Nastavnička pitanja

Školegijum reportaža

Gdje li su, Bože, Ždrimci?!

Osman Zukić

29.04.2018

Otišli smo s 87-godišnjim učiteljem Tomislavom Batinićem u selo u kojem je počeo raditi davne 1950. godine

Fotografije: Almir Kljuno

Svršeni učenik Učiteljske škole u Sarajevu Tomislav Batinić, Rješenjem broj 9809/50 od 8. augusta 1950. godine, postavlja se u zvanje učitelja Narodne osnovne škole Ždrimci u selu Ždrimci, srez Bugojno. U Rješenju još stoji da će vršiti i dužnost upravitelja prosvjetno-vaspitne struke s osnovnom mjesečnom platom od 3.200 dinara i funkcionalnim dodatkom od 280 dinara.

Skoro sedamdeset godina poslije zamolili smo 87-godišnjeg učitelja Batinića da s nama pođe u Ždrimce, što je on prihvatio, te nas sačekao na jednoj od sarajevskih trolejbuskih stanica. Odatle smo rano ujutro krenuli prema Gornjem Vakufu – Uskoplju. Čim je ušao u auto, kazao je da je na internetu vidio kako AccuWeather predviđa kišu popodne pa da računamo s tim, te nas je upoznao s rutom putovanja koju je prethodno isplanirao – otišli smo preko Komara, a vratili se preko Rostova.

Odrastao je u Sarajevu. Upisali su ga u čuvenu Prvu gimnaziju, gdje je pri završetku male mature (1947) bio jedan od onih đaka u koje je uprava pokazala prstom usmjeravajući ga dalje – u Učiteljsku školu – sukladno planovima društvenog razvoja. Veli da ga nisu ni pitali hoće li on to, samo su pokazali prema njemu i većini drugih kolega u razredu. Za učitelja je završio za tri godine, iako je bilo predviđeno četverogodišnje školovanje, ali je država imala toliku potrebu za kadrom da je skratila trajanje obuke za školsku godinu, a u ispomoć su dolazili i prosvjetari iz Srbije i Crne Gore. Obrazovna uprava je te godine samo u Sarajevu upisala preko 300 budućih učitelja, koje je trebalo poslati na teren da školuju djecu i opismenjavaju narod. Da bi se što prije došlo do kadra, vlasti su organizirale i tromjesečne tečajeve za učitelje.

Bilo je to onih poslijeratnih godina kad je valjalo Jugoslaviju podizati na noge. To su bile godine velikih promjena, otkupa i Informbiroa. Više od dvije trećine ukupne populacije živjelo je u ruralnim sredinama, pa je jedva iko bio kadar čitati i pisati.

 

Od Vakufa do sela cigar hoda

Gdje li su, Bože, Ždrimci, bio je prvi komentar našeg sagovornika, koji je tog ljeta imao jedva devetnaest godina. Gdje god da su, valjalo mu je poći, jer morala se slušati vlast. Pripremio je sve što je pretpostavljao da će mu trebati, pa je, iako s neodsluženom vojnom obavezom, u Sarajevu u augustu sjeo na ćiru i krenuo prema Gornjem Vakufu, tada općini koja je pripadala srezu Bugojno. Putovao je cijeli dan, a voz je uskotračnom prugom preko Komara išao tako sporo da su neki ljudi izlazili i šetali uz prugu a da im voz nije izmaknuo. Našao je zgradu općine, gdje je sjedio, sjeća se, predsjednik Ibrahim Abazović, kojem je morao pokazati Rješenje. Pitao ga je kako će dalje u Ždrimce i koliko je selo udaljeno. Ovaj mu je odgovorio da do prvih kuća nema ni koliko cigar hoda. Prepoznavši da je budući učitelj zbunjen, potpisao je što je trebalo i poslao mjesnog odbornika s njim. Pješice je do prvih kuća trebalo nepun sat.

 

Slika 1

 

Ulazimo u Ždrimce. Prethodno smo iz pravca Gornjeg Vakufa skrenuli lijevo s glavne magistralne ceste, neposredno nakon što smo prošli kroz grad. Preko malog uskog mosta pređe se Vrbas, koji ovdje kao da ne liči na sebe.

