Srednjoškolsko obrazovanje

Filmadžije sa Dobrinje

25.10.2017

Predstavljanje jedine srednje škole usmjerene na film

Foto: Ines Haskić

Ove godine su sa Udruženjem filmskih radnika BiH pokrenuli Srednjoškolski festival BH filma na Sarajevo Film Festivalu, ali to nije jedini razlog zašto danas pričamo o Smjeru scenskih umjetnosti iz Gimnazije Dobrinja, koji je jedinstven u Evropi — postoji samo u BiH. U Gimnaziju sam došla sa namjerom da sa učenicama/kom četvrtog razreda i njihovim profesorom Srđanom Rodićem razgovaram o tome šta su sve do sada radili, šta trenutno rade, postignućima, utiscima sa SFF-a, ali sam dobila mnogo više, jednu ličnu priču generacije koja, iako je prepuštena sama sebi, uspijeva da pronađe dubiozu – kako đaci nazivaju kritičko promišljanje i izražavanje vlastitih mišljenja i osjećanja.

U školi učiš kako da ništa ne naučiš

Prva tema o kojoj smo razgovarali na predviđenom blok času za moju posjetu bili su njihovi profesori. Kad bi snimali film o njima, šta bi nam sve tu prikazali?

Ejla: Profesor, nastavnik, učitelj, to su ljudi sa kojima provodimo više vremena tokom jednog dana nego sa svojim roditeljima, i to traje od naše šeste godine. Oni nas bukvalno uvode u svijet i omogućavaju nam da letimo, odgajaju nas... Međutim, kakva je zasluga za to? Ako napravimo paralelu, s druge strane imamo roditelje koji nam daju svoj maksimum kako bismo mi njima na kraju uzvratili istom mjerom svu tu brigu. S profesorima nije tako... Plata bi trebala da bude neka nagrada za sve ono što nam bezuslovno daju, ali ona je danas ponižavajuća. Gubljenjem važnosti uloge profesora, i škola sve više gubi vrijednost kao ustanova. Rijetki su oni koji se danas trude da ovdje nešto daju ili usvoje.

Lora: Naš odnos prema školi je veoma nonšalantan i olako je shvatamo. Svjesna sam da ću ono što me zaista zanima na kraju sama naučiti. Posebno u srednjoj školi slabo ko želi da prati moje interese, odnosno slabo ko zaista želi nečemu vrijednom da me nauči. Boli te činjenica što si primoran da gledaš ljude koji toliko godina rade sa mladima, a koji svaki dan iznova i iznova rade rutinski svoj posao. Jasno je da oni imaju samo jedn cilj – da ispoštuju normu. To i to danas moram reći, haman da ću sve i pročitati, i gotovo. Ako profesor ima takav sebičan odnos prema nama, zašto bismo se onda mi nešto više kidali i nešto više radili, posebno ako znamo da i sa dosta površnim odnosom, bez obzira što smo kampanjci, na kraju možemo da izvučemo dobre ocjene. Sve se svodi na to.

Rea: Imali smo predmeta na kojima se profesor potrudi tek toliko da tiho ispriča sve ono što ima za taj dan. Od nas dvadeset u razredu maksimalno dvoje đaka je pratilo nastavu. I to se ponavlja godinama. Nove generacije već znaju da predavanja tog profesora nisu važna, da taj posao radi samo da bi nešto radio, bukvalno. Čas na kojem svi skupa vježbamo kako da nam uzaludno prođe vrijeme. Ako profesor sam ne osjeća da ga đaci trebaju poštovati, kako ćemo mi to osjećati.

Berina: Osim što profesorska profesija generalno nije poštovana, danas u školi učiš da ništa ne naučiš. Svi vode neku svoju politiku, što se reflektuje na nas. Skontaš nešto tek ako se sam angažuješ. Iako sam uvijek željela da budem učiteljica danas ne bih upisala taj fakultet, zašto sebe da guram u propast, da poslije bukvalno preživljavam, da me niko ne poštuje, da pristanem na to da živim nemoćan, letargičan život... Mislim da većina nas od profesorske titule odustaje upravo iz tih razloga.

