Nastavnička pitanja

Dnevnik nastavnika

Lektira na staklenim nogama

Anes Osmić

14.03.2019

Manje knjiga, više čitanja

Foto: frankie / Shutterstock.com

Koji ti je omiljeni dio iz Dnevnika Ane Frank? – pitam učenicu koja već pet minuta ne želi da prizna da nije pročitala lektiru. Pa svaki mi se dopada jer je svaki poučan. Ok, sada sam siguran hiljadu posto da nije pročitala ni na internetu ništa o Ani Frank. Šta misliš o dijelu u kojem Ana Frank govori o staklenoj nozi. Mudro šuti. Otvaram knjigu i čitam naglas dio koji izmišljam na licu mjesta: Dragi dnevniče, jako mi teško pada što moram sjediti za stolom sa svim ovim ljudima, i to još sa staklenom nogom. Osjećam da me niko ne razumije. A i kako bi. Ko još razumije ljude sa staklenim nogama. Prekine me i kaže da joj je to omiljeni dio iz knjige. Samo se jedna učenica iz razreda javlja blijeda i uplašena: Ali, nastavniče, ja taj dio nigdje nisam pročitala. Pitam ostatak razreda ko je još pročitao ovaj dio. Djeca me gledaju zbunjeno. Kažem da sam izmislio ovaj dio i da Ana Frank nije imala staklenu nogu. Ostala djeca se počnu smijati djevojčici kojoj je to omiljeni dio Dnevnika Ane Frank. Narednih par dana tu učenicu nazivam staklenom nogom. Na narednoj lektiri opet laže da je pročitala. Ni vježbanje moralnih vrijednosti na času lektire izgleda nema smisla jer nisu samo u laži noge staklene. Sve oko ovako postavljenog koncepta lektire je stakleno. Mučim se ja, muče se roditelji, a do djece ne dopire ništa.

Dva časa lektire na kraju mjeseca već duže vrijeme zamišljam kao dva mrzovoljna, dosadna činovnika koja nemaju ništa novo da ti kažu, a ti moraš nekako da ih saslušaš. Djeca nikada ne iskoriste čitav mjesec dana da se pripreme za lektiru. Za prepisivanje s interneta dovoljna je noć prije. I to će većini uraditi mame. Sjest će i u sveske prepisati odgovore na sva ona suvisla pitanja tipa omiljeni dio iz knjige ili stilske figure. Obično imam dva izbora na času lektire. Ili da pravim šou ili da izigravam inspektora. Kada pravim šou podijelim ih u grupe pa napravimo TV-emisiju s piscem te lektire, djeca budu mali književni teoretičari i razgovaraju o djelu. Tu uglavnom vježbamo prezentacijske vještine i javni nastup.

Muke po lektiri su višestruke. Prvo – nikada nema dovoljnog broja knjiga u školskoj biblioteci, a djeca i roditelji znaju samo s interneta da prepišu tuđa mišljenja, ne i da pročitaju veliki broj pdf knjiga. Zbog malog broja knjiga, često pripremam po dvije knjige. Kada imam sreće da ih ima dovoljno, opet je broj čitalaca i čitateljica nedovoljan. Na času lektire uvijek na licu mjesta izmišljam nove ishode. Nekada njegujem kod djece važnost govorenja istine, pa svi koji priznaju da nisu pročitali prođu nekažnjeno, a ovi koji lažu dobiju jedan. To je kada sam inspektor. Pokušavam da ismijem lažove. Da djeca vide kako ispada smiješno reći da ti je omiljeni dio knjige onaj koji uopšte ne postoji.