U selu žive Hrvati i Bošnjaci, a smješteno je na padinama Vranice (oko 700 m n¤v), s njene sjevero-zapadne strane i broji oko 750 stanovnika. U naselju je sve drugačije, o čemu nam učitelj govori opisujući kako su se ovaj kraj i njegovo stanovništvo mijenjali tokom ekonomskih migracija. Kuće su, a prije tako nije bilo, poredane uzduž uz cestu. Asfaltni put vodi do zadnjeg mještanina; odavno su već uvedeni ulična rasvjeta i telefon. Učitelj nam kao pravi domaćin pokazuje gdje je nešto bilo prije a šta je danas, dok, nabrajajući imena vrhova i potoka, poglede neprestano upućuje na Vranicu, koja se nadvila iznad sela pa izgleda kao div koji ga štiti. Kilometar prije prvih kuća na ulazu u selo je nova škola, jedna od onih izgrađenih sedamdesetih godina u akciji hiljadu škola, a koju sada pohađa mnogo manje đaka nego onih prijeratnih godina. U njoj učitelj Batinić nije počeo svoj radni vijek. Kaže da bi bilo dobro da jeste jer ono što je bila škola kad je došao u Ždrimce ličilo je na sve, ali ne na školski objekat.

 

Lektira i ekskurzija

Tih dvadesetak kvadrata objekta koji se u staroj Jugoslaviji koristio kao mejtef namijenjeno je za učionicu. Sjeća se da je pod bio drveni, da su u toj brvnari koja bila pokrivena šindrom, a iznutra obložena grubim malterom, nekoliko godina boravile krave, pa je sve morao počistiti i od toga napraviti nešto što bi trebalo biti prostor za rad. Nije imao ni školski inventar. U razred je te prve godine upisao svu djecu od sedam do deset godina, što je bila zakonska obaveza, želeći tako omogućiti mnogima priliku, a nekima je to bila i posljednja, da se opismene. Obezbijedili su mu peć na drva, a domaćina Iliju i njegovu suprugu, koji nisu imali djece, odredili su da brinu o njemu – da kod njih spava i jede. Ta je kuća, priča nam, bila jedina crijepom pokrivena, a sada je među rijetkima iz tog perioda koja se nije srušila. Učitelj nam je pokazao prozore sobe u kojoj je spavao, a stotinjak metara odatle odveo nas je do džamije gdje je bila spomenuta škola. Džamijski objekat je savremen, te svojom arhitekturom odaje da je izgrađen nakon Dejtonskog sporazuma. Pored džamije su dva vrela gdje se seljani svih ovih godina mogu osvježiti hladnom vodom iz Vranice. Dok gledamo imena poginulih na spomen-ploči preko puta džamije, učitelj nam priča da je upravo jedan od njih bio njegov đak, te da je djeci iz ovih domaćinstava – gdje žive porodice Trkić, Čaušević i Brice – bilo najbliže doći na nastavu. U nekoliko navrata sa sjetom priziva sliku djevojčice Zahide iz jedne siromašne kuće pored škole, koja je snijegom prekriveni put do školskog objekta prelazila bosa. Prenio ju je i stavio da grije promrzla stopala uz školsku peć. Selo je imalo i više od sedamdeset kuća; bilo je mnogo djece. U nekim kućama po šestero-sedmero. Radilo se na zemlji – ručno su se usjevi okopavali, trava kosila i sijeno kupilo, čuvale ovce i goveda.

Znanje se ocjenjivalo kao danas – ocjenama od jedan do pet. Ocjena vladanja bila je važna, a, kako kaže učitelj Batinić, djeca su bila primjerena, a kućni odgoj se posebno isticao. Na naše naivno pitanje je li bilo psihologa u nastavi, dobili smo dogovor – ma kakvi – uz zaključak – bio je samo jedan učitelj i on je o svemu vodio računa.

