Šta znači biti uspješan učenik danas?

Iza svakog uspješnog učenika stoji novac roditelja

12.10.2017

Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo dodijelilo je početkom ove školske godine priznanje i izabrana djela Meše Selimovića najboljim učenicima i učenicama osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo. Ovaj događaj povod je da istražimo šta danas znači biti najuspješniji učenik ili učenica, koliko je to učenja, koliko roditeljskog zalaganja, kakav je odnos nastavnika prema tim učenicima, ko i koliko im dodatnog vremena posvećuje te šta preporučiti manje uspješnim učenicima i učenicama da poboljšaju svoje rezultate.

Na fotografiji: Ajla Karišik, Dženan Devedžić, Edvin Đapo i Dinno Koluh. 

Muamer Parić učenik je četvrtog razreda informatičko-matematičkog smjera Druge gimnazije u Sarajevu. Od osnovne škole se takmiči iz matematike i informatike. Protekle dvije godine išao je na olimpijska takmičenja iz informatike u Rusiju i Iran. Za Olimpijadu iz informatike priprema se, uglavnom, kod kuće kroz brojne izvore na internetu. Prati, naime, mnoštvo stranica na kojima postoje zadaci sa takmičenja, a pogleda i zadatke sa prošlih olimpijada.

Za takmičenja iz matematike priprema se sa kolegama u školi, ali ide obavezno i u Školu matematike koja se za vrijeme zimskog raspusta održava svake subote te tako prisustvuje predavanjima bivših olimpijaca. Kada pretvorimo u satnicu vrijeme provedeno za pripreme i rad, ono je, kako kaže ovaj učenik, mnogo manje nego što bi trebalo da bude: Moglo bi se reći da sam nekonzistentan što se tiče rada. Pred takmičenje redovno radim pet sati, ali to je samo jedan mali period kada tako radim. Pokušavam čim sam se vratio sa Olimpijade da radim svaki dan barem pola sata do sat. Kad propustim to vrijeme, nastojim ga nadoknaditi.

Najveća podrška mu je porodica, specifično brat, koji ga je i uveo u svijet programiranja: Brat koji je i sam bio takmičar olimpijada iz informatike pokazao mi je osnove i objasnio kako da se pripremam. On mi je najveća podrška i inspiracija.

Razgovarali smo i sa Muamerovim bratom Muhamedom Parićem, koji je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, u želji da saznamo kako je pomagao svome bratu. Ja sam mu pokazao kako da počne, na šta da u početku usmjeri fokus. Pokazao sam mu kako vježbati preko nekih web-stranica na internetu namijenjenih samo za takmičarsku informatiku. Na početku je jako važno imati nekoga da te usmjeri, a poslije je bitno održavati formu i raditi redovno, barem jedanput sedmično, kaže Muhamed.

Muameru Pariću nije zanimljiv sam aspekt takmičenja koliko načini razmišljanja i razumijevanja problema kroz koje se dolazi do rješenja: U informatici često dobijemo probleme o kojima moramo razmišljati na potpuno drugačiji način i koje moramo preobraziti u mnogo jednostavnije probleme da bismo imali ikakvu šansu da ih riješimo. Dobijemo zadatak na dvije stranice A4 formata i mi to moramo sve prvo razumjeti da bismo onda uspješno riješili. U svakom trenutku moramo znati šta radimo. Najviše mi se dopada taj proces razmišljanja kako riješiti zadatak, zapravo.

Muamer se ne bi nikad ni počeo baviti informatikom da nastavnica informatike u osnovnoj školi nije otkrila njegovom bratu svijet programiranja i prije nego je to nastavnim planom i programom predviđeno: BiH je jedna od slabijih zemalja na takmičenjima iz informatike jer se većina takmičara susretne sa programiranjem ne u školi, nego preko drugih ljudi van škole – roditelja, braće, ili nekog ko je to studirao ili se time bavi. Mislim da sam uspješan iz informatike samo zato jer sam se mnogo ranije susreo sa programiranjem. Čak i ako nekoga interesuje taj način razmišljanja, on ne može ući u svijet programiranja ako nema nekoga u životu ko će mu to pokazati jer trenutno u sistemu nema načina da se počne sa učenjem programiranja prije devetog razreda osnovne škole.