Koju god opciju da odaberem, poslije svake lektire dočeka me krdo brižnih majki na informacijama, onih koje čitaju sa svojom djecom, onih koje znaju da je njihovo dijete pročitalo lektiru i pitaju se kako je opet dobilo dva ili tri. Moja kćerka je jučer došla sva u suzama kući. Da vam kažem, stvarno nije bilo knjige nigdje da se nađe, i ona je odabrala tri priče da uradi, kako ste i rekli. Uradila je te tri priče i vi ste joj opet dali dva. Pa kako? – govori mi jedna od zabrinutih majki na informacijama. Knjige je, prvo, bilo na internetu. Drugo, ne može se iz nečega što je roman uraditi tri priče. Dakle, pošto nema dovoljnog broja knjiga u biblioteci, mogli su izabrati ili roman Konrad, dijete iz konzerve ili tri priče iz zbirke priča Lijeve priče. Vaša je kćerka iz romana odabrala tri priče i na moje pitanje zašto joj se knjiga dopala odgovorila: Jer je poučna i zabavna. Tačno je da sam pogriješio u ocjeni. Izvinjavam se. Trebala je da dobije jedan, a ne dva... Pa dobro, moja je evo pročitala taj roman i opet ste joj dali tri, ubacuje se druga majka na informacijama. Zato što za pet nije dovoljno samo pročitati knjigu. Mnogo je važnije imati svoj stav o pročitanom. Pa ona se uvijek plaši da kaže šta misli. E pa lektira je onda odlična prilika da to izvježba, govorim ovoj zabrinutoj majci.

U srednjoj su, pak, časovi lektire jedina prilika da se učenice i učenici ikada u životu sretnu s Andrićem, recimo. Gimnazija. Prokleta avlija. Par ih je samo nešto malo pročitalo s interneta?! Dijelim ih u grupe, dajem pitanja i mogućnost korištenja interneta. Odgovaraju teško. Izlažu bez ikakve strasti. Internet, naravno, nedostatan, ako se nije pročitalo. Preživimo nekako taj jedan čas. Ostaje drugi. Postavim stolicu ispred table i kažem da će ova učionica danas biti naša prokleta avlija. Da nas sada neko ovdje stvarno zatvori, šta bi nam jedino ostalo? Pa da pričamo, kaže jedna učenica. Hajde da vidimo moć priče i pričanja. Koja je vaša priča? Koliko stvarno poznajete priče drugova iz razreda? Da li nas pričanje zbližava ili udaljava? Ko je od vas spreman da podijeli svoju priču s ostatkom razreda? Niko, naravno. Pitam ih da li su neke od najvećih istina u koje vjeruju tek samo priča? Bog, život poslije smrti? Šta Andrićeve likove održava u životu? Moja pitanja ipak su uspjela rasplamsati neku vatru u njihovim očima. Brže-bolje trgam papiriće i na njih pišem različite priče njihovih vršnjakinja i njih samih: mrzim svoju majku, mislim da nisam dovoljno pametna, debela sam, siromašan sam, ne znam koji fakultet da upišem. Dodam, naravno, i Ćamila, Karađoza, Džem-sultana. Đaci jedno po jedno izlaze na stolicu i pričaju priče ljudi koje su dobili na papiriću. Ostali im postavljaju pitanja. Slušaju jedni druge s velikom pažnjom. Oduševljeni su. Žele da nastavimo i naredni čas.

Nijedan od moja dva načina – inspektorisanje i(li) šou na kraju nema mnogo veze s knjigom. Da bi čas lektire imao veze s knjigom, djeca tu knjigu moraju prvo da pročitaju. Da lektira ne bi ostala na staklenim nogama, hajde da smanjimo broj knjiga, hajde da u lektire uvrstimo knjige koje imaju veze s današnjim načinom života, hajde da povećamo broj časova lektire. Hajde da Anu Frank radimo čitav mjesec. Čitav mjesec samo jedan književni tekst na kojem će se raditi i jezik i književnost! Učit ćemo i pravopis i glagolske oblike i pisanje dnevnika i historiju na primjeru jedne knjige. Tako možda Ana Frank ne bi ni u ludilu imala staklenu nogu!

Najnovije

Još jedan okrugli sto o obrazovanju, izvještaj

n 4- za 10+

Nenad Veličković

Traže bolji status

Adnan Pečković

Potisnuti incidenti u obrazovanju u Brčkom

Nacionalizam ili samo ljubav prema učiteljici

Adnan Pečković

Fotokopiranje fotokopije fotokopijine fotokopije

Enes Kurtović

Nastavnici i znanje

Kairo i kairo nije isto

Dino Šiljak