škole imaju psihologe i psihologinje.

Kako bi se skinula stigma s jedne profesije, ona nam mora biti bliska, djeca moraju ljude iz struke imati oko sebe, kao što imaju učiteljice, nastavnike, profesorice. Moraju ih prepoznati kao partnere. Mi pojedinačno i sitnim koracima dolazimo do toga u pojedinačnim školama u kojima realiziramo ovaj projekat, ali to je, dakako, nedovoljno. Idealno bi bilo da smo u prilici to raditi sa svakom školom, i svakim djetetom.

U nastavku naša sagovornica opisuje iskustvo rada s djecom u školama. Objašnjava kako školsko osoblje detektuje određene probleme u ponašanju koje struka prepoznaje kao rizik od razvoja eksternaliziranih mentalnih poremećaja, te se onda radi kako obuka nastavnog osoblja, tako i individualna terapija s djetetom i sa roditeljima.

Zanimljivo je i uključivanje vršnjaka u proces, te postojanje djece peer edukatora.

Često smo u situaciji da djeca koja, naprimjer, trpe vršnjačko nasilje u školi, ne žele govoriti o tome kroz šta prolaze. Razlog je najčešće nesigurnost i strah. Tu se mi kao osobe iz struke oslanjamo na pomoć same djece, računajući da će se dijete lakše otvoriti ili povjeriti drugom djetetu, nego li odrasloj osobi. Zato radimo na edukaciji djece koja su, uslovno govoreći, socijalno vještija i emocionalno stabilnija, pa od njih pravimo peer edukatore. Sve bi to mogao i trebao biti posao školskih psihologinja i psihologa. Ali ne samo to, već i sve vezano uz procese učenja i rješavanja izazova koje škola postavlja pred djecu i roditelje. Tu je toliko posla kojeg ne stižemo uraditi pojedinačnim inicijativama.

 Adolescencija kao najfragilnije razdoblje života

Djeca su ranjiva, ali adolescencija (koja se, napominje Belma Žiga, dijeli na ranu, srednju i kasnu, a obuhvata razdoblje od dvanaeste pa sve do dvadeset i prve-druge godine) najfragilnije je razdoblje života koje zahtijeva izuzetan angažman cijele zajednice ukoliko želimo imati mentalno zdravo društvo.

Apsolutno nije za čuditi što se u tom periodu toliko lome koplja i što se radi o razdoblju kada najčešće imamo začetke mentalnih poremećaja. Mi često ne vidimo, ni roditelji, ni škola, ni društvo, pred kolikim je pritiskom osoba u ranoj, a naročito srednjoj adolescenciji. Mijenja se hormonalna slika, ulazimo u prve partnerske odnose, uspostavljamo odnose moći u društvu, biramo profesionalnu orijentaciju i čak i da su sve druge vanjske okolnosti savršene, to je dovoljno da se osjećamo ko prenapuhan balon. Eh, sad, ako tome pridružite bilo šta drugo što adolescenticu ili adolescenta tišti, homoseksualnost, loše porodične odnose, vršnjačko nasilje u školi, tu začas dolazi do lomova. To su trenuci gdje treba reagovati.

A ko je pozvan na reakciju? U kakvoj su tu korelaciji porodica, škola i zavodi za javno zdravstvo?

Belma Žiga misli da je ključ uvijek u partnerstvu, a ne u prebacivanju loptice. Nije, kaže, dobro da roditelji školu doživljavaju kao njihov servis, niti je dobro da škola vrši prebacivanje odgovornosti na porodicu.

Idealno je da radimo zajedno. Praksa u tome nudi niz dobrih primjera i važno ih je isticati. U društvu načelno nespremnom na destigmatizaciju mentalnih smetnji, nespremnom na suštinsko prihvatanje različitosti, ti su nam primjeri blago. Iz moje prakse, takva je, naprimjer, priča jednog transrodnog dječaka kojem smo izborili prava da ga se oslovljava u željenom rodu, da se poštuje, pa sve do tog da na ekskurziji bude smješten u sobu s dječacima, a sve zahvaljujući jako dobroj saradnji porodice i škole. U drugom primjeru, pak, imali smo drugačiju situaciju, škola i roditelji nisu se složili i zahtijevali su drugačije, ali je struka uspjela zaštititi dijete, škola je stala na njegovu stranu, čak i kad su roditelji u cijelu priču uključili i mnogo više instance poput resornih ministarstava.

Klasno raslojavanje i drugi izazovi

Brojni su izazovi pred školom danas. Uz nepostojanje stručnog kadra, sve ih je teže premošćavati.

Struka treba uočavati, gledati, posmatrati, kako bi  prepoznala rizik – kaže Belma Žiga.

Moramo biti svjesni promjena. Nama se pred očima dešavaju klasna raslojavanja, preko noći. Vi imate, s jedne strane, roditelje koji su preopterećeni poslom u trci za goli život, divlji kapitalizam koji čini da oni djecu gotovo ne vide, kamoli da uoče promjene u njihovom ponašanju. S druge strane, imate one, uslovno govoreći, glasne roditelji, klasno privilegirane, koji od škole očekuju da bude na usluzi njihovoj djeci, a ako to nije, ona nije konkurentna, i djecu se prebacuje u druga odjeljenja ili škole. Sa žaljenjem priznajem da moje iskustvo kazuje kako su upravo takvi roditelji glavna prepreka inkluziji u školama. Čini se kao da škola za to nije spremna, da nekim izazovima nije dorasla.

Književnost i terapija

Na samom kraju našeg razgovora, kad se naša ekipa već uputila ka izlazu, zastali smo pokraj kredenca s lutkicama. Saznali smo od naše sagovornice da se radi o posebnim terapijskim lutkama namijenjenim za terapiju mlađe djece koje je ona sama, privatnim inicijativama, dobavljala iz SAD-a.

Ovakve lutkice nije teško izraditi. To bi se moglo praviti i kod nas. Kao što bi se kod nas mogle pisati i terapijske priče. Mnogo je polja na kojima se psihoterapija susreće s literaturom, priče bi u radu s djecom, jednako kao i ilustracije, mogle umnogome olakšati posao i terapeutkinjama, i djeci. Mi se nekad sami dovijamo, pa ih izmišljamo, jer na taj način, tek prepoznajući svoja iskustva u iskustvima fikcijskih likova, djeca lakše uoče i prepoznaju situacije koje ih tište. Nedavno je tako jedna djevojčica sa separativnom anksioznošću tek kroz priču junakinje Lene koja se svega boji, pa zapada i u neke komične situacije koje su djevojčicu i nasmijale i razvedrile, osvijestila neke vlastite mehanizme. Nadam se da bi Školegijum, možda baš u saradnji sa Fondacijom Krila nade, mogao biti platforma gdje bi se takve priče mogle pisati i objavljivati.

Nadi naše sagovornice pridružile smo se i mi same, smatrajući da zajedničkim radom možemo raditi i na povećavanju svijesti i pismenosti o važnosti mentalnog zdravlja djece, kako bi i ona, i roditelji, i škola znali kome da se obrate kada boli. Jer ponekad se pomoć krije za ćoškom, a entuzijastkinje i entuzijasti, kakva je i naša sagovornica, rado će je pružiti

Lamija Begagić