Ekskurzija uživo

Pisma iz Hellade, peti dio

02.10.2012

Ekskluzivno za Školegijum, a akobogda i za ministre prosvjete, roditelje i profesore

Paralija, noć

Putopisuje: Ljubomirka Nenadović

Hotelom se čuje urlik vlasnika. Trči po hodnicima, udara u vrata viče malo na grčkom, više na našem: “Ovo je hotel, ovo nije štala… ovo je za ljude, a ne za divljake… svi napolje iz mog hotela… ovo nikada nisam imao u hotelu…” Pokušavam da ga smirim i shvatam da je neko povratio iz sobe sa nekog sprata i da je sve to palo neposredno pored čovjeka koji je sjedio na terasi u prizemlju. Na ulici zatičem tri dječaka iz svog odjeljenaja. Otvorili su vrata svoje sobe kada je gazda lupao u vrata i on ih je izbacio. U sobi ispod moje nema nikoga, sve izgleda kao da je tajfun prošao. Na terasi gomile nepopijenog piva i drugog alkohola. Djece nema nigdje. Dok razgovaram sa trojicom izbačenih, stiže i naša vodičica. I ona nije mogla da spava od vriske s one terase. Nije problem rekonstruisati ko je sve bio na toj terasi, predavala sam tri godine toj djeci i lako prepoznajem glasove. A oni se nisu ni krili, naprotiv, trudili su se da ih primjetimo i da pokažu kako im profesori zapravo ne mogu ništa. Sada ih nigdje nema. Vodičica poziva ljude iz agencije koji su u drugom hotelu. Vlasnik insistira da napustimo hotel. Stiže predstavnik agencije. Pita gdje je vođa puta. Pokušava da ga zovne telefonom, ne odgovara. Jedan od ljudi iz agenicije odlazi da traži profesora vođu puta, ali se vraća bez kolege. Nema ga u hotelu. Znam da je otišao u diskoteku sa svojim đacima, jer će tamo biti “obračun sa gimnazijalcima iz Vršca”. To sam čula od đaka, ne od kolege.

Žena iz turističke agencije kaže da ne smije da budi vozače, jer oni po zakonu moraju da spavaju određen boroj sati, na svakih dvadeset sati vožnje moraju da imaju osam sati odmora. Mi, dakle, ne možemo u ovom trenutku da pođemo. Samo je pitanje gdje provesti noć sa učenicima koje će izbaciti iz hotela.

Budim sve učenike iz svog odjeljenja i oni dolaze u prizemlje hotela. Neki su zaista spavali, neki na brzinu obukli pidžame, kako bi izgledalo da su spavali, neki se uopšte ne foliraju. Nedostaje jedna koja svih ovih dana pravi probleme. Laže, odlazi bez javljanja, ne spava u svojoj sobi... I noćas je u ponoć bila u hotelu, ali je očito kasnije otišla. Znam i gdje, ova djeca su vrlo predvidljiva.

Konačno bude i kolegu čiji su učenici napravili ovaj cirkus. On neće da kaže ko je od njegovih učenika bio u toj sobi 102, iz koje je nastao haos. Šta god da mu neko kaže ili ga pita, on ćuti. Onda konačno traži od one trojice “izbačenih” dječaka da kažu ko je bio na žurci u sobi.

To je moral, i principijelnost. Sinoć nije htio da kaže ime dječaka koji je napao njegovu koleginicu, a sada traži od djece suprotno. Još jedna protvrda teze da su za ovakvo ponašanje đaka krivi prvenstveno profesori.

Djevojčice iz mog odjeljenja se smrzavaju u pidžamama na terasi u prizemlju. Gore, po spratovima, kao da nema nikoga. Cijelo jedno odjeljenje ne postoji. Miševi su nestali. Njihov profesor nema namjeru da ih potraži. Brzom ekspertizom utvrđujemo da je povraćano s trećeg sprata, iz soba 304 ili 305, to znamo zato što odvratnih tragova ima na peškirima koji su na spratovima ispod bili prebačeni preko ograda terasa. Profesor odbija da predoči spisak sa rasporedom soba svog odeljenja. Tvrdi da ne zna ko je u tim sobama, a i ako zna, to ne znači da su baš ta djeca povraćala. Može li gore, po drugi put se pitam gledajući kolegu.

Vođe puta nigdje nema, žena iz agencije poziva telefonom direktora. Već su četiri sata ujutru. Niko ne odgovoara. Vlasnik hotela se izvinjava djeci koja ništa nisu kriva. Odlučujem da svoje đake pustim da odu u sobe. Ispostavlja se da jedna to ne može, jer je ona koja je nestala odnijela ključ. Odlazim na sprat da riješim taj problem. Pola sata kasnije nestala se pojavljuje u pratnji nekog dječaka koji bi trebao biti u drugom hotelu. Kažu da su bili sa profesorm i misle da je to sada sve u redu.

Odlučujem da odem u sobu, jer više ništa ne mogu da uradim. Čim zatvorim vrata, u hodnicima počinje buka. Djeca iz drugog odjeljenja su izašla iz soba i počinje sklanjanje svega što je iza žurke ostalo po hodnicima i terasama. Izađem iz sobe, ali oni ne nestaju, opasnost je prošla. Ispostavilo se da su od razgoropađenog vlasnika hotela bježali preko terasa i da je bilo savim moguće da neko u tom trku padne. Srećom nije. Ali, da li je sreća sve što možemo garantovati roditeljima, kad nam povjere svoju djecu?

Opet počinje lupanje vratima, vika i pijanka. Silazim u hol da obavijestim njihovog razrednog, iako sam sebi još juče obećala da mu se više nikada neću obratiti.

U prizemlju zatičem dvojicu kolega (vođa puta je u međuvremenu pronađen u diskoteci) kako jedan drugom objašnjavaju da svako može da povrati bilo gdje, u hodniku, u WC-u, “tamo gde mu dođe”. Potom čujem onu čuvenu rečenicu koju izgovara i naš direktor – ali to su djeca koja inače ne piju, ovi koji imaju kondiciju, oni bolje podnose, nije to ništa strašno…

Odlučujem da se okrenem i odem u sobu. Čemu se čudim? Juče smo kod onog vašarišta u dolini Tembi sreli neku grupu odraslih sugrađana koji su se vraćali sa Krfa, pa su svratili “da obiđu još jednu svetinju”. Među njima je bio i predsjednik školskog odbora naše škole. Deset puta je ponovio doskočicu kako je on odličan predsjednik školskog odbora koji svuda provjerava kako funkcioniše škola, pa i ekskurzija. Odlično, rekoh, hajde da razgovaramo o ovoj ekskurziji. Po intonaciji je shvatio da nešto nije u redu, odskakutao do sljedećeg autobusa i potom se vrati k meni, ponavljajući ono o školskom odboru i provjeri rada škole, pa i ekskurzije. Zamolila sam da odmah zakažemo sastanak za sljedeću sedmicu, kako bismo razgovarali o ekskurziji. Veselo je odglumio da ništa nije čuo i odgegao do sljedećeg autobusa sa istim osmehom i istom rečenicom.

Krenuli smo na ekskurziju

Čivas, druže, volim te ja

Meteori, drugi dan

Autobus, pakao

Atina, treći dan

Čke beogradske - školstvo u rcu

Ljubomirka Nenadović