Ines: Nažalost, najbolji status u društvu uopšte danas imaju profesori koji imaju neku vezu sa politikom, a takvi su svi isti, bezobrazni na isti način, imaju isti mentalitet, guraju se, nas ignorišu i samo odrađuju... Svi ostali profesori, koji su dobri pedagozi i daju svoj maksimum u onome što rade, za koje ti nije mrsko doći na čas i slušati predavanje, nemaju apsolutno nikakav društveni status. Znam da to nije dovoljno, ali barem imaju naše divljenje. To je sigurno.

Kad ti je stalo...

O profesoru Srđanu Rodiću sam od đaka čula doslovno samo hvalospjeve, znači im što ga imaju, iskreno, poštuju ga i vole iz više razloga – zato što je prijatelj, osluškuje kako razmišljaju i prati kako i koliko to izražavaju, uči ih da slušaju sami sebe dok govore/šta govore, uvažava ih i osnažuje usmjeravanjem da razmišljaju i donose vlastite odluke, trenira ih da osjete važnost cjeloživotnog učenja u svakom smislu i tako ih oslobađa od predrasuda, cinizma, umišljenosti, kompleksa, straha i nesigurnosti, uči ih da vide stvari...

Posebnost Srđana je i u tome što se trudi da i prilikom objašnjavanja određenih situacija dosta prati interese đaka. Naprimjer, ljubav je jedna od tema koja ih jako zanima i Srđan tu njihovu zaokupljenost koristi da ih zainteresuje za ono što priča: Tako je i u ljubavi. Ne znam šta ste zamišljali, ali...

Uči ih i to da se ne stide da izraze svoja osjećanja. Jedna učenica je objasnila da se prilikom projekcije njenog filma na SFF-u jako čudno osjećala, da je bilo strah i da je sva drhtala, a Srđan je to, ne čekajući reakcije drugih đaka, pohvalio na sljedeći način: Pa znaš li ti koliko je to super? To znači da ti je stalo! Otprilike tako izgleda njihova međusobna komunikacija, a u nastavku čitate neke od komentara đaka o profesoru Rodiću i smjeru koji pohađaju:

Lora: Jedan od razloga zbog kojeg je meni drago dolaziti u školu je ovaj čas. Zna mi biti pravo lijepo u školi.

Ines: Profesor Srđan mi nikada za nešto nije rekao e to nije tako, ali mi je zato tražio da objasnim zašto tako mislim. Morali smo braniti svoje mišljenje i stavove. Imali smo raznih scena.

Ejla: Na časovima smo imali pravo da sebe potpuno izrazimo. Umjetnost je upravo zato i važna, jer služi čovjeku da se otvori i proširi svoje vidike, tjera nas da se malo zapitamo da li stvarno mislimo ono što kažemo. Ja na sebi osjećam promjenu – da sam nekako drugačija, otvorenija nego što sam bila ranije, odraslija, ali i ozbiljnija. Kao da sam sad zrelija u nekim stvarima i situacijama.

Ines: Profesor nas tretira kao da razgovara sa nekom osobom svojih godina. Ako se pokaže da neko od nas baš i nije zreo/la on na kraju, na neki svoj način, iz tog učenika/ce izvuče zrelost. Isto tako, nije mu problem ni da on od nas nešto nauči.

Rea: Velika prednost ovog smjera je ta što svaki mjesec idemo na predstave. Vidjeli smo mnogo predstava, različitih mišljenja, percepcija i situacija, što nam je također dosta pomoglo da se oslobodimo.

Ines: Profesor Srđan nam i teoriju predstavlja na vrlo zanimljiv način, kroz svoje iskustvo režisera, i prenosi nam baš znanje. Ono što ću iz ove škole definitivno pamtiti jesu njegova predavanja. Da ne pričam o tome šta smo radili mimo časova, znali smo ostati do 10 ili 11 sati navečer u školi puni entuzijazma, posvećeni nekom svom cilju.