 

Slika 2

 

Udžbenici se nisu koristili, a sve ono što su tadašnje učitelje naučili u školi o metodici nastave bilo je neprimjenjivo jer nije bilo nastavnih sredstava – kao da je palo u vodu. Verbalna metoda bila je jedina. Škole bliže gradskim centrima ranije su dobile neke nastavne materijale, dok je u Ždrimce prva zidna geografska karta stigla tek treće godine nakon podizanja škole. Poslije su došli abakus i računske teke. Lektira je tada bila nepoznat pojam, a djeca su se najbolje izražavala kada su govorila o onim stvarima i pojavama koje su im bile poznate, onim s kojima su se susretala i mimoilazila u svojoj seoskoj svakodnevnici. Nije bilo pismenih zadataka, tek poneka domaća zadaća, zavisno od mogućnosti. Nije se išlo na ekskurzije, a nastava u prirodi izvodila se na Crnodolskom slapu. Ideja roditeljskih sastanaka nije zaživjela tih godina onako kako to izgleda danas. Učitelj je obično obilazio roditeljske kuće u selu i obavještavao roditelje o radu i ponašanju njihove djece; prepoznao je da kvalitetna saradnja s roditeljima može biti od koristi njemu i djeci, a i samim roditeljima.

Osim što su ih ocjenjivali, inspektori iz obrazovnih uprava kasnije su naložili da učitelji sastavljaju školske pripreme, te su tokom svojih posjeta ocjenjivali i djecu.

 

Ne smijem više ni za koga pitati

Uz šumara i svećenika, učitelj je tih godina u selu bio najpozvaniji da ljudima tumači svijet. Tako bi on, priča nam, okupio seljane i čitao im vijesti iz Oslobođenja; bistrio im mutne vode domaće i svjetske politike. Tumačio im je i vremensku prognozu, a seljaci su samo u nebo gledali ne vjerujući onome što im je namijenjeno u novinama. Iako je na početku postojao otpor prema obavezi školovanja, jer je ljudima bilo važno da djeca snagu i vrijeme troše na njivi, odnos prema učitelju vremenom je otopljavao. Sjeća se da ga je jedne prilike mještanka iz sela, tada u svojim dvadeset i nekim godinama, stidljivo zamolila da joj gradi pismo dragom koji je bio na služenju vojnog roka. Nije mogao odbiti, priznao je. Bio je to povod seljanima da dolaze po razne usluge; da im se pišu molbe vlastima, pisma djeci i radnicima u inostranstvu i raznorazni izvještaji službi. Učitelj, tada već i ćato, vodio je i poslove izgradnje škole – stalno je urgirao vlastima da mu pošalju nešto školskog materijala – pa je tek nakon nekoliko mjeseci službovanja dobio tablu i krede, a piši-briši ploče i pisaljke, koje su djeca tada koristila, otišle su u zaborav.

Pored džamije je nedovršena kuća. Na njenom balkonu stoji starija žena i pomno gleda dok fotografišemo. Svaki čas joj se pridružuju mlađa žena i dijete. I oni malo gledaju, pa se vrate u kuću. Nakon što smo obišli livadu gdje je učitelj s djecom izvodio časove fizičkog odgoja, ohrabrena našom namjerom da krenemo dalje, žena s balkona upitala je šta radimo i hoće li biti nekih donacija. Dok smo iznenađeni pitanjem tražili način kako da što jasnije objasnimo razloge naše posjete, učitelj je, naslonivši se na ogradu, brzo odgovorio – ja sam Bato, Tomislav Batinić, i ovdje sam bio prvi učo. Žena se odobrovolji. Ostavljala je dojam kako joj je važno da na bilo koji način bude dio priče, pa reče da se sjeća kako se u njenoj kući spominjalo ime tog učitelja. I ime nekog učitelja Ljube. Pitao je onda naš suputnik za svoje đake i njihove roditelje – za Sabihu, njenu braću Zuhdu i Zahida, Ibrahima, Aliju, Zahidu, Muniru, Mustafu… – svi odreda su umrli, a žena je samo govorila prije koliko godina. U tom času ušutješe, i žena i učitelj, pa se on okrenu nama rekavši: ne smijem više ni za koga pitati.

