Lutkarstvo

Od predmeta do živog bića

16.10.2017

O lutkarstvu se često stiče dojam da je namijenjeno samo dječijoj zabavi, te je stoga Tamara Kučinović, u okviru 57. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, kroz trodnevnu radionicu „Od predmeta do živog bića“ nastojala upoznati malu publiku sa lutkarskim jezikom i izrazom, kako bi istakla edukacijski karakter lutkarstva i time teatarsku publiku podsjetila koliku važnost lutkarsko pozorište ima u procesu odrastanja svakog djeteta.

< >

Foto: Emina Isić

Lutkarsko pozorište je prostor fantazije u čijem središtu je smještena lutka - neživi predmet koji čeka „čarobni dodir“ koji će mu „udahnuti dušu“ i tako ga učiniti scenskim bićem koje svojim kretnjama i pričom stvara svjetove u kojima djeca kroz zabavu i smijeh bivaju pripremana za veliko životno pozorište. Zato je za Tamaru Kučinović, voditeljicu radionice „Od predmeta do živog bića“, prvu hrvatsku redateljicu u polju lutkarske režije i predavačicu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, lutkarstvo životni poziv. Kada me pitaju: Pa dobro, Tamara, kada se ne bi bavila lutkama, čime bi se onda bavila?, ja nemam odgovor, jer nigdje drugdje sebe ne vidim kao u lutkarstvu. Lutkarstvo je životni poziv, kao što je i biti doktor životni poziv. Oboje se nekako bavimo istim - tijelom.

Budući da se lutkarsko pozorište, za razliku od klasičnog dramskog pozorišta, bavi animacijom neživih predmeta, animator i lutka ne mogu jedno bez drugoga, jer se kroz njihovu suradnju stvaraju novi svjetovi i likovi. Pa se tako od najlona stvori more i morska pozornica, od stolice nastane žirafa i galopirajući konjić, od papira brodić kojim mornar putuje po moru od najlona, od jastuka planina Jastuk, od glumaca leptirovi, od najlonske vreće gigantska raža. Zato je za Tamaru lutkarstvo široki svijet u kojem nema kraja i u kojem leži toliki potencijal i ima toliko prostora za istraživanje.

Budući da se lutkarsko pozorište bavi oživljavanjem svijeta predmeta, preobražavanjem scenskih likova, disanjem prostora, svjetlosti i sjenke, učesnici su kroz trodnevno druženje, pod mentorstvom Tamare Kučinović, istraživali i otkrivali nepresušni potencijal i značenja koja nudi magični dom priča – teatarski prostor.

Animiraj me!

Da bi predmet oživio potrebno je slijediti magičnu formulaciju koja glasi: Animiraj me! I upravo je  taj izazov bio postavljen pred učesnike: Ishaka Isovića, Nou Jugu, Leisa Hodžića, Demiana Šabića, Igora Dronjića, Ivana Franju Dronjića, Nura Zeca Filipovića, Hanu Atje Hibert i Daliju Beridan, koji su kroz igračke istraživali različite tjelesne, taktilne i zvučne mogućnosti svake igračke.

Svako je dijete imalo zadatak da ispriča priču o svojoj omiljenoj igrački. Igor i Ivan su od kuće donijeli plišanog Skubi Dubija koji dolazi iz New Yorka kojeg su mama i tata kupili za Igora, ali se Igoru Skubi nije dopao, pa sam ga ja dobio kad sam imao tri mjeseca i on je, znate, stariji od mene. Ja imam jedanaest godina, a Skubi ima trinaest godina. Skubi Dubi je nekada mogao da priča na baterije, ali ga je mama jednog dana okupala u mašini i od tada on ne može da priča, ispričao je Ivan pred cijelom trupom. Zatim su sva djeca kroz svoju maštu izvela priču o Skubijevom životu, tako što je Damian glumio Ivanovog brata Igora, Ivan i Igor su glumili Skubija, Dalija i Ishak oca i majku, Noa Statuu Slobode u New Yorku, Nur veš mašinu. Vježba predstavljanja i oživljavanja najdražih igračaka je na taj način istakla u prvi plan spontanost djeteta i poučila djecu da se animiranje predmeta ostvaruje kroz neverbalnu komunikaciju, pokret vlastitog tijela koje šalje energiju i time pokreće tijelo lutke, i verbalnu komunikaciju, zvuk, kojim se predmet oglašava, i bojom glasa kroz koju se nastoji izvesti i prikazati emocija lika-lutke.