Rea: Da nemam sve ove obaveze, probe svaki drugi dan, da budem u školi 5-6 sati više nego ostali, dolazim i vikendima, ne bih bila ni blizu ovako ispunjena. Ja to ne bih mijenjala ni za šta.

Ines: Svako od nas je imao zadatak da izađe i glumi scene. Koliko god u tome neki od nas sebe nisu pronalazili, ako su četiri godine svake sedmice po jednom izlazili na scenu to im je pomoglo da razviju samopouzdanje, savladaju strahove, nesigurnost... To je naša velika prednost. Da nismo na ovom smjeru, da smo se školovali negdje drugo, mislim da bismo danas imali drugačiju percepciju svijeta oko sebe. Već na prvoj godini smo to vidjeli.

Rea: Mi već sad znamo koliko nam bavljenje scenskom umjetnošću odgovora, neki od nas žele nešto potpuno drugo da rade u životu. Ali, sve i ako nećeš upisati glumu ili režiju nije važno, ovdje nisi naučio samo to da kontaš film nego i da kontaš sebe, druge ljude, različitosti...

Ejla: Nedavno smo imali zadatak da sastavimo esej o multikulturalnosti naše zemlje. Čitala sam neke radove iz drugih škola i iskrena da budem, bez da potcjenjujem, za mene su ti radovi bili napisani kao u osnovnoj školi, bez te neke dubioze, osjećanja i ličnih priča. Đaci su iznosili neke isfolirane ideje, ono što se od njih očekuje da misle o određenoj temi. Baš se vidi da se trude da ugode profesorima. Mi to ne radimo.

Gravitacija vs. ljubav

Tokom svog školovanja đaci iz ovog razreda su imali više različitih predmeta koje su mnogo duže izučavali od filma, ali znanje koje su stekli je neuporedivo. Zamolila sam ih da mi približe upotrebljivost znanja koje su stekli iz fizike i hemije, mogu li ona da se uporede sa ovima koje imaju kad je film u pitanju.

Prvi je odgovorio Srđan: Pravo da vam kažem još ne. A u učionici je zaorio smijeh. Ako bi svi predmeti koje izučavaju bili predstavljeni tako da prate njihovo vrijeme i interesovanja, vjerovatno bismo danas imali jednu drugačiju priču. Naprimjer, jedna lekcija iz fizike bi bila mnogo zanimljivija (i pamtljivija) da se učila sa National Geographica iz prve sezone serijala Gravitacija vs. ljubav, u kojoj se istražilo kako je maštoviti službenik sa doktoratom riješio misterije atoma i svemira kroz teoriju relativiteta, a i pozadinu ovih izuzetnih dostignuća, politički aktivizam, porodični život i nestabilne lične odnose.

Zana: Kad je u pitanju fizika, ako vidim neko kretanje, nikad ne razmišljam koja je to sila, dok kad je u pitanju film, ja danas više gotovo i ne obraćam pažnju na radnju, mnogo više mislim na kadrove, razmišljam kako je film dobro odrađen, ili zašto je loš, kako je nešto sjajno ispalo... Stvarno osjećam da imam znanje i da sam kompetentna da ocjenjujem.

Rea: Imali smo odličnu scensku nastavu i svi smo sve probali: glumu, režiju, pisanje scenarija, rad sa kamerom... I to ne jednom. Zato smo danas tako sigurni u sebe kad je film u pitanju. Nismo naučili samo to kako se radi film teorijski, nego smo naučili osjetiti šta neki redatelj ili kamerman u određenom trenutku misle, vidimo promjene kadrova, greške, čitamo između redova...

Samopouzdanje kao produkt iskrenosti

Način na koji učenici međusobno komuniciraju je sjajan, jednako kao i način na koji se izražavaju i iznose svoja razmišljanja. Opuštenost koju su imali dok su razgovarali sa mnom, njima potpuno nepoznatom osobom, je također bila vrlo dojmljiva, posebno zato što je u razgovoru sudjelovalo kompletno odjeljenje.

