Nova čitanja

Religija i nauka, Bertrand Rasel

Dobar osnov za dijalog o istinama

Merima Ražanica

06.02.2018

Prikaz knjige koja dolazi kao poklon uz 22. broj Školegijuma

Wikimedia Commons

Kao djetetu bilo mi je jako teško shvatiti kako je moguće da u školi učimo suprotne informacije iz različitih predmeta o istoj stvari. Strašno me zbunjivalo što je moguće da iz biologije učim teoriju evolucije, a onda škola očekuje da ipak zaboravim naučeno na sljedećem času iz vjeronauke i ‘logički’ provarim informaciju da su ljudi nastali s Adamom i Evom, tj. Ademom i Havom. Nije mi bilo čudno što obje varijante ‘istine’ o istoj stvari postoje, ali mi jeste bilo čudno što te istine na nastavi ne konfrontiramo i ne analiziramo. Naime, u školi nikad nismo razgovarali o neslaganju vjeronauke s utvrđenim naučnim istinama čije je poštovanje jedno od temeljnih načela obrazovanja. Dijalog na ovu temu neophodan je u školskom sistemu, kao što je neophodno pojasniti djeci razliku između vjerovanja utemeljenih na naučnim principima i vjerovanja izvedenih iz svetih tekstova. Stoga mislim da bi knjiga Bertranda Rasela “Religija i nauka” iz Školegijumove edicije “Lektira narodu” kao prijedlog lektire za srednju školu mogla pomoći nastavnicama da započnu konstruktivnu raspravu s učenicama o sukobu između religije i nauke.

 

Osnova sukoba i prvi spor

“Religija i nauka” jedno je od štiva koje se kroz sva poglavlja čita s jednakim interesom. Britka preciznost logike koju autor koristi da bi opisao sukob između nauke i religije i njegova argumentacija koja se ne veže samo za jedno vremensko razdoblje, čine njegovu knjigu aktuelnom i u današnjim polemikama na temu iz naslova. Rasel ne koristi argumente koji bi važili u jednoj tački historije i prestali važiti u nekoj drugoj. Njegovi zaključci su stoga jednako relevantni i univerzalno primjenjivi i danas kao i 1935. godine, kada je knjiga prvi put objavljena.

Tema kojom se autor bavi privlačna je svima koji su se u životu barem jednom zapitali da li je moguće pomiriti naučne dokaze s religijskim vjerovanjima. Rasel na samom početku knjige ističe sposobnost nauke da uvijek propituje svoje već donesene zaključke i mijenja ih, svjesna da svojim metodom ne može logički doći do konačnog dokaza. Njoj suprotstavlja religiju koja pretenduje na donošenje apsolutnih i nepromjenjivih istina. Ova suštinska razlika između nauke i religije dolazi do izražaja u knjizi zbog načina na koji Rasel vjerskim dogmama suprotstavlja naučna otkrića iz različitih stoljeća, pokazujući pri tom koliko je organizovana religija usporavala napredak nauke, a samim tim i uslove ljudskog života.

U prvom poglavlju autor opisuje osnove sukoba između dva suprotstavljena društvena aspekta. Naučnici koju su dovodili u pitanje vjerovanje slabili su autoritet vjerskih poglavara i umanjivali njihove prihode. U isto vrijeme narušavali su moral koji je sveštenstvo izvodilo iz vjerovanja, postajući time neprijatelji vjerskih, ali i svjetovnih vladara, koji su već davno utvrdili da vjera u nebeskog gospodara simboličkim prenosom osobina jača i vjeru u svjetovne gospodare.

 

Bolest je božija kazna za grijeh, a zemljotresi su znaci božijeg gnjeva

Kroz dvanaest poglavlja knjige Rasel pokazuje kako je religija vijekovima bjesomučno branila svoju poziciju i važnost u životu ljudi izazivajući i održavajući kod vjernika strah od nepoznatog. Zemljotrese je tumačila kao izraze božijeg gnjeva, a navale kuge u prošlim stoljećima tumačila je kao božiju kaznu za grijehe ili oholost ljudi. S pojavom prvih naučnika koji su željeli ispitivati ljudsko tijelo seciranjem pojavile su se i prve zabrane za seciranje iza kojih je stajalo objašnjenje da ono može biti loše za vaskrsavanje. Sličan razlog imala je i neučestalost prakse kremacije u Raselovo vrijeme, pa on dovitljivo primjećuje kako vjernici izgleda misle da je Svemogućem teže ponovo sastaviti dijelove ljudskog tijela kad su se već jednom razišli kao gasovi, nego kad ostanu u crkvenom dvorištu u obliku crva i zemlje.[1]

Trebalo je, dakle, srušiti niz retrogradnih vjerskih dogmi da bi Crkva neke užasavajuće prakse povukla i proglasila lošim. Zbog lova na vještice, potaknutog u srednjem vijeku citatom iz Biblije,[2] stradali su milioni nedužnih žrtava, redom žena, jer je inkvizicijsko vijeće koje je osnovao Inoćentije VIII zaključilo da je vračanje prirodnije za žene nego za muškarce ‘zbog urođene pokvarenosti njihovog srca’.[3] Kada je izumljena anestezija, crkveni oci su se upinjali svim silama da zabrane njeno korištenje kod porođaja jer je Evina kazna za grijeh prema božijim riječima: “Rađaćeš djecu u mukama.”[4]

Slika 1


Zbog općeg uvjerenja da je bolest božija kazna za grijeh ili djelo nečastivih, bolesnici su liječeni praksama istjerivanja đavola ili svetim moštima. Rasel navodi kako je ovo vjerovanje često izdržavalo i razobličavanja, pa prilaže slučaj u kojem, uprkos tome što je za mošti sv. Rozalije dokazano da su kozije, ‘liječenje’ njima ipak nastavljeno. Psihički bolesnici su morali čekati razvoj moderne psihologije i psihijatrije da bi bili liječeni kao pravi bolesnici, jer je do tada praksa liječenja podrazumijevala učenje psalama bolesnom i mučenje koje je imalo za svrhu da iscrpi ‘nečastivog’.

