Iz dječije perspektive

Priča

Carevo novo ruho

Zerina Hubjer

02.12.2017

Udruženje za kreativno učenje PLUS je u sklopu projekta Vaša(r) ideja organizovalo radionice za učenike iz oblasti novinarstva, filma i kreativne priče. Srednjoškolci iz Sarajeva, Stoca, Livna, Goražda i Maglaja imali su priliku da odaberu oblast unutar koje najbolje mogu izraziti svoje kvalitete i afinitete. U toku 2017. godine timovi učenika iz navedenih gradova pohađali su radionice na Jahorini, u Neumu i Sarajevu. Njihovi radovi bit će prezentirani na završnoj konferenciji Vaša(r) ideja u decembru 2017. Sa timom za kreativnu priču radio je Almir Alić, bh. pisac mlađe generacije. U narednim danima objavit ćemo neke od priča. Prva je Carevo novo ruho autorice Zerine Hubjer, učenice MSŠ Enver Pozderović iz Goražda.

Foto: William Heath, (1872 - 1944)

Arman Bešlija, diplomirani socijalni radnik s torbom punom snova i nade, vraćao se u Goražde nakon studentskih dana provedenih u Sarajevu. Rodni grad mu se činio nekako još manji, poput kakvog novorođenčeta priljubljenog uz rijeku Drinu koja je Goraždanima uvijek bila poput majke. Hodajući svojim sokakom pozdravljao je rijetke prolaznike, a oni su ga gledali s neskrivenom nevjericom.

„Mora da su mi lik promijenili studentski dani ili se ljudi možda čude što sam poludio pa se vratio u svoje Goražde, jer san svakog mladog čovjeka je da život nastavi u velikom gradu?“, domišljao se Arman dok je osmijehom mekšao nevjericu s lica svojih komšija.

Na dnu sokaka, nadomak njegove kuće, pogled mu privuče neko komešanje. Dva su se dječaka u žaru rasprave dohvatili za kragne i sve je ličilo na to da će se započeta svađa završiti tučnjavom.

Impuls novopečenog socijalnog radnika ga je potaknuo da nešto učini, pokuša smiriti strasti jer riječi izgovorene u afektu ne možeš ponovo vratiti u usta, a njihove posljedice naruše dugogodišnja prijateljstva.

Dok im je prilazio, u glavi je već razrađivao scenario kako će im pristupiti ili eventualno riješiti njihov problem. Autoritet starije osobe će dječake prinuditi da malo smire uzavrele strasti.  

Razvadio je dječake, držeći svakog od njih za ruku, a onda im poput kakvog onovremenog kadije uputio posprdan stih: „Gdje to gori i koja muka vaše duše mori?!“

Kada je čuo šta je razlog svađe, preko lica mu se razvukao širok osmijeh. Do jučer najbolji drugari su se prepirali čime se sada žele baviti. Jedan dječak je rekao da želi naučiti svirati gitaru, a drugi da želi glumiti u pozorištu, pa je nastao sukob oko toga šta je važnije: biti rock zvijezda ili dobiti oskara za najbolju mušku ulogu.

Nakon što je saslušao jade mladih umjetničkih duša, Arman se uozbiljio i postavio im logično pitanje: „Šta je to odjednom u vama potaknulo tako jaku želju da radite nešto drugo osim cjelodnevnog trčanja za loptom?“

Prvi mališan mu reče: „Moj rođak u Zenici već svira gitaru, a njegov u Tuzli ide u školu za glumce amatere. Kad ljeti dođu u Goražde, sve se djevojčice okupe oko njih, a mi se osjećamo k'o posljednji papci!“

Arman se ponovo nasmijao i rekao da za svaki problem postoji rješenje, pa tako i za njih postoji nada. Znao je šta treba uraditi i da bogati gradovi poput Sarajeva rado izdvajaju sredstva za projekte namijenjene afirmaciji mladih. Činilo mu se da je dovoljno pokucati na par vrata u opštinskim službama i mladi Goraždani će slobodno vrijeme moći provesti učeći nešto novo, afirmišući svoju kreativnost kroz igru i zabavu.

Nije gubio vrijeme na raspremanju studentskog kofera već je odlučio da od sutra krene sprovoditi zamišljenu ideju znajući da se željezo kuje dok je još vruće.

