Nova čitanja

Fizika i feminizam

Poezija o nejednakom tretmanu žena u nauci

Lamija Begagić

20.11.2018

Pedeset studenata Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu nije znalo nabrojati tri naučnice, svi su naveli samo Marie Curie.

Foto: Ekaterina_Minaeva / Shutterstock.com

Emmy Emmy

Je li te hranila matematika tih sedam godina

kad su muškarci uzimali iz tvog mozga

Nikad plativši uz izliku

da u tebi ima samo brojčanih vrijednosti,

algebre previše sitničave, bezvrijedne

dugonogim filozofima

 

Danas bi te zatvorili u računalo,

proglasili umjetnom inteligencijom i nazvali nekim koketnijim imenom

Vanda ili Irma

pa pustili da algoritme pretvaraš u

broj bombi na svakom kontinentu

potreban da statistički nikad ne dođe do nuklearnog rata

 

Sjećam se kad su ti zavirivali pod teorem

na satovima klasične mehanike

misleći da je ispod brkato muško

Sigurno ne kruške žene

koje opet kradu potpeticama cestu

 

Ovi su stihovi odlomak iz pjesme Teorem Emmy Noerther naučila sam na fakultetu Monike Herceg, pjesnikinje, fizičarke, istraživačice i urednice radijske emisije za popularizaciju nauke Znanost na eteru koju emituje zagrebački Radio Student. I pjesništvo i znanost za nju su dva zatvorena kruga koja se rijetko dodiruju, a mogućnost mosta između ta dva svijeta dugo ju je kopkao. Rezultat tih kopkanja ovi su stihovi, kao i pjesme o, također zanemarenim i nedovoljno poznatim naučnicama, Maryam Mirzakhani (Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh uz sir i majonezu) i i Lise Meitner (Lise Meitner razbija uran, atomska bomba grize ocean).

Da li bi ovakvoj didaktičkoj, ali i angažiranoj poeziji bio otvoren put u školske klupe – Monika ne zna, ali kao i u koječemu drugom više računa na neprocjenjivi entuzijazam pojedinaca u obrazovnoj praksi nego na sistemska rješenja.

Slično misli i Marija Bralović, studentica fizike koja, poput Monike, piše i stihove, pa spaja pjesništvo i nauku.

Toliko djevojčica među ljubiteljicama pisane riječi preplavljuje sekcije, literarni radovi im se nagrađuju, pišu poeziju, objavljuju zbirke kao učenice... No, šta se desi kasnije?, pita studentica Bralović, tematizirajući i činjenicu da je na zidovima učionica tek poneka Isidora Sekulić ili Ivana Brlić Mažuranić, u moru brkonja i bradonja.

Gdje nestanemo u žirijima za književne nagrade, gdje među laureatkinjama?, postavlja pitanje Marija Bralović.

Marija i Monika kroz školovanje su bile svjedokinje ohrabrivanja djevojčica u pisanju poezije, ali i kresanja krila kako rastu jer poezija, gle sad, može i ne biti samo ptičice i cvijeće.

Poezija najednom može biti i nejednak tretman žena u nauci, može biti klasna borba, može biti pobuna, kritičko mišljenje, nezadovoljstvo, revolucija, a s tim bi ipak valjalo biti tiho i, ako se baš mora, prepustiti to nekom mentoru ili piscu duge bijele brade.

 

Nobel za ženu i krik frustriranog naučnika

S ovim izuzetnim djevojkama razgovarali smo o dvije važne stvari koje su se gotovo istovremeno desile i izazvale pažnju šire naučne zajednice. Prvi važni događaj je dodjela Nobelove nagrade za fiziku Donni Strickland za otkriće na polju lasera. Ona je treća žena u historiji dodjele Nobelove nagrade u ovoj kategoriji, nakon Marie Curie 1903. i Marie Mayer 1963. godine.