Amar: Mislim da smo sada puno otvoreniji jedni prema drugima, a zato što smo iskreniji imamo puno više samopouzdanja. Ako posmatram druge razrede, koji nisu scenski smjer, čini mi se da oni imaju neko drugačije samopouzdanje, silnije.

Rea: Mnogo puta smo se morali otvoriti na sceni, dati se nekoj priči u potpunosti. Naučili smo da budemo ogoljeni jedni pred drugima, a to nam je pomoglo da se povežemo, bolje upoznamo, izgradimo povjerenje... Jednostavno, ne kofrčimo se jedni pred drugima. Poznajem dosta ljudi koji su upisali ovaj smjer da bi se opustili i oslobodili.

Ejla: Koliko smo mi slobodniji i opušteniji od đaka iz drugih škola najbolje se vidi kad u amfiteatru imamo neku debatu. Mi uvijek najviše diskutujemo i iznosimo svoja razmišljanja.

Amar: Ako nisi u svojoj grupi šutiš, to mi je nekako najgore kod drugih škola. U bilo kojoj grupi da se nalazimo mi se družimo i zezamo sa tim ljudima. Nemaš strahova od tuđeg mišljenja, osuđivanja, boli te briga.

Ejla: I kad je način oblačenja u pitanju smo drugačiji, ne patimo od praćenja trendova. Čak i neki profesori su znali komentirati da u odnosu na druge snažnije umijemo sebe da izrazimo.

Proizvodnja klonova jednakog mentalnog sklopa

Kvalitetno izučavanje filma u školama je đacima pomoglo da nauče neke najvažnije stvari za dalje školovanje i život. Osim sposobnosti da kritički promatraju svijet oko sebe osposobljeni su i da se ne boje da budu ono što jesu i da to što jesu stalno unapređuju. Ako bismo danas imali predmet film od osnovne škole, kao što naprimjer imamo muzičko i likovno, možda bismo u budućnosti imali sjajne misleće generacije. A bilo bi isto i ako bismo uredili obrazovne programe tako da i likovno i muzičko i matematika i biologija izgledaju poput izučavanja filma na Srđanov način. Kad postoji metod, koji je provjereno dobar, a mi đacima i dalje svjesno uskraćujemo pravo na kvalitetno obrazovanje, onda je za to neko odgovoran. Zanimalo me šta o tome misle moj/e sagovornik/ce.

Ines: Vjerovatno se obrazovni sistem tako i kreira da stvori jedan te isti mentalni sklop, đake koji su podređeni u odnosu na profesore, autoritete, na sve živo.

Rea: Ovdje od nas ne prave klonove, tu je razlika.

Ejla i Rea: Umjetnost najčešće predstavlja probleme društva. Svaki umjetnik ih na svoj način pokušava izraziti, slikar to može predstaviti na slici, muzičar kroz neku kompoziciju, ali sve to je često dosta apstraktno – nije svima dovoljno razumljivo. Kad je u pitanju film, određeni problem se može dosta jasnije i uvjerljivije prikazati, naprimjer možete napraviti dokumentarni film koji će biti potkrijepljen činjenicama i dokazima. Mislim da filmom možemo dosta jasno da prikažemo probleme u društvu i da je zato film važan za đake. A možda se baš zato i izbjegava njegovo izučavanje.

Ejla: Mislim da bismo imali drugačije generacije da imamo kvalitetnu nastavu filma od osnovne škole, jer većina djece u djetinjstvu prolazi kroz neki histerij, neiživljenost, a često nemamo ni adekvatne programe za djecu, igrališta, gdje djeca to sve fizički ili verbalno mogu da izbace iz sebe. Smatram da bi im iz tog razloga čas glume, ili neke dramske sekcije, dosta pomogao. Znam to po sebi. Jako je važno da nas ne pokreće nezadovoljstvo, da sve negativno na neki način izbacimo iz sebe.

Rea: Kod nas se umjetnost ne cijeni dovoljno. Film zaslužuje isto pažnje kao i likovno i muzičko, ili barem da bude izborni predmet. Muzičku školu imamo posebno, kao i umjetničku, a za film nema posebna škola. To baš nije fer. Zašto bi film bio manje vrijedan od muzike.