Kada je otišao u Gradsku upravu ispunjenu mirisom ćevapa i luka koje su predano trijebile birokrate, s neskrivenim gađenjem je nazvao „dobar tek“ umjesto „dobar dan“. Potom se kod žderača ćevapa pokušao raspitati o sredstvima namijenjenim za mlade.

Debeli službenik je između dva zalogaja rezignirano dobacio: „Čuj mladi hoće da glume?! Djeco draga, idite na kafe, pušite one nargile, uživajte u svojoj mladosti, a poželite li gledati glumce, nije Sarajevo preko svijeta!“

Njegova kolegica sa svježe izblajhanom kosom pokušala je biti nešto profesionalnija: „Opštinski budžet je, nažalost, nedovoljan za sve projekte. Finansiramo prioritete iz socijalne politike, a vaš prijedlog bi možda mogao ući u budžet za jednu od narednih godina!“                                                                                                                           

Arman je pokušao kontrolisati ljutnju koju su isprovocirale gradske birokrate, maleni kotači u samosvrsishodnom mehanizmu bez vizije i empatije za mlade. Siguran je da su svoju djecu dobro zbrinuli, po Sarajevu i Beču, pa im je lokalna sirotinja zadnja rupa na svirali.

Na izlasku iz gradske uprave poručio je nezainteresovanim službenicima što su ga posprdno posmatrali između dva zalogaja lepine natopljene toplim lojem:

„Zapamtite jedno! S vašom pomoći ili bez nje, uspjeću obezbijediti novim naraštajima ono što je meni i mojoj generaciji falilo. I najduži put se započinje prvim korakom!“

Ponižen, ali ne i poražen, Arman je odlučio nastaviti potragu za početnim kapitalom kojim će osnovati Kulturno udruženje mladih. Google i strpljenje su mu postali najbliži drugovi.

Grantova za mlade bilo je mnogo više odmah nakon rata, dok je međunarodna zajednica svoj manjak morala tokom sukoba pokušavala nadomjestiti finansiranjem poslijeratne obnove. Sada su raspoloživa sredstva daleko manja i prilikom njihove raspodjele mladi nisu prioritet.

Kad je već pomalo gubio nadu, ugledao je maleni članak o World Vision organizaciji i prateći link na koji je odlučio kliknuti prije nego konačno utone u prijeko potreban san. Ispostavilo se da je taj maleni klik na mišu značio ostvarenje životnog sna.

Nedugo nakon toga osnovao je Kulturno udruženje mladih, podržan inicijalnim sredstvima World Visiona, a dobar glas se ubrzo pročuo cijelom goraždanskom čaršijom. Opštinski službenici su izgubili apetit kad su ga ponovno vidjeli u svojim prostorijama gdje je s neskrivenim elanom ispunjavao brojnu papirologiju koju zahtijeva osnivanje jednog udruženja.

Onaj isti debeli službenik je lijeno dobacio: „Daj bože da ćeš se ti od ovog rada najesti hljeba!“

Arman je ostao zaprepašten kad mu je službenica s hidrogenom spaljenom frizurom besramno dobacila: „Nemoj zaboraviti koliko ti je opština pomogla u formiranju ovog udruženja. Mi smo uvijek tu za mlade, jer na njima je naša budućnost!“

U narednih mjesec dana brojni mladi Goraždani zaustavljali su Armana na ulici i postavljali brojna pitanja vezana za novoosnovano udruženje. Bio je presretan poput djeteta obradovanog dugo priželjkivanom igračkom. Dva mjeseca nakon osnivanja udruženja za mlade, njegov teatar je brojao trideset i pet članova.  

Došlo je vrijeme za pravljenje prve predstave i Arman je dugo razmišljao o mogućoj tematici. Želio je nešto originalno i svježe u tadašnjem krajnje letargičnom Goraždu. Odlučio se za satiričan prikaz aktuelnog političkog okruženja i demistifikaciju podaničkog mentaliteta našeg naroda. Osjećao je da takve teme nisu dobrodošle u aktuelnom političkom kontekstu u kojem izabrane vođe svijet boje u ružičastim tonovima, dok većina naroda puko egzistira u sivilu društvene svakodnevnice. 