Detaljno istraživanje igračaka je zahtijevalo uključivanje svih čula i mašte pa su djeca mogla da otkrivaju kako se oglašavaju plišana riba, miš i pas, a zatim su kroz uključivanje vlastitog tijela otkrivali pokrete koje svaka plišana životinja može da izvede. Time su otkrilli da je sinteza pokreta i govora osnovni princip po kojem se predmeti animiraju u lutkarskom pozorištu. Lutka je toliko bliska djeci zato što se djeca još kada su sasvim mala igraju sa lutkama. Ona je za djecu medij koji im nije nepoznat i stoga predstavlja prvi medij kroz koji se djeca izražavaju. Djeci je puno teže izraziti nešto što je ja, pa im je kroz lutku i kroz predmet mnogo lakše to postići. Lutka stoga nije strana djeci, ona ne prekida njihovo djetinjstvo, već, naprotiv, predstavlja nastavak djetinjstva, objasnila je Tamara.

Pričam ti priču

Da lutka predstavlja medij za samoizražavanje djeteta pokazala je i vježba Pričam ti priču, u kojoj su djeca podijeljena u parove jedna drugoj pričala priču o važnosti koju njihova igračka predstavlja za njih.

Za Ishaka Isovića savitljivi linijar je uspomena na djeda. Djed je linijar poklonio mojoj mami, a moja mama je linijar poklonila meni. Linijar je moja uspomena na djeda, ali i predmet sa kojim se igram kada sam pod stresom ili kada razmišljam kako uraditi zadaću, ispričao je Ishak Leisu.

Nakon što je svaki učesnik ispričao priču svom sagovorniku, djeca su se zamijenila za partnere i tako je onaj koji je bio slušatelj postao govornik i pričao priču drugom djetetu. Ova vježba, osim što je pomogla djeci da ispričaju priču o životu svoje igračke, predstavljala je i svojevrsnu govornu vježbu u kojoj su djeca imala priliku da se usmeno izraze, da artikuliraju svoje emocije i misli. Djeca su kroz improvizaciju imala priliku da kroz igru dođu do nekih pouka i ideja, da se oslobode vlastite nesigurnosti i sramežljivosti, pa je tako igračka predstavljala i medij kroz koji su međusobno razgovarala, upoznavala se i razmjenjivala mišljenja.

Stoga lutka, kako naglašava Tamara, ima i terapijsku funkciju, jer se djeca kroz medij lutke mogu slobodno izraziti, izmaštavati i stvoriti nešto. Zato je u tom nekom edukacijsko-terapijskom smislu lutka nešto što je vrlo korisno u obrazovanju djece. Vježba pričam ti priču je na taj način pokazala kako se kroz lutkarske igre pospješuju i njeguju svi oblici usmenog izražavanja kod djeteta, te kako se djeca kroz proces animiranja lutke i povezivanja sa igračkom mogu učiti pripovijedanju, prepričavanju, izvještavanju i opisivanju.

Budi morska pjena

A kako ćemo mi predstaviti more da to publika shvati? - upitao je Ishak Tamaru.

Na sceni će publika vidjeti glumca stopljenog sa predmetom, dakle vidjet će pokret, a ne glumca, odgovorila je Tamara i time otvorila novu vježbu Budi more i trava za učesnike. Djeca su tokom ove vježbe kroz vlastito tijelo i kreativno promišljanje nastojala svojim tjelesnim pokretima i oglašavanjima dočarati talasanje mora, buru, morsku pjenu, lelujanje vlati trave. Time je i objašnjen naziv radionice Od predmeta do živog bića, jer, kako kaže Tamara, naslov sugerira proces kroz koji tijelo glumca i neživi predmeti prolaze u procesu oživljavanja. Budući da predmet sam po sebi nije živo biće potreban mu je prenos pažnje i prenos energije, tempo, ritam, odnosno od glumca se traži da u predmet unese neki život. Tako je svako dijete prvo pojedinačno pokretima tijela, a zatim šake sugeriralo more i njihanje travke, a onda su grupno kroz pokrete šake i prstiju nastojali da izvedu pokrete koje pravi more i trava koja se njiše.

