Metodika

Alena Džebo o radu s djecom sa poteškoćama u razvoju

Besmisleno je pričati o inkluziji naglašavajući nečiju invalidnost

Zoran Ćatić

17.10.2018

O svemu ovom mora se razmišljati unaprijed, kada se budu planirale predstave redovnog repertoara.

Fotografije: Zoran Ćatić / Školegijum

Kada promijenimo generalni pristup obrazovanju, kada se rasteretimo viškova, kada se okrenemo djetetu i pronađemo najbolji mogući modul za individualni rad, onda nećemo više govoriti o mogućnostima inkluzije, nego će svi biti jednako tretirani.

Na nedavno završenom Internacionalnom teatarskom festivalu MESS Zlatni lovorov vijenac za Mali MESS dobila je predstava Svirala Udruženja Život sa Down sindromom, u koprodukciji s Pozorištem mladih Sarajevo.

Režiju ove predstave, rađene po motivima istoimene priče Ahmeta Hromadžića, potpisuje Alena Džebo. Bila je ovo prilika da, barem na jedan dan, javnost čuje kako je Pozorište mladih prva institucija kulture koja je prihvatila da, kao javna institucija, ispuni obavezu koju je Bosna i Hercegovina preuzela ratificirajući Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.

U tom pozorištu ubuduće bi svaka predstava mogla da bude prilagođena tako da svi mogu ravnopravno uživati u teatarskoj umjetnosti. Ali, kao i u slučajevima svih drugih životnih tema koje bi trebale biti prioritet – već sutradan to nije bila tema, naslovnice i udarne vijesti medija zauzeli su ničim zaslužni bitnici koje smo sami učinili takvim. Forma je zadovoljena, a suština ionako nikome nije bitna: primjer dobre prakse i iskustvo rada s djecom u inkluzivnom teatru, što bi eventualno moglo biti preslikano i u famoznu inkluziju u obrazovnom sistemu, ostavljeni su za neku drugu priliku, ako do nje ikada i dođe.

No, Alena Džebo, sarajevska glumica bez stalnog zaposlenja, kojoj ovo nije prvo iskustvo rada u inkluzivnom teatru, svoje slobodno vrijeme ne koristi ispijajući kafe i glumatajući po fancy mjestima, već svoj umjetnički poziv živi na način koji bi trebao biti primjer svima, bez obzira na to kojom profesijom se bave.

Prije nekoliko godina Altteatar i Humanitarna organizacija Bezdan-Sprofondo pokrenuli su, po uzoru na jedan talijanski princip, radionice koje su prvenstveno trebale biti za klince iz kvarta, besplatne i dostupne svima. Između ostalih, bila je tu dramska radionica koju smo preuzeli mi iz Altteatra, radili smo je Slaven Vidak i ja. Promovisali smo to u medijima i onda je uslijedio poziv Sevdije Kujović, predsjednice Udruženja Život sa Down sindromom, koja je rekla da u njihovom udruženju postoji određeni broj djece čija je želja da budu dio naše radionice. Dvije godine poslije sa udruženjem smo realizovali predstavu Priče s livade. Kasnije ćemo na pozorišnom projektu Tamo gdje se osjećam sigurnim Ovo sam ja ostvariti saradnju i sa Savezom organizacija za podršku osobama s intelektualnim teškoćama FBiH – SUMERO, priča Alena Džebo.

Alena je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirala na Odsjeku za glumu 2002. godine. Za svoj rad i promociju snimanja knjiga za Biblioteku za slijepa i slabovidna lica u BiH, kao i za inkluzivan dramski rad s djecom sa posebnim potrebama, 2015. godine UNICEF BiH dodijelio joj je priznanje Šampion inkluzije.

Stvarno sam mnogo naučila. Teško je to objasniti, ali u svemu ovome kao da zaista izađeš iz vlastite kože i pokušavaš razumjeti neke druge svjetove. U procesu rada ja intenzivno promišljam, imam duboku empatiju i radoznalost. Definitivno napreduješ kao čovjek, da li i kao umjetnik, ne znam, kaže ona.

 

Slika 1

 

Inkluzivni teatar i inkluzija u obrazovanju – može li se napraviti paralela?