Mladi glumci su lako prepoznali našu stvarnost i u cijeli projekat ušli nošeni neviđenim entuzijazmom. Svaka proba je bila ispunjena smijehom i nesvakidašnjim uzbuđenjem. Kreativni pristup predloženom tekstu dodavali su svojim kreativnim rješenjima.

Glavni lik korumpiranog političara u jednom trenutku prezrivo posmatra ljude pretvorene u glasačku mašineriju, uz sarkastičan komentar: „Dok je ovaca, biće i džempera!“

U dijelu koji tematizira nepotizam pri zapošljavanju u državnim firmama jedan glumac postavlja sarkastičan upit: „Znate li zašto u našim državnim firmama nema sveprisutnog seksa?!“

A djevojka mu uz osmijeh odgovara: „Zato što su svi zaposleni rodbina!“

Nakon dva mjeseca intenzivnih proba, priča o predstavi se proširila gradom. Isprva su svi bili oduševljeni, a onda su krenule različite interpretacije predstave koju još niko nije vidio. Čule su se prijetnje od neimenovanih visokopozicioniranih političara, ali se činilo da niko na njih ne obraća pažnju.

„Iza predstave stoji politička opozicija koja manipuliše mladima da bi dobili naredne izbore!“

„Stranci opet finansiraju projekte koji će iskvariti tradicionalan duh naše omladine!“

Zatim su roditelji počeli iskazivati skepsu:

„Da li je potrebno ići direkno đonom na ljude?“

„Ne valja se zamjerati ljudima bez potrebe!“

„Šta na predstavu kažu vaši profesori?“

„Da li je pedagoški koristiti eksplicitni rječnik u predstavi?“

I glumačka postava se počela lagano osipati zbog neimenovanih bolesti, nagomilanih školskih obaveza, radova kod kuće...

Arman nije gubio nadu. Posljednji novac je iskoristio za zakup dvorane i štampanje ulaznica. Ukoliko je predstava dobra, ona će finansirati sljedeće projekte. Zakazan je i termin koji bi obezbijedio optimalan odziv publike, ako savladaju strah svog podaničkog mentaliteta i odazovu se u očekivanom broju.

Nakon dva mjeseca intenzivnih proba, konačno je došao dan premijernog prikazivanja predstave. Arman je pozvao mlade glumce amatere da dođu bar dva sata prije početka predstave, da se dogovore oko najsitnijih detalja i još jednom prođu kroz cjelokupan tekst.

Sat je otkucao 17 puta, ali na generalnu probu niko nije došao. Arman je nijemo sjedio na pozornici i posmatrao prazan prostor koji se prijeteći nadvio nad njegovom siluetom, prijeteći da ga proguta u trenu poput izgladnjele ajkule.

U 18:00 je njegov mobitel zazvonio i u viber grupi Arlekin pročitao je kratku poruku jednog od glumaca: „Izvini u ime svih nas, ali stvarno nismo mogli doći...“

Arman se pretvarao u nakrivljenu os oko koje se iznenada počeo vrtjeti okolni svijet. Pokušao se uspraviti na noge, ali je izgubio ravnotežu i pao je natrag na stolicu. Konačno je shvatio tragičnu poruku „tamnog vilajeta“ koja je prožimala bosansku književnost ukazujući na pogubnu letargičnost i konformizam običnog svijeta.

Znao je da je predstava potpuno nebitna u višoj misiji da od mladih ljudi oblikuje slobodnomisleće individualce spremne da kritički posmatraju svijet. Osjećao je zabrinutost roditelja koji su iz najbolje namjere da zaštite svoju djecu učinili im protivuslugu pretvarajući ih u ponizne podanike jednog nakaradnog društvenog sistema. Ćutio se usamljenim kao posljednji čovjek na zemlji što gleda zvjezdano nebo nad nama, štujući moralne zakone u nama.

Ali čovjek je društvena životinja koja svoj identitet i svoje vrijednosti potvrđuje u komunikaciji s drugim ljudima. Temeljita ekskomunikacija je na ovim prostorima najgora moguća osuda. Društveno se izoluju osobe koje predstavljaju prijetnju ostalim članovima zajednice. Arman nije bio jedan od njih. Bio je čovjek s idejom u zemlji koja guta svoju najbolju djecu nakon svake revolucije i pretvara ih u posprdan stih: „Za ideale/ ginu budale...