Na pitanje šta mu još nedostaje da bude još bolji informatičar, Muamer odgovara: Nije meni veliki problem da nađem na internetu šta hoću da vježbam ili radim, ali bilo bi super kada bismo imali predavače da nam to pokažu. Ljudi koji nas pripremaju za takmičenja su studenti koji ni sami nemaju toliko ni sredstava ni vremena da nas pripreme kako treba. Ove godine pred Olimpijadu nismo imali nikakvih priprema. Niko nam ne pokazuje nove stvari, više mi sami saznajemo i istražujemo – što je mnogo duži proces nego kada bismo imali profesore da nam to pokažu, a pod profesorima mislim na ljude koji imaju motivaciju i koji žele da nam to pokažu. 

Sandra Muratović, profesorica psihologije u Drugoj gimnaziji, uspješne učenike vidi prvo kao djecu koja postavljaju jako puno pitanja, daju komentare i stalno diskutuju: Dovode i u nauci već ustaljene teorije pod pitanje i onda traže sami odgovore na ta pitanja. Traže naravno i pomoć od nastavnika da im pomogne na tom putu. Ne zadovoljavaju se onim što im se kaže ili ono što autoritet nametne nego pokušavaju na neki drugi način da promišljaju o tome o čemu se govori.

Na naše pitanje šta je njena preporuka učenicima koji su manje uspješni da budu jednako uspješni kao njen učenik Muamer Parić, profesorica Muratović odgovora: Talent jeste jednim dijelom genetski uslovljen kao nešto na što ne možemo da utičemo, ali ono što znamo, također, jeste da veliki dio uspjeha jeste rad, pozitivno okruženje i tu prije svega mislimo na stimulativno okruženje – ne ono koje aplaudira talentu i govori: „Bravo, možeš ti to sam kući“, nego da kompletan sistem stoji iza ove djece i da im sve vrijeme omogućava neku vrstu intelektualne stimulacije, bez obzira na specifično područje talenta. Ali sam individualni rad i stalni angažman samog učenika je presudan, što je i najteži dio – jer sami sebe najteže pokrenemo.

Edvin Đapo je ove godine završio Treću gimnaziju u Sarajevu. Tri puta je bio bh. reprezentativac u fizici, od čega dva puta na Olimpijadi te tom prilikom osvojio tri bronzane medalje. Nema ustaljene rutine rada tokom čitave godine. Najviše se, svakako, priprema kada je period takmičenja. Škola mu je pomogla tako što ga ja oslobađala nastave jednu ili dvije sedmice i omogućavala mu da u biblioteci vježba pred takmičenje od 9 do 17h. Za uspjehe na takmičenjima potrebno mu je mnogo više od onoga što se uči u školi. Pripremanje za Olimpijadu podrazumijeva rad prema knjigama koje su na nivou prve ili druge godine fizike ili tehničkih fakulteta.

U Sarajevu se tokom zimskog i ljetnog raspusta održavaju kampovi fizike koje organizira Društvo fizičara i ti kampovi su mu bili jedna od najkorisnijih stvari, jer tu se predaju stvari koje dolaze na internacionalnim takmičenjima. Edvinova motivacija za ovoliki rad je želja da jedan dan radi u nekom institutu za fiziku, da istražuje svemir, elementarne čestice, kvantne računare – rad u nauci, generalno.

Davor Bokan je učenik četvrtog razreda Treće gimnazije koji polako ali sigurno nastavlja stopama uspjeha kolege Đape, koji mu je i bio uzor i inspiracija tokom priprema za takmičenja iz fizike. Kada je vidio na Edvinovom primjeru koliko se daleko može dogurati sa takmičenjima iz fizike, krenuo je i sam sa posvećenijim i predanijim radom. Davor Bokan se ove godine plasirao na međunarodno takmičenje iz fizike u Rumuniji. Škola mu je, uz porodicu, velika podrška, ali kao posebnu podršku vidi prijatelje iz škole koji više takmičare iz fizike ne doživljavaju kao štrebere u negativnom smislu, nego je među njegovim prijateljima i prijateljicama rasprostranjen stav da je kul ići na takmičenje iz fizike. Profesori iz drugih predmeta imaju razumijevanja kada se priprema za takmičenja, profesori fizike mu pomažu sa opremom kako bi što bolje radio eksperimentalni dio, posvećuju takmičarima svoje slobodno vrijeme.