O samom obrazovanju ne bih previše govorila, jer to je polje o kojem nemam dovoljno saznanja. Ne znam šta je moguće s obzirom na obrazovni sistem, na raspodjelu i opise radnih mjesta, obaveze nastavnika i učitelja, ali ono što je moguće i što treba da se radi jeste da se omoguće različite sekcije za djecu, aktivnosti u kojima bi se mogla pronaći: ne siliti dijete na glumu ako ono nije za to – možda je više za stoni tenis ili sviranje bubnjeva. Međutim, ako nema izbora i djecu gurate u jedino što im se nudi, tada ne dobijate rezultate. Onda se kaže da inkluzija nije dobra i da ide na jedvite jade. Mislim da je potrebno da se sve škole, kao i društvo generalno, stvarno otvore i da djeci damo mogućnost za različite besplatne aktivnosti kako bi se mogla tražiti u različitim oblastima. Ovdje ne govorim isključivo o djeci s poteškoćama, već mislim na generalan pristup svoj djeci u sklopu obrazovnog sistema, ali i vannastavnih aktivnosti.

 

Možeš li navesti neke od specifičnosti svog dosadašnjeg rada s djecom sa poteškoćama?

Prva stvar koja je roditeljima u početku bila, recimo, malo čudna, jeste to što sam tražila da oni ne budu prisutni na probama. Imali su strah od toga kako ću se snaći s djecom koja su vezana za njih. Otvoreno sam im rekla da nemam iskustvo u radu s djecom s poteškoćama, ali da nemam problem s tim i želim da naučim. Krenuli smo s radom i nikada nismo imali slučaj da djeca traže prisustvo roditelja. Moj pristup je bio takav da ih ne treba svrstavati u isti koš. To im se jako dopalo jer nisu navikli da se svakom djetetu pristupa individualno. Do tada su ih tretirali kao djecu s Down sindromom, bez razlika. Prvenstveno sam se trudila da upoznam osobu, da budem otvorena prema svakome od njih i shvatim dijete onakvo kakvo ono zapravo jeste. Važno mi je da shvate da ih uvažavam, da nemam straha ni predrasude, da ne potcjenjujem to što kažu ili urade. To je za mene bilo presudno. Za djecu se kaže da su najiskrenija jer svu tu tvoju emociju osjete, prepoznaju, i odmah reaguju na nju. Uvijek potenciram otvorenost i iskrenost, tako da mi u svakom trenutku mogu reći šta im se ne sviđa ili ako nečim nisu zadovoljni, da stvorim neko ugodno okruženje.

 

Koliko zanatskog, koje si naučila na akademiji, primjenjuješ u radu s djecom?

Veoma sam stroga i često roditelji kažu: Ma hajde, to su samo djeca. Moj odgovor, koji ih na neki način šokira, je da, ako ćemo razmišljati na taj način, pustimo pjesmu koju vole, obučemo ih kako god hoće i stavimo na scenu. Pljeskaćemo i govoriti: Vidi kako su slatki. Dramski izraz i predstava imaju svoja pravila, i ja se trudim da ih naučim tim pravilima. Kroz samu dramu jako puno uče i o životu: šta je partner, šta je timski rad i poštivanje nekih stvari unutar zadate strukture. Želiš da predstava koju nudiš publici ima smisla, da ima kvalitet, vizualnost i jaku poruku, i onda to akademsko znanje itekako ima svoju primjenu. Djeca mogu iznijeti mnogo više nego što mi mislimo. Možda ja koja sam sa strane i koja beskrajno uživam u radu s djecom imam više strpljenja nego ljudi u školama koji su svaki dan po osam sati s njima, ali djeca mogu da podnesu puno i spremna su na izazove. Jako su odgovorna i koliko god im date – žele da to iznesu na najbolji mogući način. I, naravno, jako su sretna kad ih pohvalite. A ko nije?

 

Ako dobro razumijem – ključ uspjeha je u individualnom radu?

