Kino(logija)

Sjaj tornjaka u sjeni psokolja

10.11.2017

U borbi za tornjaka, poruka drugim psima je da se mogu tornjati u Praču ili na druga grobišta koja se u medijima eufemistično nazivaju azili. Više o tom licemjerstvu u tekstu ispod.

“S velikim veseljem ponosno objavljujemo da je danas, 7. studenog 2017. godine  na Generalnoj skupštini FCI-a u Leipzigu, nakon 10 godišnjeg provizornog priznanja, bosanskohercegovačko-hrvatski pastirski pas tornjak definitivno priznat kao pasmina.”

Ovako počinje, pod naslovom Tornjak je priznat, tekst na stranici Hrvatskog kinološkog saveza, koji je usijao društvene mreže. Patrioti s obje strane bošnjačko-hrvatskog fronta pokrenuli su pravi mali rat za pravo nad ovom pasminom. Prije nego što pređu na standardne kanonade uvreda i psovanja, razmijene i pokoji argument:

Hrvati (Hrvatski kinološki savez):

Gotovo izumrli potomci genetski homogenih, autohtonih arhaičnih tipova ovčarskih pasa bili su temeljna populacija za obnovu pasmine tornjak. Psi koji su spadali u tu prvotnu populaciju bili su razasuti po planinskim područjima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i okolnim dolinama. Važni povijesni datumi su godine 1067. i 1374. Pisani dokumenti iz tih razdoblja spominju bosanskohercegovačko-hrvatsku pasminu prvi put. Istraživanje o njihovoj prisutnosti kroz povijest i u novije doba, te sustavno spašavanje od izumiranja započeli su istovremeno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini oko 1972. godine, a kontinuirani čistokrvni uzgoj počeo je 1978. godine. Danas se pasminska populacija sastoji od brojnih, čistokrvnih pasa selektiranih tijekom niza generacija razasutih po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Bošnjaci (bhtornjak.com):

Tornjak je pastirski pas čija je zemlja porijekla BiH, a dominantan region uzgoja u BiH je širi region planine Vlašić (centralni dio BiH). Ime Tornjak potiče od riječi tor što znači ograđen prostor za smještaj i odmor ovaca na otvorenom prostoru na planinskoj ispaši. Ova pasmina živi na području BiH koja je tu postojala hiljadu godina unazad, o čemu svjedoči i pisani dokument. Tornjak je kao autohtona pasmina registrovan 9.5.1981. godine pod imenom Bosanskohercegovački pastirski pas – tornjak. Za njega je tada otvoren jugoslavenski rodovnik.

I još (Frontaslobode):

Radili smo (Alen Salkić, doktor veterinarskih nauka i predsjednik Kinološkog kluba Royal iz Travnika) DNK analizu i ustanovili da tornjak jeste bosanskohercegovačka autohtona rasa pasa, s tim da smo radili poređenja, jer smo imali grupu pasa iz Hrvatske. Ustanovili smo da je genom pasa iz BiH specifičan. Dakle, svi psi tornjaci u Hrvatskoj, na kojima smo radili imaju isti genom, ali i još nešto što nije tornjačko. Prema njegovim riječima, na osnovu DNK istraživanja, je dokazano da je tornjak isključivo bh. autohtona pasmina koja je možda nekada došla na ove prostore, tu se zadržala i ostala. (...) U Travniku je 2007. godine postavljen i spomenik tornjaku. (...) Tačno vrijeme njihovog postanka nije utvrđeno. Međutim, Salkić posjeduje stećak na kojem je predstavljen bosanski pas kod Groznog, Kalinovik iz 15. stoljeća. Iako se tornjak zvanično prvi put spominje 1920. godine na području Vlašića. (...) Prema naučnim istraživanjima, skoro je neosporno da njegov predak potiče s područja današnjeg Irana.

Hoće li psima u Prači biti bolje ako tornjak ne bude i hrvatski?

O stanju u tom azilu za pse mediji su proteklih sedmica pisali više puta: junaci tih priča su radnici koji novinarima prijete pištoljima i premijer Sarajevskog kantona, Elmedin Konaković, prozvan da je odgovoran za likvidiranje nekoliko hiljada pasa, jer se taj posao odrađivao po njegovom nalogu. (Žurnal, istražujući ovaj problem, nije dobio odgovor od premijera; isto tako ni Školegijum nikada nije dobio odgovor gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića, zašto je lagao o iznosu sredstava, preuveličavajući sume koje grad mora da isplati svojim sugrađanima zbog ugriza pasa.)

Vlast, ako se i oglasi ovim povodom, uglavnom pere krv sa svojih ruku pozivajući se na građane koji od njih zahtijevaju da se problem pasa lutalica riješi. Nakon potresnih izvještaja o načinu tog rješenja, možemo samo zaključiti da aktuelna vlast većinu građana smatra potpuno neosjetljivom na masovna ubistva, mučenja, zlostavljanja, nepravdu i kriminal. Protesti, zakazani za sutra u Sarajevu, ispred Parlamenta, pokazaće koliko je to tačno.

Najavljujući i na ovaj način taj skup, Školegijum podsjeća da se ta većina, koja podržava aktuelne psokolje, učila, u državnim školama, kako da demokratski rješava probleme u svojoj zajednici. I ako je vjerovati vlastima, naučila je da ih rješava nožem.

Ta većina, ako je vjerovati vlastima, osjetljiva je na pitanje čiji je pas (bosanski ili naš), ali ne i na užasne uslove njihovog tamničenja i načine njihove likvidacije. Ona stalno bdije na granicama svoje stećkovite Bosne, u odbrani svojih simboličnih kapitala, ali je baš briga za stvarni kapital koji se akumulira u stranačkim vrhuškama, na račun sveopšteg siromašenja.

Po istoj toj iracionalnoj logici mediji se užare od rasprave o nazivu jezika u školama, ali skoro je svima svejedno što djeca iz škola izlaze polupismena ili nepismena na sva tri standarda.

Zato je, između ostalog, potrebna korjenita reforma školstva. Želimo li složene društvene probleme rješavati na human i konstruktivan način, tome se moramo učiti od malih nogu. Pitanje kojim će se takva reformisana škola morati baviti nije čiji je tornjak pas, nego kako od torova napraviti funkcionalnu i pravičnu državu.

U takvoj školi onda bi se moralo učiti i da psi predano i odano prijateljski učestvuju u mnogim poslovima koje čovjek obavlja. Oni su kuriri, otkrivači droge, mina i eksploziva, pastiri, vodiči slijepih, na neki način čak i terapeuti (za osobe s posebnim potrebama, gluhonijeme, u davanju terapija dijabetičarima, za osobe s PTSP-om, djecu i odrasle koji boluju od teških bolesti...), čuvari imovine, spasioci...

Tornjak je u Bosni i Hercegovini važan na stećku, a u Sloveniji jer služi kao terapeutski pas. Možda zato sve više mladih planira napustiti Bosnu i Hercegovinu, maštajući o poslu njegovatelja u Njemačkoj ili nekoj drugoj uređenijoj zemlji od svoje. Šanse da će poštovanje zaslužiti samo kad im ime urežu u stećak, mnogo su manje.

Ines Haskić