Njegova motivacija za takmičenja iz fizike je želja da poveća znanje, da se upiše na dobar fakultet, da učini sve ljude koji vjeruju u njega ponosnim. Mama ovog učenika, Ljiljana Bokan, kaže da Davor radi sve sam. Ne plaćaju mu nikakve kurseve niti neku dodatnu nastavu: Nastojim da ga oslobodim nekih drugih (kućanskih) obaveza kako bi više imao vremena za ono što ga zanima i za takmičenje za Rumuniju smo mu platili put. Davor, inače, vježba u sobi koju dijeli s bratom. Njih dvojica zajedno uče u istoj sobi u manjem stanu.

Alisa Ramić, profesorica fizike u Trećoj gimnaziji koja je radila sa Edvinom i Davorom i van svog radnog vremena, ostajala je u školi od 9 do 18h te radila i vikendom, kaže da ne žali jer je i ona sama istinski zaljubljena u fiziku i onda joj nije teško odvojiti vrijeme i znanje za djecu koja su također podjednako zaljubljena u fiziku. Smatra da drugoj djeci nedostaje uglavnom rada da bi bili uspješni kao Davor ili Edvin, a drugi faktor je strah: Dosta djece se jednostavno boji. Vidim to kad držim dopunsku nastavu. Boje se nešto reći i strahuju da će ispasti glupi pred odjeljenjem. Kada radim sa talentovanom djecom, vidim da se oni ne boje ničega. Oni i lupaju i srljaju i tako i nadođu na pravo. Prvo je, dakle, rad, a drugo je da se riješimo straha.

Druga profesorica fizike koja, također, radi sa talentovanom djecom, Erna Mujić, kaže da talentovanu djecu prepozna već u prvom razredu po tome što brže od drugih shvataju stvari. Tada odmah počinje s njima da radi na dodatnoj nastavi, ali za njihov uspjeh ključna je njihova vlastita motivacija i želja. No, ono što ovu profesoricu posebno žalosti jeste problem financija. Svake je godine mnogo veći problem skupiti novac da djeca odu na takmičenje nego samo vježbanje zadataka. Ove godine se desilo da jedan učenik umalo ne ode na Olimpijadu. Dobio je sredstva tri dana pred polazak. Ja bih voljela da Ministarstvo radi mnogo više na iznalaženju sredstava za odlaženje na takmičenja, jer ova djeca ne predstavljaju samo sebe i školu nego i naš grad i našu državu. Umjesto što plate put nekom ministru koji ode na sastanak u neku zemlju, nek plate put talentovanoj djeci, jer treba tu djecu zadržati da ostanu ovdje, kaže Erna. I majka Edvina Đape, Jadranka Kolenović-Đapo ističe da su roditelji daju najviše materijalne potpora u nedostatku potpore koja treba doći od državnih institucija. Konkretno za Olimpijadu u Indoneziju roditelji su platili kotizaciju i dio puta.

Senada Salihović, direktorica Treće gimnazije, nastoji doprinijeti uspjehu talentirane djece tako što sarađuje sa lokalnom vlašću. Iz perspektive uprave škole ističe da je jako važno da škola prepoznaje i gaji talente iz različitih oblasti, ali i da bi trebala postojati mnogo veća sistemska podrška i za nastavnike koji rade s njima. Kao direktorica ne mogu nastavnicima koji rade sa talentiranom djecom ponuditi nijedan više plaćeni čas, a i nagrade koje djeca dobijaju u financijskom smislu nisu pretjerano velike, kaže Salihović.

Učenici i učenice u Kantonu Sarajevu, ali i širom BiH, uspješne su u različitim oblastima. Ne samo fizici i informatici, kako svjedoče primjeri naših sagovornika. Talentirane djece ima i u prirodnim naukama, društvenim, sportu, umjetnosti. Međutim, ono što im je svima zajedničko jeste da nisu financijski podržani od države koja na taj način ponajbolje pokazuje svoj stav prema ovoj djeci.

Talentovana djeca prepuštena su sama sebi, mogu računati na pojedine profesore koji i sami imaju unutarnju motivaciju te džep roditelja. U tom svjetlu priču o najuspješnijim učenicima Ministarstvo obrazovanja KS ne smije nikako da se završi na knjizi Meše Selimovića. Mnogo veća dužnost Ministarstva od ovog priznanja jeste izgradnja daljih edukativnih, intelektualno stimulativnih platformi i iznalaženje financija za dalji razvitak ove djece čiji će potencijal sijati van granica ove zemlje.

 

Anes Osmić