Naš sistem obrazovanja, nažalost, nema individualni pristup djetetu. Djeca se zatrpavaju nepotrebnim lekcijama i informacijama, pa razvijanje svijesti i određenih vještina ne dolazi do izražaja. Da li će se to ikada promijeniti i primijeniti u obrazovanju i na koji način, teško je reći. Kroz teatar je, iz mog iskustva, moguće. Djeci treba dati šansu da vide da li je to ono što ih zanima, što ih čini sretnim. Onog trenutka kad ostane skupina koja želi – ona prelazi na viši nivo. Uči se pravilima ponašanja te grupe i napreduje polako unutar nje. Kada promijenimo generalni pristup obrazovanju, kada se rasteretimo viškova, kada se okrenemo djetetu i pronađemo najbolji mogući modul za individualni rad, onda nećemo više govoriti o mogućnostima inkluzije, nego će svi biti jednako tretirani. Primjera radi, pitali su me prilikom rada na predstavi Priče sa livade zašto nisam dala posebne uloge djeci sa Down sindromom, jer su oni tako posebni. Rekla sam im da je to greška broj jedan. Kakve posebne uloge? Da istaknemo njegovu teškoću? Ne, oni će dobiti ulogu kakvu mogu da iznesu, kao i pravi glumci, profesionalci. Neko će biti prvak, a neko će samo da prođe s tacnom. Besmisleno je pričati o inkluziji naglašavajući njihovu invalidnost. Govorimo o djeci koja kao tim savršeno funkcionišu i prenose sa scene priču, bez obzira na to da li imaju i kakvu već teškoću imaju. Eto, to je način razmišljanja koji treba mijenjati kod svih nas koji se na bilo koji način bavimo radom s djecom.

 

Slika 2

 

Šta je onda po tvom mišljenju perspektiva inkluzije?

Inkluzivna Evropa je danas hit i mislim da bi svi koji rade s djecom morali neprestano da se educiraju. Posebno bi trebalo da obratimo pažnju i shvatimo svijet u kojem žive osobe s invaliditetom, da razumijemo njihovu izolovanost, teškoće s kojima se suočavaju, njihove potrebe i barijere na koje svakodnevno nailaze u pokušaju da žive normalno. To je neprocjenjivo iskustvo i potreba ukoliko želimo biti inkluzivno društvo. Uvijek kad radiš s djecom postoje genijalne priče koje niko ne vidi, a zapravo su najdragocjenije: kako se djeca navikavaju jedna na druge, kako uče jedna od drugih, kako postaju inspiracija jedna drugima, bez obzira na to da li su djeca s teškoćama ili ne. Odličan primjer je dječak u kolicima, koji je imao prethodno iskustvo s radom u teatru: željela sam da on bude dio ekipe, poslala sam mu tekst i odlučio je da pokuša. Već na prvoj probi imali smo problem oko ostajanja mame na probi jer su veoma vezani i, nakon što je ona izašla, on se rasplakao. Posvetila sam mu posebnu pažnju, razgovarajući o svemu i pokušavajući pronaći način da mu objasnim, pritom ne zanemarujući ostatak ekipe. Danas, nakon cijelog procesa i predstave, taj dječak se oslobodio i osamostalio, a njegova izjava kako mu se vratila vjera u teatar je fenomenalna.

 

Da li će projekat Kultura pripada meni prevazići fazu projekta i postati dio svakodnevnice?

Projekat traje do kraja ove godine. Sada treba da se radi edukacija, u prvom redu osoblja Pozorišta mladih koje treba da se upozna s pravima osoba s invaliditetom, da shvati da mu je to publika i da ga razumije, da mu bude važno da su oni prvo prilagođeno pozorište. Meni intimno bilo bi jako važno da budu ponosni na činjenicu da su oni prvo takvo pozorište u BiH i da s dignitetom čuvaju to što je napravljeno. Mislim da je jako važno da ljudi razumiju šta su i čemu služe taktilne trake, čemu služi zvučni signal iznad ulaznih vrata, zvučna deskripcija, da se ne boje slijepe ili gluhe osobe, ni osobe u kolicima. Uostalom, sviđalo se to nekome ili ne, to je njihovo pravo. O svemu ovom mora se razmišljati unaprijed, kada se budu planirale predstave redovnog repertoara. Posebnost predstave Svirala je što sam ja, kada sam s dramaturginjom radila dramatizaciju, željela da ona ima i audiodeskripciju i titlove, tako da u procesu rada prilagođava originalni tekst. Svaku rečenicu pažljivo smo prilagođavale ili skraćivale. Naravno, nije to u potpunosti moguće uraditi za svaku predstavu, ali bi svaka mogla imati barem titlove. Važno je samo da se počne unaprijed razmišljati o tome, potrebna je svijest i malo više truda i vremena, i rezultati će biti vidljivi

Najnovije

Intervju

Kad nemaš udžbenik – napravi internet-stranicu

Školegijum redakcija

Djeca, komemoracije i spomenici

Odluka je na roditeljima

Saša Buljević

Primijenjena recenzija

Arheologija i san o veličini naroda

Saša Buljević

Koje su obaveze mentora?

Edukacija nastavnika i mentorstvo

Nastavnica na raspustu

Pravilnici, planiranje i pismene provjere znanja

Naučena bespomoćnost

Sandra Muratović