Gotovo istovremeno s ceremonijom dodjele, gdje se razgovaralo i o nedostatku žena laureatkinja i tretmanu žena u nauci, desio se skandal na CERN-ovoj (Evropsko vijeće za nuklearna istraživanja) konferenciji u Ženevi, gdje je jedan talijanski profesor, Alessandro Strumia iz Pise, izjavio kako su fiziku izgradili i podigli muškarci, da bi sada bivali diskriminirani zbog trenda zapošljavanja žena na pozivnicu.

Monika je ovaj skandal nazvala krikom frustriranog muškarca, usporedivši ga s jednim koji se nedavno dogodio na hrvatskoj književnoj sceni, kada je sveučilišni profesor Ivica Matičević napisao seksističku kritiku romana jedne autorice, započevši je riječima: Od svih napornih pojava zadnjih desetak godina u javnome i medijski napućenome prostoru, najnapornije su žene i njihova prava.

Vjerojatno je da određena struktura muškaraca osjeća strah od slobodnih i jakih žena koje su dosad bile kontrolirane, a to je strah ravan svakom strahu od drugačijeg, bili to migranti ili homoseksualci ili znanstvenice. Ono što je bitno kod takvih istupa jest nazivati to pravim imenom: seksizam seksizmom, nazvati fašizam fašizmom, mržnju mržnjom, kaže Monika.

Za Mariju, i samu učesnicu niza naučnih konferencija, i onih u organizaciji spomenutog CERN-a, istup profesora Strumije pokazatelj je nesigurnosti i nedostatka sopstvenih kvaliteta. Izjava ju je naljutila i šokirala, ali, tvrdi, šokirala je i kolege i rukovodstvo CERN-a, naučne institucije koju, pored muškaraca, čini i veliki broj žena što predano pristupaju naučnom radu i koje tu gdje jesu nisu zbog tamo neke pozivnice, kako tvrdi profesor Strumija, već zato što iza njih stoji kvalitetan naučni rad i što naučnim kompeticijama koje posjeduju odgovaraju pozicijama na kojima su.

 

Bez Nobela za astrofizičarku Jocelyn

Ogroman rad, trud i odricanje stoje i iza Donne Strickland. Ova fizičarka rođena je u Kanadi, gdje i danas živi, radi i podučava fiziku na Univerzitetu u Waterloou. Nobelovu nagradu dobila je za rad na otkriću kratkih laserskih impulsa vrlo visokog intenziteta koji se mogu koristiti u laserskim operacijama oka. Na ovim je otkrićima radila s kolegom, dr. Gerardom Moureauom, koji je također ovogodišnji laureat ove prestižne nagrade.

Zajednički rad na otkrićima u fizici nije rijetkost i češće je pravilo no izuzetak. Ali, kao i u mnogim drugim pozicijama i profesijama, jednak rad često nije jednako vrednovan.

Marija Bralović ukazala je na primjer astrofizičarke iz Sjeverne Irske Jocelyn Bell Burnell.

Pulsare, neutronske zvijezde prečnika oko 10 kilometara, izuzetno važno otkriće astrofizike, Jocelyn je uočila spremajući svoju doktorsku tezu, sa svojim profesorom i mentorom Antonyjem Hewishem. Profesor je za ovo otkriće dobio Nobelovu nagradu 1974. godine, dok njegova kolegica, koja je prva posmatrala i analizirala ove neutronske zvijezde – nije, kaže Bralović.

Mada je ostala bez ovog priznanja, dobila je niz drugih, a jedno od njih, navodi Marija, Nagradu za značajan pomak u vrijednosti od 2,3 miliona funti, koju je dobila za otkriće radiopulsara, u potpunosti je donirala ženama i pripadnicama ugroženih kategorija društva za školovanje i istraživanje u oblasti fizike. Donirajući ovaj nezanemariv iznos, ova je vrsna naučnica navela kako to radi upravo zbog politike nejednakih šansi u nauci koje je na vlastitoj koži iskusila.