U 18:30 su u dvoranu počeli pristizati prvi gledaoci. Ispočetka stidljivo zavirujući u unutrašnjost sale, a potom u manjim grupama zauzimajući mjesta u zadnjim redovima.

Iza zastora je sjedio Arman, nijem i potpuno paralisan nakon izdaje od strane svoje „mlade raje“.

Skupio je snagu da utipka kratku poruku u viber grupu na svom mobitelu: „Predstavu ću odigrati sam!“

A onda se sjetio natpisa na kapiji drevne Kartagine iz kojeg je crpio snagu koristeći ga kao odbrambenu mantru pred mnogim životnim iskušenjima: „Admirale, brod mora da plovi, a živjeti se ne mora!“

U 18:50 ga je privukao žamor s druge strane zavjese. Provirio je i ostao zapanjen brojem prisutnih gostiju. Dvorana je bila nedovoljno velika da primi sve zainteresovane posjetioce. Prostor pored stolica također je bio ispunjen ljudima koji su stajali, želeći da osjete taj prkosni duh koji je proteklih mjeseci isijavalo Kulturno udruženje mladih.

Arman se našao u neviđenoj panici. Kako da predstavu iznese sam? Kao režiser znao je cjelokupan tekst napamet, ali sad je trebalo mijenjati pozicije, ulaziti u različite uloge, pokrivati veliki prostor scene predviđen za desetke glumaca.

Pogledao je u plafon dvorane kao da se obraća nekoj višoj sili tražeći pomoć u bezizlaznoj situaciji i uzviknuo: „Kako ću ovako mal ići pod zvijezdama?!“

Odnekud iza njega, iz neprozračenog prostora u kojem vijekovima drijemaju samo duhovi, čuo se glas: „Možda ti u tome mogu pomoći ja?“

„I ja!“

„I ja!“

„I ja!“

„I ja...“

Okrenuo se i ugledao svoje mlade kolege glumce što poput tek izleglih pilića naviru sa svih strana okružujući ga toplotom svog duha.

U 19:00 se podigla zavjesa i dvoranom kulturnog centra se prolomio gromoglasan aplauz, koji je neprestano odjekivao tokom cijele predstave. Ostalo je historija...

Nakon završetka predstave adrenalinom nabijeni mladići i djevojke su se grlili ne skrivajući u očima suze radosnice. Svi pogledi su bili upereni prema njihovom neformalnom vođi.

Arman je rukom obrisao suzu iz dna svog oka i upitao prisutne glumce: „Da li je vrijedilo?“

Prostor je ispunila tišina kao nijema potvrda da je u životu čovjeku najteže ostati uspravan. Znali su da svako iskušenje ima smisla ukoliko nakon toga postanemo bolji ljudi, spremni da uče na sopstvenim greškama.

Predstava teatra mladih je započela ciklus kulturnih dešavanja u Goraždu, koja su probudila učmali grad, a ljude podsjetila da trebaju misliti svojom glavom. Danima nakon toga internetski portali su pisali o tome kako je jedan mali teatar iz Goražda na satiričan način ismijao vlast, ukazujući ljudima na svu stupidnost „carevog novog ruha“ u koje su ogrnuti političari na ovim prostorima.

Članovi teatra su se ponovo osjetili živim i prepunim kreativne energije koja i treba odlikovati mlade ljude. Znali su da je ovo prva pobjeda i najteži prvi korak u nizu pozitivnih promjena koje je pokrenuo momak sa suludom donkihotovskom idejom da juriša sam protiv vjetrenjača.

Najnovije

Priča

Mjesto za svakog

Denis Suljaković, Zerina Hadžić

Priča

Kuraž

Almina Džunuzović

Bosanski, hrvatski, srpski

Jezik ne zovem, on sam dođe

Hana Huskić

Pitalice

Želim da me pitaš…

Anes Osmić

Za ljepši početak školske godine

Mali savjeti protiv (pred)školske anksioznosti

Školegijum redakcija