Ostvarenja

Režija, modni dizajn, zdravstveni studij, pravo, psihologija, žurnalistika, likovna akademija, grafički smjer, elektrotehnika, arhitektura, gluma, dizajn enterijera i mašinstvo su trenutni izbori đaka kada je dalje školovanje u pitanju. U Gimnaziji, koju završavaju ove godine, su ostavili neizbrisiv trag. Osim što su pokrenuli Srednjoškolski festival BH filma na SFF-u, kreirali su i više različitih predstava i kratkih filmova.

Rea: Predstavu Blok fašizmu, lajk narodu smo igrali u Općini Novi Grad. Poslije toga smo radili predstavu Građanin plemić. Sarađivali smo i sa RS-om, sa Srednjom školom 28. juni sa predstavom Različiti, a isti. Riječ je o projektu Američke ambasade čiji cilj je bio prevazilaženje razlika. Bojama smo predstavili neke naše razlike, a da one zapravo ne postoje bilo je jasno kada smo predstavili naše probleme, koji su apsolutno isti. Temu nismo mi odabrali, pretpostavljam da je ona kreirana više zbog neke opšte situacije u državi, jer između nas nema razlika, to gdje čovjek živi nama ne znači apsolutno ništa. Mislim da nam ovakve teme nameću odrasli, jer mladi ljudi razlike ne uočavaju dok se u cijelu priču ne uvuku predrasude starijih. Poslije toga smo još radili i predstave Balkanski špijun, Dušana Kovačevića, i jednu dječiju predstavu za Novu godinu. Sa predstavom Građanin plemić smo učestvovali na festivalu u Travniku, a poslije toga u Živinicama sa predstavom Balkanski špijun. Glavni lik predstave Građanin plemić je dobio nagradu za najboljeg glumca na Festivalu u Travniku. U trećem razredu smo bili zaduženi da napišemo scenarij i da snimimo svoj kratki film (od 6 do 15 munuta). To je bio timski rad, a uradili smo sljedeće filmove: Vraćanje, Bumerang, Šta je ljubav i Suzbijam korupciju – rađen za takmičenje koje je bilo organizovano s ciljem davanja ideja kako spriječiti korupciju.

Glupo je da djeci ne objasnimo šta je film

Djeca danas počinju rano da gledaju filmove i glupo je da im ne objasnimo šta je to zapravo, kako se to može zloupotrijebiti, šta se događa sa čovjekom koji gleda film... Ako je dijete u kinu gledalo film u kojoj grupa mladića svaki dan pije ili stalno mijenja djevojke, sve to će mu biti super i željeće isto, ako mu niko ne kaže kakav je to film, koliko negativno i loše može da djeluje na njega i njegov razvoj. Neko je ovdje pomenuo i seksualno eksplicitne sadržaje koji su nam dostupni preko filma. Mi nemamo ni seksualno obrazovanje u školama, treba početi od toga, objasnio je Srđan.

Srednjoškolci, redatelji svojih prvih filmova, su u avgustu ove godine imali projekcije u Cinema Cityju. Dobili su i akreditacije za Festival. Ali, Srđan misli da ni tu đaci nisu pokazali sve što znaju, da to čak nije ni najbolje:

Što se mene lično tiče, sa stvaranjem 50-tak filmova i predstava sa budžetom od 0 KM, ja ne mogu dalje da ih odvedem od te počasti koju su dobili na SFF-u. U njihov smjer odavno treba godišnje ulaganje od 10.000 KM. Za njihove ideje potreban je vješt i sposoban producent. Mi to nismo imali niti to imamo. Obratite pažnju na to prije nego ih počnete kritikovati. Glumu, režiju, kamermane, rekvizitere, skripterku, profesore, roditelje, direktore, ministre, državu i boga. Mladi ljudi stoje ovdje kao autori svojih prvih djela.

