Iz dječije perspektive

Priča

Mjesto za svakog

Denis Suljaković, Zerina Hadžić

02.12.2017

Udruženje za kreativno učenje PLUS je organizovalo radionice za učenice i učenike iz oblasti novinarstva, filma i kreativne priče

Foto: Bob Clark from Pexels

Kafana je svoja vrata otvorila u ono doba kad se nigdje nije žurilo, a opet se na vrijeme stizalo. Tako je i iz Pešte stigao Husein Obralić Čabro, da bi 1919. godine sagradio Čabrinu kafanu, koja je potpuno identičnim ruhom obavijena i danas, čak nakon što je jedan rat umalo u cijelosti srušio zidine stare kuće, a drugi ponovo pokušao ugasiti život ovome mjestu. Na sreću, nijednom od njih nije pošlo za rukom razoriti duh porodice Obralić.

Smještena u tradicionalnoj bosanskoj kući, izgledom izaziva nostalgiju kod najstarijih Maglajlija, vraćajući ih nakratko u mlade dane. Njihova mladost nije kao naša; bila je nekako priraslija srcu i vrijeme ju je nježnije milovalo, ali ih nostalgija uvjeri da se uspomene mogu oživjeti kada to svim srcem poželimo. Svi se prisjećaju onoga što je nekad bilo. Nakon završetka rata u Bosni, trebala se vratiti vjera u život i ljudima pružiti nadu za novi početak. Čabrina unuka je rekonstruisala kafanu po originalnim nacrtima i stvorila svojevrsnu inat-kuću u kojoj vrijeme sporije teče, a ljudi su tu da svjedoče ljepoti života skrivenoj u malim stvarima: gutljaju kafe, toploj riječi kao podsjetniku da su naši putevi toliko umreženi, a sudbine isprepletane da je nemoguće živjeti sam i neosjetljiv na druge.

Fikret je ustajao nerado jer ga je loš san držao budnim dokasno. Pogleda prvo prozor kao pejzaž na kojem je uokviren djelić neba ponad Maglaja. Jutros se i nebo budilo preko volje, pokriveno sivim oblacima koji su slutili snijeg. Sve su prilike nagovještavale još jedno maglovito i hladno jutro. Fikret nije više mogao da leži na tvrdom madracu, te je pridigao svoje stare kosti, sjeo i čekao. Prvi se ezan začu sa džamije i Fikret polako ustade na noge, znajući da će se uskoro otvoriti vrata kafane. Umio je izborano lice, navukao pohabane cipele. Nježno i sporo Fikret pritvori kućna vrata od jelovine, već isušena i trula. Zatim velikim ključem zaključa željeznu bravu.

Potom krenu laganim korakom do kafane. Izlizani đonovi klizili su preko već dobro poznate kaldrme, a Fikret se svaki put, prolazeći tim putem, prisjeti nekih detalja ili doživljaja iz mladosti. Od nespretnog bacanja drvenih igračaka, besciljnih šetnji u zagrljaju prve djevojke, ženidbe i smrti dobre mu hanume Nesibe, pa sve do ovog trenutka, ova čaršijska kaldrma je vidjela i osjetila svaki bitan trenutak života ovog cijenjenog Maglajlije. On je iz Maglaja možda i mogao nakratko izbivati, ali Maglaj iz njegovog srca nikada nije.

Prolazeći kroz čaršiju vidio je mnogo poznatih lica i pratio izraz njihovih usta kako se razvlače u široki osmijeh dok izgovaraju pozdrav. Fikret je jednako uzvraćao. Sa nekima je, pak, zastao i prozborio pokoju lijepu riječ. S obzirom na to da je stara čaršija bila dio Maglaja uvijek pun dragih ljudi, čovjek je imao s kim na kaldrmi da porazgovara, podijeli koju vijest i da besjedi ne načinjući ozbiljne teme koje po pravilu pokvare dan.

Fikretovu sjenu pomalo je dostizao cik zore. Sunčeve zrake su se mučno borile da probiju maglajsku maglu. Što se starac niže spuštao niz čaršiju i bio bliži kafani, u daljini, preko rijeke Bosne, sve se jasnije kroz maglu ukazivao novije izgrađeni dio Maglaja u potpunom kontrastu spram stare čaršije.

Fikret je bio omamljen mirisom mljevene kafe, koji je osjetio na stotinjak koraka prije nego što je došao pred vrata kafane iza kojih je odnio najveće šahovske pobjede, pročitao prve članke u dnevnom listu i pihnuo prve gutljaje te mirisne tekućine. Staračka ruka gurnu teška drvena vrata. Sa hladnog jutarnjeg zraka stupio je u topli zagrljaj prostorije. Razgledao je po dobro poznatom ambijentu sve dok nije uočio svoje prijatelje kako sjede svaki na svome mjestu.