Zato radionice kreću od prenosa pažnje unutar tijela, kako bi djeca shvatila da svojim tijelom treba nešto da prenesu, pa su zato pokušala da budu trava, more... Potrebno ih je naučiti da impuls u tijelu prenesu na svoje kompletno tijelo ili na jedan dio tijela, kako bi tek kasnije to što su stekli u tijelu mogli da prenesu na predmet, kazala je Tamara. Tako su djeca imala mogućnost da razviju svijest o velikoj vještini ruke, šake, prstiju i fizičkog pokreta koji je osnovni jezik u lutkarskoj sceni. Savladavanje pokreta je stoga imalo zadatak da djeci kroz kontrolu vlastitog tijela i kasnije usklađivanje pokreta sa predmetima doprinese i razvoju vlastite motorike, ali i kreativnog promišljanja djece.

Raža - kraljica mora i more od najlona

Da lutkarstvo uistinu nudi ogroman potencijal za istraživanje teatarskog prostora i  kreativno izražavanje, dokazala je Tamarina teatarska trupa koja je od velikih najlona, materijala za oblaganje i zaštitu napravila lutkarsku predstavu – Raža, kraljica mora. Naime, djeca su kroz ovu vježbu imala priliku da se ubace u uloge redatelja, glumaca, kostimografa i scenarista i da sve ono što su naučili tokom vježbi objedine u procesu stvaranja dramske predstave. Proces je tekao tako što su djeca zajedno sa Tamarom prvo istražila sve mogućnosti koje najlon kao materijal nosi u sebi te su zajedničkim snagama od pozornice napravila more koje se talasa pri laganim kretnjama, a zatim su kroz usklađivanje pokreta i tempo izvodila talase, proizvodili šuštanje najlona kojim su sugerirali buru na moru.

Najlon se kroz njihove pokrete i šuštanje za tili čas pretvorio u morsku buru, a zatim je čin puštanja najlona da lebdi u prostoru pod scenskom rasvjetom pozornicu pretvorio u morski ambijent, što je trupu nagnalo da od najlona naprave čitav arsenal morskih životinja.

Ishak, Leis i Nur su stvorili fantastičnu morsku zmiju, a Noa i Dalia morske leptirove, Igor i Ivan gigantsku morsku ražu, Hanan meduzu, a Demian morske ribe. Dakle, djeca su inspirisana najlonom i ogromnim kreativnim potencijalom koji najlon nudi stvorila lutke – morske životinje. Zatim su kroz razgovor sa Tamarom stvorili priču o Raži – kraljici mora, koja je jednog olujnog dana spasila mornara koji joj je u konačnici, u znak prijateljstva i solidarnosti, ražu i njeno mladunče spasio od zle morske zmije i njene vojske. Djeca su kroz proces stvaranja predstave: od usmenog osmišljavanja teksta, do izrade životinja, njihovog oglašavanja, uvježbavanja pokreta i pripremanja scenografije u prostorijama Pozorišta mladih u Sarajevu stekla ogromno teatarsko iskustvo.

Sve vježbe u okviru trodnevne radionice imala su, između ostalog, za cilj i to da djeci daju prostor i slobodu da se kreativno izraze, da pored sticanja nekog teatarsko-estetskog iskustva i osjećaja  razviju i svoje govorne vještine i da u konačnici dobiju priliku da po prvi put stanu na pozorišne daske te svojom maštom i senzibilitetom naprave lutkarsku predstavu o pitanjima i temama koje njih zanimaju i koje su prikazane iz isključivo dječije perspektive.

Šta sve lutkarstvo može?