Nemaju podršku kao nagradu za rad, nemaju nagrade domaćih festivala, na neke ih ni ne primaju, ali su imali putovanja, druženja, najljepše izvedbe pred najmanje publike, kratkotrajni ponos, pohvale roditelja, stručnjaka... Smjer scenskih umjetnosti stvaraju svake godine profesori glume, muzike, likovne kulture, fizičkog vaspitanja i režije.

Radimo srcem, nepriznati u doba konzumerizma gdje je važnije kakav auto vozite od toga gdje idete i kako ste ga nabavili. Umjetnost sama je uvijek područje opomene morala sredine, ili bolje reći spomen propadanja morala okoline, uz moralne likove koji se uzdižu zbog uporne vjere da je ljubav moguća. Ne propadaju samo ulice i zgrade, nego i moralne vrijednosti, ne zatvaraju se samo radna mjesta, nego i srca, ne zagađuje se samo životna okolina, nego i um građana Sarajeva. Nasilno i tiho se uvodi jednoumlje kao garancija opstanka, što ubija želju mladih i starih ljudi za istraživanjem svijeta i boljih načina življenja. Djeci je najteže ovih dana dati motivaciju i vjeru da ih upornim radom nešto čeka u budućnosti, jer trenutno mi nemamo ništa nego jedni druge. A kud ćeš većeg bogatstva?

Srđan je supervizor, a opis tog posla prolazi kroz sve aspekte proizvodnje filma i predstave, od razvoja ideje, preko pisanja scenarija, dijaloga, knjige snimanja, dakle pretprodukcije, zatim produkcije, snimanja, nabavljanja scenske opreme, održavanja opreme, reflektora, kamera, stativa, računala, zatim glume, te postprodukcije, dakle montaže slike i tona, te distribucije i P.R.-a, promocije, reklame, intervjua za novine, radio, televiziju.

Profesor sam režije u srednjoj školi i ne mogu da nostrifikujem diplomu profesora u Evropi, jer ovakav smjer kod njih ne postoji. Pionirski radim 8 godina na mišiće, neplaćeno i srčano da bih povukao djecu za sobom da rade na sebi. Ako želite da napravite predstavu sa djecom, morate imati 2-4 probe sedmično, a plaćeni ste samo za jednu. Ako želite da snimite film, morate ga pripremati i vikendom, kad ste također neplaćeni. Pitanje je samo da li želite da uradite posao kako treba i do kraja ili da se prepustite opštoj lijenosti, neradu i kritici svega oko sebe što djeluje. Izabrali smo da se borimo i da djelujemo radom protiv apatije.

Ipak, jedna stvar mu tu smeta i unutar sebe se preispituje da li možda pravi grešku.

Ako naučim djecu da njihov rad vrijedi i ako ne dobiju nešto zauzvrat, da li ih tako pripremam da volontiraju lokalnim moćnicima koji će zaraditi na njihovom angažmanu, a oni neće imati ništa osim sreće da se bave onim što vole? Zbog toga od ove godine ne radim više od onoga za šta sam plaćen. Principijelno sam protiv volontiranja.

Priča iz Gimnazije Dobrinja najbolje pokazuje koliko je svaki pokušaj da se do kraja ostane pozitivan, kada je bh. obrazovanje u pitanju, gotovo nemoguć. Misleće ljude kreira sistem svojim obrazovnim programima, ako država želi i treba takve ljude. Međutim, ako joj oni nisu interes, ako je njena vizija budućnosti kontra civiliziranog svijeta i čovjeka, onda im prijeti lokalnim moćnicima i bijedom. Poslijeratni obrazovni sistem je kreiran tako da mladi ljudi, kako bi dobili šansu da napreduju, u školama treba da nauče da se mažu bojama, a ne znanjem. Problem koji danas imamo je još širi, jer se razvrstavaju i nijanse u spektrima boja. Primjer je nedavna instrukcija Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo kojom se tretira pitanje upotrebe jezika u nastavnom procesu i drugim oblicima odgojno-obrazovnog rada u školama. Jer, kad um nije slobodan, onda nema ni otpora i igra je završena.

Ines Haskić