Jedan od njih je povikao - Fikrete! - mašući rukom da im se pridruži.

Taman što je sjeo, dođe Čabrina unuka, sadašnja vlasnica kafane i upita Fikreta šta će popiti, uprkos tome što je već znala da je Fikretova narudžba ista svaki dan.

- Ono moje standardno! - Fikret reče sa blagim osmijehom na licu i okrenu se nazad prijateljima.

Ono standardno je zapravo bila tradicionalna bosanska kafa, mirisna i topla - kafa koja je sve sem običnog napitka kojim krijepimo tijelo. Može se reći da ona ponajviše napoji dušu, pa se insan osjeti velikim i bitnim dok je ispija uz pratnju laganog poigravanja srca. Tema za temom se nizala kroz njihov žustri razgovor. Ekipa se nadvila nad šahovskom tablom, posmatrajući poteze šahista. Fikret je srkao svoju kafu i slušao dogodovštine i anegdote koje su ovi rado pričali.

Fikret je godinama već redovan gost kafane. Prvi put ga je u kafanu doveo otac prije mnogo ljeta. Otad je Fikretu u srcu ostala ta kafana i ljudi u njoj. Kako je njemu cijeli taj čudesni ambijent prirastao srcu, tako su i njega posjetioci kafane dočekivali toplo i s osmijehom na licu, spremni da mu ispričaju anegdote koje su čuli ili koje su im se desile. Činilo se kao da su im, pored svih drugih mišljenja i reakcija, Fikretove bile nekako najbitnije. Kafanom nikada nije prošla niti jedna vijest, a da ju gosti ne podijele sa starim prijateljem. Uživao je ogromno poštovanje i divljenje od strane drugih gostiju. Naprosto, tu u kafani je, uz dobro društvo i atmosferu, lako zaboraviti na vrijeme i na sve probleme. Ljudi se odlično zabavljaju, a nezamisliva stvar za današnje „kriterije“ kafane jeste ta da se ovdje uopće ne služi alkohol.

Škripa vrata je skrenula pažnju na iznenadnog gosta. U kafanu uđe Ismet, preblijedio od alkohola i neprospavane noći provedene ko zna gdje, čovjek iz mahale koji nije bio naročito drag ljudima.

Išavši od stola do stola, u nadi da će naći mjesto u prepunoj kafani, Ismeta su dočekivale riječi - Nema mjesta! - i razne druge isprike kojim su ga ljudi, kao šugu, tjerali dalje od sebe.

Sve je to Ismeta uvrijedilo i na površinu je isplivala njegova loša narav. Umoran i iznemogao, on ipak započe svađu sa ljudima u kafani i ubrzo su svi, osim Fikreta, bili na nogama. Kafana se naizgled podijelila na dvije strane: Ismeta i sve ostale goste. Mnoge uvrede su počele izlaziti iz Ismetovih usta.

- Hrsuzi obični! - vikao je, podrugivao se i nekontrolisano bauljajući po kafani sa stola obori Fikretovu kafu.

Oštar zvuk se pretvorio u eho koji lomi tanane niti unutar insana, a potom ga je zamijenio iznenadan muk i prijekoran Fikretov pogled. Kratkotrajna tišina se pretvori u nesnosnu riku ranjene zvijeri. Urlajući i držeći pravac ka Fikretovom stolu, Ismet je nasrnuo na starog Maglajliju.

- Šta me gledaš, đuturume jedan?! Ti si isti kao i oni! - vrištao je, dok su se kapljice znoja ukazivale na njegovom čelu.

Isfrustriran Fikretovom smirenošću, povukao ga je za rub kaputa i bacio na pod. Tup zvuk pada tijela na drveni pod je ispunio prostor kafane.

- Auuu! - začuo se tihi jauk iz Fikretovih usta.

Bijeli okovratnik na starčevoj košulji je obojilo nekoliko crvenih kapljica krvi koja je curila iz nosa. Fikret je prelazio rukom preko polomljenih komada stakla i dohvatio jedan oveći komad krhotine. Podigao ju je visoko i prerezao zrak na dva dijela - tajac i muk. Ugledavši odlučan Fikretov pogled, Ismet je osjetio trnce straha kako se penju uz njegova leđa i gone ga da ustukne prema vratima kafane.

- Sada sam gotov... - pomisli Ismet.

Krećući se unazad korak po korak, Ismet se polako povlačio tražeći sigurnu odstupnicu. Ostali gosti su u mukloj tišini kolutali zjenicama i bojažljivo pratili slijed radnje. Ko zna šta se sve desi kad čovjeku udariš na ponos? Možda starost pomrači um, pa čovjeka pretvori u zvijer nesvjesnu svojih postupaka? Trenutak je izgledao dug kao vječnost.