Franu Žuljevića upoznajemo u dvorištu njegove kuće. Proljetni radovi su na redu, treba okrečiti voće, očistiti korov i trn i pripremiti baštu za novu sjetvu. Franjo je jedan od bivših učenika učitelja Batinića, za kojeg kaže da je bio blag i da se prema svakom djetetu odnosio jednako, te da nije tukao djecu, za razliku od nekih drugih koje bi, kako kaže u šali, da ih sada sretne – istukao. Zna on da je već i sam u dobrim godinama, a da je učitelj, koji stoji ispred njega, jedini kojeg sreće. Rekli su jedan drugom da se dobro drže, pa se učenik pohvalio kako je u Vakufu tokom ostavinske rasprave umio popuniti sve papire koje su mu dali, a sumnjali su da je u stanju to uraditi. Reče to kao da se zahvaljuje.

 

Slika 3

 

Obrazovna uprava je u taj vakat aktivno pratila rad svojih prosvjetara. Iz Bugojna su svake godine dolazili članovi prosvjetne inspekcije i prisustvovali časovima u Ždrimcima, pa voditelja obrazovno-vaspitnog procesa ocjenjivali u Listu ocjenjivanja. U onoj iz 1950/51. prvo pitanje je da li (učitelj, op.a.) radi na svom stručnom i ideološkom usavršavanju i u čemu se sastoji taj rad, te da li učitelj pomaže rad pionirske organizacije i kako. Bila su to, kako kaže naš sagovornik, vremena kada se intenzivno djelovalo na uspostavljanju temelja nove države, a vlasti su dobro znale da kod najmlađih treba usađivati vrijednosti – i partikularne i univerzalne – koje će kasnije biti temelj jednog snažnog sustava.

Priča nam učitelj da je tadašnja plata bila uporediva s onim što učitelji i danas zarađuju, s tim što su tada prosvjetni radnici uživali poštovanje, a njihovo znanje i iskustvo bili su cijenjeni. Moglo se, kaže, napredovati u platnim razredima s godinama iskustva.

U drugoj kući, kod Luce Perić, gdje su nas dočekali ljubazni domaćini, upoznali smo Maricu. I ona je bila jedna od prvih učenica u tom selu, iako je rijetko dolazila u školu jer je morala ostajati na imanju, gdje je orala s kobilom Dorušom, dok su roditelji školovali njenu stariju sestru Ljubicu. Zagrlili su se, oboje u godinama kad je svaki novi susret dragocjen kao rodna kiša tokom suhog ljeta. Bila je bosa i sirota kad je krenula u školu. Tih je godina naučila čitati i pisati (u što njena kćerka i danas sumnja), a učitelj je ostao dio obitelji i neko njihov svih tih godina poslije.

 

Slika 4

 

Koncert žaba

U selu su tri jezera – Hodžića, Pasije i Pijavičko. U jednom su, vele mještani, onih godina dok je naš sagovornik živio i radio u selu, po cijelu noć lovili žabe. Slali bi ih u Vakuf, pa vozom preko Bugojna što prije u Zagreb, a potom u Italiju. Moglo se lijepo spavati uz to glasanje. Bio je to koncert žaba, prisjetio se učitelj Batinić, koji je u selu stekao čak četiri kumstva. Boraveći pod njenim vrhovima, zaljubio se u Vranicu, a neposredno u planinarstvo, što mu je, nakon prosvjetarskog poziva, najveća strast. Kasnije je osvojio mnoge vrhove Evrope, zbog čega je kao istaknuti planinar uvršten u Zlatnu knjigu hrvatskog planinarstva autora Željka Poljaka. I danas je u zavidnoj kondiciji, što nam je posvjedočio vodeći nas ka tridesetak metara visokom Crnodolskom slapu, čija je voda zbog proljetnog topljenja vraničkih snjegova toliko jaka da mu se nismo mogli približiti. Od kada dolazi u Ždrimce, a dolazi skoro svake godine, njemu je bio prvi put da vidi tako jak tok Crnodola.

