Poziv čitaocima na dijalog o školstvu

Osnovno obrazovanje – ali za šta?

01.11.2012

Kakvo znanje, vještine, i lične spoznaje očekujemo da djeca steknu tokom devet godina obaveznog obrazovanja?

Okvirni, entitetski i kantonalni zakoni u Bosni i Hercegovini, kao i pedagoški standardi imaju relativno pozitivna očekivanja od obavezne osnovne nastave. Međutim, veliko je pitanje koliko se zakoni i standardi primjenjuju u praksi i šta naša djeca, osim osnovne pismenosti, dobiju od devet dugih, obaveznih godina u školskoj klupi.

Okvirni zakon na nivou BiH zahtijeva da djeca optimalno razviju svoj intelekt, moral, i društvenu ulogu, kao i da doprinesu poštivanju ljudskih prava i ekonomskom razvoju. Zakon u Republici Srpskoj je još eksplicitniji, te podrazumijeva „razvoj stvaralačkog, kreativnog i kritičkog mišljenja“ kod učenika. Štaviše, pedagoški standardi za osnovne škole Kantona Sarajevo jasno pozivaju na „blagovremeno uključivanje osnovne škole u zahtjeve vremena“ a što podrazumijeva „nove pedagoške koncepte, radikalne promjene u racionalizaciji i efikasnosti rezultata nastave, nova područja učenja i savremene metode“.

Ali da li se i šta od ovih osnovnih pretpostavki zaista primjenjuje u školi?

- Da li djeca tokom devet godina osnovne škole steknu određene vještine i kvalifikacije s kojima će moći dobiti posao i dati vlastiti doprinos za unapređenje životnog standarda u zemlji?

- Ili će im obavezno prisustvo u školi pomoći da razviju kreativnost, izgrade svojstvene osobine ličnosti, i postanu samopouzdani, nezavisni ljudi, koji vode smislene živote?

- Ili će, pak, u školi dobiti određen paket znanja, bez obzira na svrhu kojoj ono može poslužiti? Ko određuje kakvo to znanje treba biti, znanje koje je u najboljem interesu djeteta, zajednice i društva?

U svojoj knjizi ‘Ne za profit’ profesorica Marta Nusbaum sa Univerziteta u Čikagu ubjedljivo argumentira da obrazovanje treba da podjednako služi svim gore navedenim interesima djeteta, čime bi onda služilo zajednici kao obrazovanje za demokratiju. Nusbaum povezuje obrazovanje sa psihološkom stabilnošću pojedinca i njegovim kompetencijama, a koji su u direktnoj vezi sa političkom stabilnošću društva i njegovom potencijalu za razvoj na globalnom nivou. Obrazovanje dakle treba da pomogne svakom djetetu da razvije samopouzdanje i nezavisnost, kompetentno razmišljanje “u širokom rasponu kultura”, i sposobnost da “zamisli iskustva drugih”.

Odakle početi, i kakve pedagoške koncepte treba primijeniti?

U kontekstu BiH, kakvo znanje, kakve vještine, kakve mogućnosti i kakve lične spoznaje očekujemo da djeca praktično steknu osnovnim obrazovanjem, šta je za njih najbolje, i kako to onda djelotvorno primijeniti na nastavi?

Na ovo pitanje treba da odgovorimo mi – prosvjetni radnici, roditelji, i političari, i da mu pristupimo kao odgovornost naše generacije.

Da bismo to uradili potrebno je da se odmaknemo od određenih praktičnih pretpostavki sadašnjeg sistema i iz nove perspektive propitamo naše udžbenike, odnose u školi, pitanja i odgovore koji se ponavljaju iz godine u godinu.

Možda je od kontrolnog pitanja Ko je započeo Prvi svjetski rat? važnije Da li je Prvi svjetski rat bio neizbježan?

Umjesto da djeci serviramo gotove zaključke, možda je važnije da ih testiramo da li su naučili logički razmišljati i rješavati složene probleme. Umjesto serviranog zaključka, kako to piše u jednom udžbeniku, Da je, unatoč svemu, Hrvatska srednjoeuropska zemlja, možda je važnije održati čas koji će omogućiti kontrolno pitanje Da li je moguće i na osnovu čega utvrditi kojem civilizacijskom krugu pripada Hrvatska?

I važno je da se prestanemo oslanjati isključivo na udžbenike kao glavni izvor 'znanja i razmišljanja' za djecu. Umjesto pasivnog usvajanja mišljenja autora jednog udžbenika da su određeni teoretičari u pravu kada govore o globalizaciji, a drugi u krivu, učenike treba izložiti većem broju oprečnih tvrdnji o tom modernom fenomenu. Možda je veća mogućnost da učenici razviju odgovornost za vlastito mišljenje o globalizaciji ako kroz aktivan razgovor ili debatu na času izraze šta lično misle, te s kojim teoretičarima se (ne)slažu i zašto.

Spoznaja i dosljedna primjena svrhe obrazovanja bi uticala na princip ocjenjivanja u školi. U tom kontekstu, ugledni britanski pedagog Sir Ken Robinson je u svom sjajnom video zapisu o obrazovanju, dostupnom na http://www.thersa.org/events/rsaanimate istaknuo da se trebamo odmaći od staromodnog koncepta koji djecu dijeli na akademski sposobnu i nesposobnu, a čime se potiskuju njihove druge briljantne, kreativne sposobnosti. Takođe je važno da se kod ocjenjivanja odmaknemo od pretpostavke da djeca u tako ranom dobu imaju istu brzinu razvoja i isti nivo intelektualne i emotivne zrelosti samo zato što su isto godište i u istom razredu.

Kako probuditi djecu današnjice?

Neophodno je 'probuditi' djecu današnjice, kroz zanimljivo obrazovanje koje zahtijeva njihovo aktivno učešće i razmišljanje, kroz zanimljivo štivo, i zanimljiv nastavnički metodološki pristup. Robinson naglašava da su djeca današnjice izložena do sada najvećoj količini vanjskih uticaja, od kompjutera, telefona, filmova i video igrica, a sistem ih kažnjava ukoliko nemaju pažnju da mirno sjede na času i pasivno upijaju sadržaj nekog udžbenika.

Ovakve promjene i primjene obrazovnog koncepta i pristupa su neophodne za vrijeme u kojem živimo i za ono koje dolazi. Iz objektivnih razloga, one nekada zvuče zastrašujuće i za školu, i za pedagoške zavode, i za ministarstva.

Upravo iz tog razloga je važno da se u diskusiju o tome “obrazovanje za šta” i „kako“ uključimo svi. Pozivam sve - roditelje, prosvjetne radnike, donosioce odluka, da pošalju svoj stav i prijedloge, kao i primjere dobre prakse, a koji će biti objavljeni na stranicama Školegijuma.

Foto: Enes Kurtović

Mirna Jančić Doyle, Magistar obrazovnih studija