Krhotina iznenada lupi o pod i sasu se u još više kristalnih komadića. Fikret se pridiže na noge, sporo koliko su mu dopuštale njegove godine. Prešao je rukom duž cijelog kaputa i ugurao okrvavljenu kragnu duboko ispod revera.

Opet je nastupila neviđena graja. Šokirani Ismetovim ponašanjem, gosti se se uhvatili u koštac s njim te su počela prepucavanja s obje strane. Tenzije su narasle do tolike mjere da se atmosfera mogla rezati nožem.

- Propalice, gubi se. Nestani istog časa i više se na vraćaj! - povikali su gosti.

Ismet se povukao u ćošak, tik do ulaznih vrata i činilo se kao da zaklanja istinski izraz lica razvlačenjem usana u mučnu grimasu. Drhtao je i nogom gladio površinu poda kao uznemiren divlji pastuv. Nije to bio sram. Bila je to ljutnja zbog ponovne uloge gubitnika - otpadnika od društva.

Agoniju je presjekao Fikretov autoritativan glas: - Polahko ljudi, pa nije doš'o kijametski dan!

Cijela je kafana zanijemila na nekoliko trenutaka. Svi su u nevjerici gledali u Fikreta, pa čak i Ismet.

- Ismete, ima mjesta, dođi, sjedi! - bila je neočekivana Fikretova reakcija na nanesenu nepravdu.

Ismet nesigurnim korakom krenu prema Fikretu, misleći u podsvijesti da će ovo biti još jedna od neslanih šala koje je danas doživio. Gosti su imali nakanu da ga spopadnu sa leđa i da ga na silu izguraju iz kafane, jasno je to bilo iz položaja ruku, izraza lica i pogleda koji im je zarobio onu plemenitu žarulju kojom osvjetljuju svijet oko sebe. Fikretovo kimanje glavom i ruka uvis je bila dovoljna da se povuku.

Fikret je zaista Ismetu ustupio mjesto do sebe i naručio im kafu. Smirenim glasom je zamolio da se uklone krhotine stakla i porculana. Ukloniti fizičke krhotine je lahko, ali kako ukloniti one što su se zarile duboko u naša srca? Kako u sebi naći dovoljno snage za oprost i čovjeku koji te je jednom udario prkosno ponuditi i drugi obraz.

Žamor ljudskih glasova ponovo osvoji Čabrinu kafanu.

Jedan od gostiju nije mogao savladati znatiželju, pa odluči postaviti pitanje:

- Fikrete, zašto si to uradio?

Fikret prešuti postavljeni upit. Srknu još jedan gutljaj kafe i pomisli na protekle dane. U ovoj kafani je doživio najljepše trenutke koje će pamtiti do kraja života. Tu je upoznao najbolje prijatelje. Za njega je ova kafana oduvijek bila drugi dom. Zar Ismet ne zaslužuje isto to? Šta mi zaista znamo o njemu? Izolacija često čovjeka pretvori u zvijer, jer čovjek je društveno biće i tu među nama nema razlike. Čabrina kafana je za to i napravljena, da ne zaboravimo mjeru potrebnu da ostanemo ljudi. Često se ta mjera ogleda u tri kašičice kafe zasute ključalom vodom i kratkim upitom za zdravlje gosta i njegove porodice.

Osjetivši brojne poglede na sebi, Fikret se ponovo vrati u realnost i na postavljeno pitanje ponudi kratak odgovor:

- Insan nije rođen da živi sam, nego da živi s ljudima. Zapamtite dobro jednostavan nauk koji sam usvojio nakon svih ovih godina. Čabrina kafana će uvijek biti mjesto za svakoga!

Posljednje riječi poput kakve naredbe učiniše da svi ponovo sjednu na svoja mjesta i nastave sa započetom rabotom. Poneko zamišljen zbog riječi koje je Fikret izgovorio, a neki postiđeni zbog svog nepriličnog ponašanja. Topla graja ponovo ispuni prostor Čabrine kafane. Vratiše se svi šahu i tavli, nošeni magijom jednog prohujalog vremena.

Fikret pogleda Ismetu u oči kao da želi proniknuti u uzrok njegove samoće i nepovjerenja u ljude. Ismet srknu kafu i ne reče ništa.

Po prvi put se u životu osjeti da zaista negdje pripada.

Pročitajte i prethodno objavljene priče: Kuraž i Carevo novo ruho.

Najnovije

Priča

Kuraž

Almina Džunuzović

Priča

Carevo novo ruho

Zerina Hubjer

Bosanski, hrvatski, srpski

Jezik ne zovem, on sam dođe

Hana Huskić

Pitalice

Želim da me pitaš…

Anes Osmić

Za ljepši početak školske godine

Mali savjeti protiv (pred)školske anksioznosti

Školegijum redakcija