Lutkarstvo kao specifična teatarska vrsta stoga nema samo zadatak da zabavi malu publiku, već da je i odgoji, da prenese emociju i iskustvo djetetu. Osnovni je zadatak lutkarskog pozorišta da se okrene prema djeci i da se, kako Tamara ističe, kroz estetsku vrijednost izraze i progovore teme koje su djeci bitne. Budući da estetska vrijednost i etika u umjetnosti koaliraju jedna s drugom, moralne poruke u lutkarstvu ne smiju da se svedu samo na to da se izreknu i kažu, kao recimo da jasno djeci kažu: „Djeco, operite zube“, već treba da se kroz vizuelni identitet lutkarstva djeci priđe, spusti se na njihovu razinu, da se dođe do njihove emotivne razine i tek onda da im se objasni zašto to treba raditi ili zašto se to ne bi trebalo raditi. Stoga je u lutkarskom pozorištu potrebno iznaći sredstva i načine da se djeca povežu sa nečim i da nešto prožive i da u konačnici predstavljenu situaciju mogu shvatiti kao svoju. Tamara koja vjeruje u vizualno-poetičko lutkarsko pozorište smatra da se kroz vizualni identitet može izraziti neka potencijalna emocija, te dodaje: Vjerujem da u pozorištu to nedostaje. Lutkarstvo na neposredan način djeluje na emocije, naravno, ako je to urađeno dovoljno jako i da se u to vjeruje.

Kada je riječ o lutkarskom pozorištu za odrasle, Tamara je dodala kako ono ima vrlo dugačku tradiciju i postojanje u Evropi, dok  kod nas skoro i ne postoji. U Evropi je lutkarsko pozorište za odrasle ravnopravno i razvijeno pozorište, jer ipak ono ima ogroman potencijal i ne postoji materijal i tema koje lutkarstvo ne podržava. Zbog toga je apsolutno moguće djelovanje na publiku u lutkarskom pozorištu i predstavljanje socijalnih,  političkih i kulturnih aspekata i tema. Zbog toga u lutkarstvu postoji i puno nekih aspekata koji zapravo mogu i koji imaju potencijal da probude društvo.

U današnjem konzumerističkom svijetu koji sve veću vrijednost i pažnju pridaje predmetu, lutkarstvo ima i sve veći potencijal da kroz animaciju i glumačku transformaciju, koju lutkarstvo zahtjeva, predstavi i aktualne društvene probleme. Međutim, dok lutkarstvo nastoji da oživi svijet predmeta, u pojavnom svijetu koji je konzumeristički nastrojen čovjek se sve više opredmećuje i samim time postaje marioneta države, korporacija, poslodavaca. Postavlja se stoga pitanje: Koji je odgovor lutkarstva na takvu društvenu realnost?

Simbolika lutkarstva, kao što je recimo simbolika marionete kao lutke, kao takva potpuno podržava govor o takvom društvenom ustrojstvu. Svaka lutka ima svoju simboliku, a konkretno marionete su tako osmišljenje da je čovjek iznad marionete, kao Bog, i predstavlja višu silu, Boga, društvo, komercijalizam, dakle višu silu koja upravlja i zbog toga je moguće kroz marionete i grotesku predstaviti takvu društvenu problematiku, jer marionete, kao lutke, podržavaju tu simboliku u sebi. Dok, recimo, javanke (štapne lutke) podržavaju obrnut princip, u kojem je lutka iznad čovjeka kao neko više biće od ljudi, dok je marioneta po svojoj simbolici i funkcionalnosti namijenjena da neko njome upravlja. Ako se koristimo tehnikom i simbolikom bilo koje lutke, bilo koja tema, bila ona društvena ili politička, može biti prenijeta u pozorište.

Kako lutkarsko pozorište nije dovoljno afirmirano na bosanskohercegovačkoj sceni, ovogodišnji program  malog MESS-a je stoga kroz  radionicu Od predmeta do živog bića nastojao aktualizirati ovu teatarsku vrstu i time istaknuti da je lutkarsko pozorište, kao i pozorište za djecu, potrebno više istraživati i, što je najvažnije, ne zaboraviti da koliko god pozorište odraslih ima zadatak da aktualizira društvena pitanja jedne zajednice i pozorište za djecu također ima odgojnu funkciju te je stoga potrebno shvatiti i osvijestiti njegovu važnost.

Emina Isić