 

Marie Curie, jednakija

Iskustva iz školovanja, ali i statistika, govore kako su djevojčice, bez obzira na to o kojoj se grupi predmeta radi, po pravilu radišnije, angažovanije, postižu bolje rezultate i češće učestvuju na takmičenjima. No, već u srednjim školama ta se statistika radikalno mijenja, pa su u srednjim tehničkim školama djevojčice manje zastupljene, te radije biraju gimnazije i srednje umjetničke škole. Djevojčice biraju jezike, društvene nauke, a prirodne nauke gotovo po pravilu prepuštaju dječacima.

Prirodne znanosti su same po sebi izazovne i pružaju puno, ukoliko u nekoga postoji želja za intelektualnim uzbuđenjem, stav je Monike Herceg koja je odrasla na selu i školovala se u maloj seoskoj školi za devet đaka, gdje baš i nije postojao interes za učenje, pa su učitelji objeručke prihvatali i usmjeravali svakog ko bi pokazao bilo kakvu želju za znanjem. Njenu je želju dodatno poticala, i u dobroj joj mjeri odredila profesionalnu orijentaciju, njena nastavnica fizike i matematike donoseći joj popularno-znanstvenu literaturu poput djela Stephena Hawkinga, Nancy Hathaway, Carla Sagana...

Ne samo u maloj seoskoj školi, već i kasnije tokom školovanja, Monika priznaje da nije čula za drugu naučnicu osim Marie Curie. No, dodaje da dugo nije niti preispitivala takav odnos snaga, kao ni činjenicu da sve do poodmaklog studija nije znala za žene u nauci, sve dok nije upoznala Emmy Noether radeći njen teorem.

U tome nije usamljena – radeći istraživanje o znanstvenicama za emisiju Znanost na eteru, zamolila je pedeset studenata Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu da nabroje tri znanstvenice. Niti jedan nije nabrojao tri, svi su naveli samo Marie Curie.

Valja reći još i to, dodaje Marija Bralović, da je i sama Marie Curie, neosporno moćna naučnica koju je vlastito naučno otkriće u oblasti radioaktivnosti na koncu koštalo i života, često bivala u sjeni supruga, te nerijetko, uprkos vlastitim referencama, predstavljana kao supruga Pierrea Curiea.

Djeca hoće, radoznala su, voljna istraživati, zaključuje za kraj Monika, koju je majčinstvo privremeno udaljilo od izvođenja naučnih radionica za djecu. Djeca bi rado čitala i učila i o Marie Curie, jednakijoj među nejednakim, i o njenoj kćerki Irene Joliot Curie, ali i o svim manje znanim naučnicama kojih u udžbenicima nema, već ih pronalazimo tek u nezavisnim publikacijama, poput sjajne Nauka je ženskog roda, kaže Monika. (Nauka je ženskog roda možete pratiti na Facebooku.)

U ovu se brošuru smjestila i kineska vrsna fizičarka Chien Shiung Wu, još jedna naučnica koja za svoja otkrića u oblasti atomske fizike nije nagrađena, za razliku od dvojice njenih kolega s kojima je radila.

Uz pitanja odnosa roda i nauke, lako bi se s djecom, kroz primjer ove naučnice, dalo razgovarati i o odnosu rase ili porijekla i nauke, jer evropska naučna javnost fizičarki Shiung Wu često tepa da je kineska Marie Curie.

Ima li u avionu nastavnica i nastavnika ili u kokpitu tvoraca kurikuluma onih koji bi budućim naučnicama davali ove i ovakve primjere, ili djevojčice i krila nauke ne idu zajedno?

Najnovije

Mersud Selman Merso, akademski slikar iz Bihaća

Djecu treba učiti da vjeruju u ljepotu svojih snova

Rubina Čengić

Dosje: 6 u 1

Korak unazad u pravom smjeru

Saša Buljević

Misterija četrnaest ministarstava

Djevojčice koje govore u kodovima i informatika koje nema

Marina Veličković

Smrt humanističkih nauka

Pobeda novca nad kulturom i politikom

Dejan Ilić

Sarajevo, 18. oktobra 2018

Školegijum rastjeruje strah i mrak u obrazovanju

Školegijum redakcija