Prateći naum kako i kojim redom da nam opriča život, učitelj je pri povratku pripovijedao o svom službovanju nakon godina provedenih u selu Ždrimci. Iz sela je otišao u Pajić Polje (bliže magistralnom putu), gdje se skrasio nakon vjenčanja, a pod pritiskom tadašnje punice koja se bojala da se zet i kćerka ne poseljače. Učio je djecu tek jednu školsku godinu u novom mjestu. Potom je uslijedio povratak u Sarajevo. Neko je vrijeme radio u preduzeću Interšped, koje je napustio jer je učiteljski poziv za njega bio isuviše jak da bi se zanavijek prema njemu oglušio. U gradu u kojem je odrastao radio je još nekoliko godina kao učitelj, te po završetku Pedagoške akademije i studija na Prirodno-matematičkom fakultetu i kao nastavnik geografije. Iz učionice je otišao u kancelariju. Vršio je dužnosti pomoćnika direktora i direktora u nekoliko sarajevskih osnovnih škola. Kaže da je u neposrednom nastavnom procesu proveo više od dvadeset godina i da je imao priliku upoznati sve slabosti i prednosti obrazovnog sistema, što je htio dovesti u ravnotežu radeći u rukovodstvu škole. Nije mu nikada bilo drago što političari i funkcioneri imaju veći društveni rejting i imidž od učitelja, čemu svjedoči i danas, jer je neprestano u kontaktu sa svojim mlađim kolegama i učenicima. Veliku je pažnju posvećivao crnim biserima, problematičnoj i nemirnoj djeci, koje je nastojao integrisati u učionicu i zajednicu. Kao neko ko je veći dio svoje karijere posvetio metodici, kreirao je za njih posebne sadržaje i davao im posebne zadaće, čineći da se osjećaju zadovoljno i uključeno kada se takmiče i rješavaju probleme.

Obilazeći ruine školskog objekta u Pajić Polju, pored kojih je izgrađena nova škola, u čije se dvorište ulazi neposredno nakon mosta preko kojeg smo prešli Vrbas, učitelj nam je priznao kako je sve što je radio u životu imalo smisla i svrhu, te da je cijeli svoj radni, pa i životni vijek, proveo učeći i podučavajući, ali su Ždrimci, djeca koju je opismenio i ljudi koje je u njima upoznao bili putokaz na svim njegovim putovanjima. Kad god bi se, kako kaže, naredalo životnih nesporazuma i nedaća, čuo bi glas gazde Ilije – Hajmo u Ždrimce – pa bi se sve opet vratilo na svoje mjesto.

 

Slika 5

 

Pred kraj radnog vijeka, naš je sagovornik bio sekretar gradske Samoupravne interesne zajednice osnovnog obrazovanja i vaspitanja i savjetnik u Republičkoj samoupravnoj interesnoj zajednici BiH. Otišao je s punih 40 godina radnog staža u penziju 1991. godine. Svoj radni vijek proveo je učestvujući u stvaranju jednog sistema i upućujući na njegove slabosti. Pred penziju je dobio Republičku nagradu za prosvjetnog radnika godine Hasan Kikić, a tim povodom je za Prosvjetni list izjavio da mu je svih godina rada, koji je trajao skoro koliko i Jugoslavija, glavna preokupacija bila nastava, unapređenje nastavno-obrazovnog rada, što je postizao tako što je bježao od ponavljanja. Težio je inovacijama i prihvatao izazove, bio je disciplinovan i insistirao na disciplini. Zalagao se za uklanjanje iz škole svega što nije u direktnoj funkciji škole, čega je danas, kad odveć ništa nije isto, sve više i više.

Dok smo ispijali čajeve u restoranu na Rostovu, učitelj nam je pokazao dokumente iz svoje bogate i pedantno uređene arhive – fotografije, rješenja, nagrade i zahvalnice – i požalio se: kad umrem, a umrijet ću tko zna kad, pitam se tko će mi održati govor, jer moji dragi učenici i prijatelji ili su otišli ili odlaze.

Najnovije

Dnevnik iz prosvjete

I nastavniku je glava ponekad puna pitanja

Pipirepka

Analiza sadržaja platforme Osnovna.ba

Pogrešna pitanja i pogrešni odgovori

Školegijum redakcija

Dnevnik iz prosvjete

Ljudska prava u zbornici i van nje

Pipirepka

Noviteti iz Zakona o radu FBiH 2016.

U prosvjetu uvedena elektronska evidencija prisustva na radnom mjestu

Merima Ražanica

Kad je test?

Učenici vole, nastavnici baš i ne, a roditelji i ne znaju

Merima Ražanica