Ekskurzija uživo

Pisma iz Hellade, treći dio

30.09.2012

Ekskluzivno za Školegijum, a akobogda i za ministre prosvjete, roditelje i profesore

Putopisuje: Ljubomirka Nenadović

Autobus, pakao

Iz Maratona krećemo za Korint. Gledam scenu u kojoj se skoro 130 djece gura sa jedne strane mosta kako bi slikalo Korintski kanal. Nikom ne pada na pamet da pređe na drugu stranu. Kažu rekli su nam da ne prelazimo. Niko ne zna da odgovori zašto da ne prelaze. Pa rekli su nam!! Zašto kada kažemo da budu pristojni to ne prihvate bez razmišljanja?

Do Epidaurusa putujemo nešto duže od sat. Uglavnom spavaju. Vodičicu sluša desetak učenika. Kada pustimo muziku, oni naglasniji iz druge polovine autobusa dolaze do vodiča i traže da se muzika isključi jer ne mogu da spavaju. Riječi molim i izvinite ne postoje u njihovom jeziku.

U Epidaurusu neki pitaju da li mogu da ostanu u autobusu. U jednom od najakustičnijih pozorišta na svijetu vodičica ne uspeva da demonstrira koliko se sve dobro čuje, jer naši đaci, svi u posljednjim redovima, dakle na vrhu, ne prestaju da pričaju i viču. Smiruju se kada čuju čuvarevu pištaljku. Još jednom ne pomažu ni razum ni razgovor, samo dresura!

Na putu do Mikene uvjeravam da je ovo najbolja vodičica koju sam srela na svim dosadašnjim ekskurzijama. Priča zanimljivo, precizno, bez nepotrebnih digresija i banalnosti. Druga polovina autobusa počinje da pjeva, sa namjerom da je nadglasa. Pljeskaju usred rečenice i žena prestaje da govori. Zemolim kolegu da nešto preduzme, jer su to njegovi učenici, čovjek kao probuđen iz neke letargije, ne pomjeri se sa prvog sjedišta u autobusu, samo se poluokrene i napravi neki neartikulisani pokret šakom levo-desno koji u bi svakodnevnoj komunikaciji trebao da znači tiše. Ništa se ne mijenja, ali se kolega vraća u prethodnu blaženu čauru pozicije ništa ne vidim, ništa me ne interesuje. U posljednjim redovima autobusa već je skoro histerična atomosfera.

Vraćamo se iz Mikene i poneko postavlja pitane, nepogrešivo o onome o čemu je vodičica već govorila. Kada im to napomene, iz posljednjih redova se čuje dobacivanje - pa pričaj ponovo, zato sam te platio. Ne predajem toj djeci ove godine. Predavala sam prethodne tri. Prema meni se ponašaju kao da ne postojim. Ako im se obratim, ne odgovaraju i ne reaguju. Pokušavam da sačuvam samopoštovanje i odlučujem da im se ne obraćam. Dva ili tri puta uzaludno molim kolegu da nešto preduzme. I on ne reaguje, kao i njegovi đaci. Da budem poštena, kao veći dio njegovih đaka. Nekoliko dečaka i djevojčica pobjeglo je u prednji dio autobusa i s vremena na vrijeme čujem - pa kada će ova da prestane; ovo više ne može da se izdrži.

Kada vodičica objašnjava kako je nastao mit o početku Trojanskog rata i dodaje da je nauka utvrdila da su razlozi ovog kao i svih drugih ekonomske prirode, a da mitovi i ideologije služe da to prikriju/pokriju, druga polovina autobusa počinje da urla. (Zapravo, to je vjerovatno trebalo da bude pjevanje nekog neidentifikovanog hita iz Grand folkoteka.) Molim kolegu da pokuša da spriječi ovu sramotu. Još jednom me ignoriše i tada odlučujem da ga više ništa neću pitati, ni moliti, ali da ću kada dođemo kući podnijeti zahtjev školi da se preispita ponašanje profesora na ekskurzijama. Naš direktor uvijek kaže da niko neće nikakav prigovor da napiše na papiru, pa da on zbog toga ne može da reaguje. E, ovoga puta ćemo imarti pismeni prigovor.

Ove ekskurzije i ova djeca su ovakva ne zbog roditelja nego zbog nas. Svu odgovornost za katastrofalno ponašanje naših đaka snose prvenstveno profesori, pretvoreni u neštetne male ljude prestravljene pred sopstvenim đacima. Oni drugi koji to vide preuzimaju na sebe odgovornost da ponegdje ugase požar, ali se sistemski ne može ništa promijeniti.

Tražimo od vodiča da pauzu za ručak ne prave u restoranima van grada, gdje deca nemaju mogućnost izbora. To je profesoru vođi puta dovoljan razlog da napravi ekstremno neprijatnu scenu, jer se to nekako ne uklapa u njegove planove.

Uveče u Delfima razulareni đak iz mog autobusa zamalo što nije udario koleginicu. Kada od njegovog razrednog starješine traži da joj kaže ime tog đaka, moj kolega iz autobusa kaže - sve su to naša djeca i odbija da kaže o kom se učeniku radi. Može li se niže i gore?

Sada krećemo dalje, još dva dana.

Krenuli smo na ekskurziju.

Čivas, druže, volim te ja.

Meteori, drugi dan.

Ljubomirka Nenadović