Posebne teškoće po religiju, kaže Rasel, pojavile su se s Darvinovom teorijom evolucije koja je uzdrmala temeljne dogme kršćanske vjere o stvaranju prvih ljudi i protjerivanju iz raja. Svijet je užasnuto uzvikivao kako Darvin kaže da su ljudi postali od majmuna, što on uopšte nije tvrdio. Teolozi su na to zagrmjeli o besmrtnosti ljudske duše, instinktivnosti majmuna naspram logičkog ponašanja ljudi, isticali su kako je Hrist umro za spasenje ljudi, a ne majmuna. No, vrijeme straha ljudi od nezadovoljstva crkve tada je već uveliko prošlo, i teorija evolucije je ipak zaživjela među biolozima.

Razum je ipak tokom vremena nadvladao vjerske dogme. Vakcine protiv boginja prethodno su doživljavane kao sujećenje božije volje, ali opadanje smrtnosti od boginja oslabilo je teološke progone, i oni nisu više mogli nadjačati strah od bolesti. Ljudi su počeli uviđati praktične koristi naučnih pronalazaka i vremenom su počeli prihvaćati progresivne ideje sve lakše, dok je crkveni uticaj na nauku i naučnike počeo slabiti.

 

Cenzura i potencijal za učionice

Knjiga je u različitim periodima doživljavala i cenzuru – za vrijeme komunističkog režima u Jugoslaviji izdata je u obliku koji ne uključuje Raselove opaske o komunizmu, kojeg on zbog ideoloških zahtjeva od pojedinca smatra sličnim religiji, nazivajući ga sekularnom religijom. U izdanju koje donosi edicija “Lektira narodu” tekst je usaglašen s originalom, a knjiga je opremljena predgovorom Majkla Rusa, u kojem on ističe njene vrline, ali navodi i neke manjkavosti.

Raselove manjkavosti su, kako Rus ističe, u tome što nije prepoznao da je odnos između naučnika i religije bio dvostran. Navodi primjer Darvina koji je u svom radu koristio tadašnju anglikansku prirodnu teologiju, pa njegova ideja prilagodljivosti ljudskih organizama zapravo vuče korijen iz Pelijevih[5] argumenata koje je čitao za vrijeme studija. Rus zaključuje kako bez hrišćanstva ne bi bilo ni darvinizma.

Rus ipak zdušno podržava Raselov pristup i stav objašnjavajući da je on gorljivi zagovornik teze konflikta između nauke i religije. Dodaje i da je rat koji se vodi između nauke i religije onaj u kojem nauka odnosi pobjedu što je ishod na koji bi svako pristojno ljudsko biće trebalo biti zahvalno. Sa smrću religije rješavamo se sujevjerja i potlačenosti i mržnje. Sa uspjehom nauke dolazi razumijevanje i sloboda i ljubav.[6]

Raselova knjiga mogla bi, ako se uvede u lektirni program srednjih škola, poslužiti kao izvor dijaloga s učenicima na temu dogmatizma organizovanih religija u određenim vremenskim razdobljima, koji je usporio napredak čovječanstva. Pravilnom interpretacijom uz vodstvo nastavnica kod učenika bi se moglo potaći kritičko razmišljanje i logičko sagledavanje širih historijskih posljedica do kojih su neke religijske dogme u određenim periodima dovele. To bi značilo oslobađanje mišljenja od stega konvencionalnog obrazovanja koje se čak ni u 21. vijeku ne usuđuje u učionicama propitivati religijske dogme i odgovoriti na zbunjenost učenika koju proizvodi kombinacija vjeronauke s drugim predmetima.

Za sada hrabrost da to urade imaju samo rijetki pojedinci i pojedinke, prije nego što im obrazovni sistem jasno da do znanja da ima nekih tema koje se ne započinju u učionicama. Represija slobodne misli u obrazovanju tako stvara atmosferu u kojoj se upitanost nad nekim stvarima karakteriše kao neposluh, pa nastavno osoblje iz straha od sankcija izbjegava razgovor o religiji i njenom sukobu s naučnim činjenicama. Ne moramo ni naglasiti da je posljedica ovakvog sužavanja slobode mišljenja profesora zatupljivanje generacija i generacija djece koja moraju naučiti izvoditi mentalne akrobacije da bi svarili kontradiktorne informacije u vjeronauci naspram drugih predmeta.

 

[1] Rasel, Bertrand. (2017). Sarajevo: Mass Media, Fond Otvoreno Društvo BiH, 65.

[2] Egzodus, 22, 18.

[3] Rasel, navedeno djelo, 54.

[4] Stari zavjet, 3, 16.

[5] William Paley, engleski klerik, kršćanski apologeta i filozof. Poznat po svojoj prirodnoj teologiji. (Izvor: Wikipedija)

[6] Rasel, navedeno djelo, 11.

Najnovije

Kritičko mišljenje

Pedagogija laži

Dejan Ilić

Na trafikama u BiH

Novi broj Školegijuma je u prodaji

Školegijum redakcija

Vahida se vraća

Izložba pronašla školu

Elma Velić

Vahida se vraća

Ime bez škole

Školegijum redakcija

Prikaz

Kriza (visokog) obrazovanja

Dejan Ilić